Ha, pari mi se ka da je jučer bilo, kad su me prijateljice i prijatelji, prosvitljeni po pitanju bloganja i blogerskoga prigovaranja, natirali da i ja počnen piskarat (fala lipa, @paola!).
Doduše, nije in baš puno tribalo da me uvjeridu, već san i sam bija relativno iskusan po pitanju internetske komunikacije, za menon su već bile neprospavanje noći chatanja priko IRC-a. Facebook, ako je i postoja u ta doba, bija je ograničen na američku studentariju i ostale koji su jemali viška slobodnoga vrimena. Odotamo, iz tega dobha, potiče i moj nick_name, olitiga nadimak. Kad su me ujutro na poslu pitali da ča san tako neispavan, kad san deboto podočnjake nosija u rukan na prvoj jutarnjoj kafi. Moj odgovor je bija: Da san indijanac, zvali bi me Umorno Oko. I kako bi rekli Ameri, rest is history 
Moja prva email adresa je bila priko Carneta, iako san odavna završija fakultet ... fala @mrki na ubacivanju prikoreda 
Ali zato mi je prva „ozbiljna“ email adresa bila umorno_oko@yahoo.com.
Koja su to bila revijska objašnjavanja, kad smo tribali u „belu zgradu“ (Gradska uprava Kaštela, za sjevernjake) dobijat neku poštu iz Ministarstva, a mi još nismo imali svoju službenu email adresu.
„Ma jel' vi to mene za***avate, recite mi zaozbilj na koju adresu da vam pošaljem materijale“ 
Satra bi se dok ih uvjerin da će to završit na pravo misto, samo neka mi pošalju. U to doba je inbox na t-com emailovima bija samo 10 MB ... iz današnjeg rakursa, a i ondašnjeg ... smišno primalo!
Pazite, govorimo o vrimenu kad san ja doma (i na poslu, ofkors!) jema modemsku vezu, kad san triba zbrojit dva-tri Očenašaa & ZdravoMarije dokle bi se slika digla „gori“ ... U ta doba san bija beskrajno đeloz (ljubomoran, za sjevernjake) na @navalnoga koji mi se puva kako u Kanadi jema za dvadeset dolori cili misec internet, 24 ure na dan. Ako mi ne virujete, pitajte @iskrenoga, i on mu je jedva povirova, i to kad je ovi na lito doša obać stari kraj pa pokaza račun za internet usluge.
Zato su prve varijante bloga sadržavale samo male sličice, veličine one pinku veće poštanske marke ... inače bi i ja i cila mi bliža rodbina umirala od štucavice dokle bi se slika učitala priko one obične parice i modema vulgaris. 
Ovo je bija moj prvi post kad san objasnija urbi et orbi zašto san se uopće odlučija počet pisat blog, iz početka je to bilo neredovito, di koja besida, di koja sličica, pisa san zapravo pretežito o događajima sa mojon malon Prinčipeson. Kako je Vinkica resla, tako su se i širile teme o kojima san pisa, pa san sve više u mojin tekstovima spominja i opisiva događaje okolo sebe, bilo u mome malomen mistu, bilo šire, okolo, sve do Purger Vakufa i mojih nekoliko kviz-epizoda po HTV-u. Pretežito. Jema san jedan mali pokušaj izleta na Kviskoteku (Nov@ TV) ali to je bija prvi i vjerojatno zadnji put da san se po tome pitanju maka dalje od Prisavlja.
Kasnije je doša i ADSL, pa su veličine postova narasle, ne samo fotografije, bija bi i di koji videjo ...
Uostalon, da sad ne dužin, a bilo je toga ohoho, nakon 500+ postova na blogu, odlučija san se, opet na nagovor prijateljica i prijatelja (fala lipa, @sandra i @dijana), bacit to sve na papir, odštampat, dat prilike da moje pisanije pogledaju i oni koji nisu internet-ovisnici, ka ča san i sam. A moran priznat da je oni osjećaj kad uzmete u ruke SVOJU knjigu, kad je prvi put prolistate, NEOPISIV! U pozitivnom smislu, naravno, i evo, skoro godinu dan nakon promocije, ne znan sa čime bi taj osjećaj moga usporedit. Promocija je protekla, bar za mene, ODLIČNO, jer san, opet uz pomoć dobrih ljudi, sponzora koji su to omogućili, te @marijane, klape Podvorje i ostalih koji su dali ruke pri organizaciji promocije bija nakon svega sritan ka malo dite
Uostalon, pogledajte Drugo Poluvrime, post sa promocije mojega libra pa se uvjerite sami.
Zašto „Drugo poluvrime“? pa zato jer posli ove knjige teško da je više isto pisat po blogu. Uviok ću govorit "prije" i "posli" izlaska knjige. Najpri, vrlo nas je malo ostalo upornih ka ča san i sam, da spomenen, od meni poznatih, @ciovku i @brod u boci, puno se je svita štufalo, prišaltalo se na Facebook, ka i ja uostalon, ali nisan zapustija blog, samo malo riđe pišen.
Dokle ću pisat? A dokle me ne štufa, to bi bija odgovor onako, na prvi balun. Ko zna, valjda dokle ne ukinu servis blog.hr  ... ali mislin da će se sad to teško dogodit, pogotovo kad je za urednika doša @ribafish 
Malo mi je dalo poticaja za pisanje i ono ča je @carla nedavno učinila na Facebook-u: Osnovala grupu starih olinjalih blogera! Baš mi je drago da sad napokon, nakon ča san dosta blogera i osobno upozna, vidin pravin imenon, slikon i prilikon, i one ostale, koji su bili malo dalje za osobno upoznavanje.
Nakon ovoga posta, pod rednin brojen 600 (slovima šest stotina) nastavljan i dalje pisat. Pogotovo kad se radi o dogodovštinama mojih vatrogasaca, jer moj blog ipak ponosno nosi svoju značku „Vatrogasac bloger“
Tako i ovu subotu, kako san već pri u postovima najavija, bilo je održano prvo (nažalost, ne i međunarodno, kako je bilo najavljeno!) Fire-Combat natjecanje u dvorištu našega vatrogasnoga doma u Mašogradu. Jema san već prilike lani to pogledat kad je DVD Žrnovnica organizirala na krovu City Centra u Splitu
Naši su lipo sredili poligon i učinili prve probe
Svi smo ovu subotu gledali u nebo i grizli jezik, da ne zabeštimamo koju prikoreda, da nas ne bi oni gori, priko izaslanika Sv. Ilije kaznija sa tekućin ili nedajBože tvrdin padalinan, iako je u ove meteorološki blesave dane sve bilo za očekivat. Jema bit da se i on mislija do zadnjega momenta, kad san dolazija padala je sitna kišica, ali je fermala na vrime. Paparazzi su jedva čekali da takmičenje počme, bilo ova dvojica ovod ...
... bilo ovi sramežljivi, ča se ne voli slikavat ...
Kako je oti dan bija ujedno i „Dan otvorenih vrata“, okolo je, po dvoru, igralištu i autan koji su bili izvađeni iz garaže bilo mašo dice ...
... ipak su danas glavne zvizde bili svojevrsni vatrogasni „gladijatori“ koji su činili vježbe maksimalno blizu realnin uvjetima na pravome požaru, di se triba provlačit, priskakat, puzat, penjat se i skalavat doli, a i po potribi prinašat unesrićene sa mista na misto ... sve sa maksimalnon opremon zvanon „izolacioni aparat“ i pravo vatrogasno odijelo, sve skupa cca 25 kg!
A i ove šinjorine siguro nisu došle gledat samo vatrogasne aute 
Kako san bija lipo gori, u razini platforme na tornju ... nisan moga vidit cilu vježbu, a da znate kako su bile uske skale do moje čibe (krletke, za sjevernjake) onda bi van bilo jasno zašto san se spušta doli samo kad je bila pauza za ručak, pa evo, radi ilustracije, snimke pokazne vježbe koju su izveli naša takmičarska ekipa pod imenon Mladost 2 u kojoj su nastupali Vedran Biočić i Ivan Šimović
Sve je išlo lipo, ka po špagu, „zemaljska“ ekipa bi na brzinu vratila poligon u prvobitno stanje ...
... a anđeli čuvari na platformi tornja bi pazili da zapuvani takmičari ne bi krivo vezali konope pa da ne sađu malo brže nizdol nego bi tribalo.
Poslin nego su se izredale trideset i jedna ekipa, nastupija je moj glavni posal, obrada rezultati. E, pa evo van sve četiri liste, kategorije po godinan, najmlaji, najjači & najbrojniji, „A“ kategorija, i još dvi kategorije, „B“ i „C“ oni malo stariji ali ništa manje spretniji. Te naposljetku „E“ kategorija za naše vatrogasne šinjorine.
   
Nakon postrojavanja učesnika, negdi iza dvi ure pozapodne ...
Uručena je prigodna nagrada, replika našega Sv. Florijana, najprije jedinin učesnican i ujedno pobjednican natjecanja u "E" kategoriji, ženskoj ekipi DVD Komin u sastavu Matković/Kober
Pobjednicima „C“ kategorije iz JVP Split u sastavu Žunić/Šćepanović
Pobjednike „B“ kategorije, isto iz redova JVP Split u sastavu Kovačević/Šustić nažalost nisan snimija, ali zato jesan pobjednike u „A“ kategoriji, DVD Žrnovnica u sastavu Aljinović/Barbarić koji su ujedno i apsolutni pobjednici, jer jemadu najbolji rezultat od svi učesnika u svin kategorijan ... te nosioci velikog prijelaznog pehara, od dragosti nazvanoga "kanta", kojega sad moradu čuvat do iduće „Vatrene Mladosti“, ako Bog da zdravlja, dogodine u ova doba, tijekon svibnja, miseca zaštite od požara. Svaka in čast, jer su najbližemu pratitelju utekli za jušto desetak sekundi, a prosječno vrime vježbe je cca dvi minute ...
I ča mi je još priostalo, nego da vas sve skupa pozdravin sa starin vatrogasnin pozdravon „Vatru gasi, brata spasi!“ ... i naravno, vidimo se opet, 31. svibnja olitiga za koji dan, kad Žrnovčani opet organiziraju natjecanje, ovi put na Splitskoj Rivi.
Zdravi i veseli bili! 
|
