Nisam sigurna kako je započela čitava priča o potonuću mog osobnog kompasa. Vjerojatno negdje prije mnogo mladih godina, kada još nisam znala ni upola koliko sada znam, dok sreću koju sam nalazila nisam nikada shvaćala kao izvor snage moje duše. Stepenica na koju sam trebala zakoračiti raspala se u nasitnije komadiće, ostavivši iza sebe ogromnu prazninu, a mene na samom rubu provalije. Započeti još jednu priču čini se kao jedinim načinom borbe bez bolnih osvrtanja prema prošlosti punoj padova. Doista tek sad shvaćam da mogu bježati koliko me volja, ali od sebe nikada neću moći pobjeći. Jesu li sve tragedije bile doista potrebne kako bih mogla uvidjeti istinsku sebe? Silinu snage volje i života. Toliko smrti, mržnje, udaraca... samoće. Čini mi se da mi je sve ovo vrijeme netko odozgora pokušavao šapnuti misao o uzaludnosti bijega od sreće. Neće se tama zavući u srce ako ju ne prizovemo, isto kao što neće ni ljubav, ako joj ne dopustimo. Lako se zaigrati svješću bića koje nije u potpunosti svjesno svijeta oko sebe, lako ga je pretvoriti u još jednu ispranu dušu u nizu, natjerati ga da digne ruku protiv sebe samog... osim ako je tom biću slučajno suđeno nešto sasvim suprotno (ili ako pukim slučajem ono vjeruje upravo u to.)
...
Mislila sam da će me pretjerano analiziranje učiniti boljom osobom, spremnom za donošenje ispravnih odluka. Ono je učinilo sve, samo ne to. Najviše od svega hjela sam obrisati svoju osobnost, zamijeniti ju nečim boljim, jačim, izdržljivijim. No koliko je to doista pomoglo krhkoj djevojci od svojih nepunih devetnaest godina? Nije pomoglo, šteta koja je nastala samo se gomilala kroz godine odrastanja, dok ona tinejdžerska tjeskoba napokon nije nestala i dopustila mi da udahnem svježi zrak, nakon dosta dugo vremena.

Ostaci prošlosti...
I.
&
II.



I novi početak. One day I was gone.


Coco Rosie