Osvrt na pročitanu knjigu...
Na današnji dan, 17, veljače. 1600 te godine je na campo del Fiori spaljen heretik. To je On, čovjek kojeg pamtim i povezujem s krajem renesanse, on čovjek u čovjeku, on je bio i on će biti misao o beskraju i snazi nebeskog kraljevstva. Giordano Bruno je, kao ni jedan drugi filozof tog vremena, povezao svo dotadašnje znanje i uzdigao čovjeka na pijedestal potpune spoznaje i uveo ga misaono u kraljevstvo nebesko u kojem je dotada bio samo Bog.
Čitam i dočitavam knjigu gospodina Zlatana Gavrilovića Kovača… Kozmologija zlatnog prstena… ukoričena istina o postanku i trajanju univerzuma, o čovjeku koji nije nesretni Prometej, nego kameleonsko biće koje svojom odlukom zauzima mjesto u prostoru i stvara vrijeme.
Voljeti znači živjeti, voljeti svitanje i suton, kišni oblak i vjetar s planine, znači sudjelovati u nastajanju svijeta i biti uvijek prisutan u trenutku u kojem se skupila prošlost i budućnost. To, upravo to saznanje, taj osjećaj nam Zlatan daruje svojom knjigom.
Danas smo bombardirani podacima o nepostojanju materije, o pobijanju apsolutnog prostora i vremena, danas vjerujemo samo u postojanost energije koja se ne gubi, nego samo mjenja oblik. Danas još uvijek neznamo što je energija naše svjesne spoznaje i upravo zbog toga smo skloni vjerovati u nadnaravnu snagu koju nazivamo imenom Bog i religija se širi. Svijetom još uvijek lutaju misionari, podućavaju neuke, pozivaju ih na vjerovanje i klanjanje tom nećem nedohvatljivom, nadnaravnom.
Mikrokosmos, naša svijest o postojanju, slično makrokosmosu izranja iz još nedovoljno spoznatih zakona kvantne mehanike pa sjedinjujući u sebi prostor, vrijeme i pokret postaje svijet kristala u kojem se zrcali naš život, vrijeme koje izranja iz naših misli, naših osjećaja i prelazi u umijeće naših pokreta kojima stvaramo svoj prostor i vrijeme. Sjedinivši u sebi tri teorije koje su promijenile svijet, teoriju relativiteta, kvantnu i mikrobiološku teoriju, čovjek će jednoga dana možda biti u stanju odgovoriti na to pitanje.
Zlatan, svojim enciklopedijskim znanjem utjelovljuje kozmologijiu i kozmogoniju, besprijekornim izričajem to osvješćuje u čitaocu.
"Plamen sâm, ja sam sâm … “ je stih Tristana Tzare naveden u knjizi „Plamen voštanice“ Gastona Bachelarda. U poglavlju posvećenom Samoći sanjača voštanice Bachelard se pita što taj stih zapravo znači:
„Žalost ili rezignaciju? Simpatiju ili beznađe? Kakav je stvarni ton toga poziva na jednu nemoguću komunikaciju?“
U plamenu voštanice koja gori sama, izgara osobnom energijom uspravnosti i ne treba joj pomoć, Bachelard prepoznaje moćan simbol i svoju poetsku meditaciju posvećuje šutljivim samotnjacima, mučaljivim osobama koje nude jedino samoću.
„Pa ipak je“, primjećuje Bachelard, „samoća za biće koje voli i koje može biti voljeno – ukras!“
Zlatan nam svojom knjigom zrcali upravo plahu svjetlost voštanice, šutljivog sebe ubrizganog u beskraj znanja, u traganje za božanskom iskrom, za lux primusom, za prapočetkom prostor vremena.
Čudni su putevi božji još čudniji putevi duša. Umijeće umjeća sjedinjeno u doživljaj Kozmologije zlatnog prstena i poetike plamena voštanice donosi miris bezuvjetne ljubavi.
Kozmologija Zlatana Gavrilovića je za mene postala poezija umnoga i iluzije, zasvijetlila kao ideja proizašla iz prepričavanja već rečenog. Nijedan poznati mit nije ispričan do kraja, uvijek ostaju mogućnosti iz kojih se mogu donositi novi zaključci, mogućnosti koje tek svjesnom spoznajom dobijaju oblike konačnosti. Istrgnuti korijeni što ponovno rastu, to su drevne stvari koje se opet pojavljuju, to su skrivene istine koje se otkrivaju, to je nova svjetlost koja će se, usprkos dugoj noći, pojaviti na obzorju, tako Zlatan najavljuje buđenje nove svjetske svijesti.
Zlatanova knjiga je brevijar prohujalog vremena i manifest dolazećem.
Treba je čitati.
Dijana Jelčić
Ovim osvrtom se zahvaljujem gospodinu Zlatanu na meni darovanom djeliću i njegovoj knjizi…evo zadnjeg djelića njegova zapisa...
Nema nikakve sumnje da Kozmologija nebeskoga vretena predstavlja novost suvremene hrvatske filozofije. I po toj novosti kao i po poetičnosti izraza ona predstavlja vrhunce literarne riječi na hrvatskom jeziku i ja osobno mislim da je Jure Kaštelan bio u pravu kada je za gospođu Dijanu Jelčić rekao da njena poezija jest njena ''pokora''. Tako bih i ja rekao da je njena kozmologija ''proviđenje'' koje nas cijeli život vodi nepoznatim putovima realnosti.
Napisao:Zlatan Gavrilović Kovač u Adelaideu 31. 8. 2012.
Oznake: Kozmologija zlatnog prstena, Zlatan Gavrilović, dinamika nebeskog vretena
|
