Dvorska Luda u nama..
Luda u nama reprezentira snagu univerzuma našega uma, ona je simbol za smjeh koji s ničim nije povezan ali povezuje sve.
Pronađimo i oslobodimo "ludu" u sebi, ona će nas uvesti u istinu života, luda je nekorumpirana, odlučna, zaigrana, slobodna i užasno živa. Luda je naš tajni saveznik, ali u isto vrijeme širi oko sebe strahopoštovanje.
Povijesno skrivena u mitovima i legendama, luda je živjela u hrabrima i prikazivala se u različitim oblicima. Till Eulenspiegel je bio moralna instanca koja je takozvane "dobre građane" razotkrivala u njihovoj škrtosti, slabostima i gluposti. Probudivši ludu u sebi Till je spoznao sve svoje i sve ljudske slabosti i s ludom u sebi ih je pretvarao izgovorenu riječ koja se kao dobročudan virus širila tadašnjim svijetom.
Nasruddin je bio mudrac arapsko-perzijskog svijeta.
Dvorska luda je simbol istine, mudro zrcaljenje njenog samopoimanja i fenomenološko otkrivanje i duhovito predstavljanje kraljevih slabosti. Njene šale su bile uvijek odjevene u ruho jednog od dvorjana, no ipak ciljano prepoznatljive, pa je zbog toga dvorska luda rijetko preživjela kralja...
Dotićem život, uranjam u njegovu srž... ne vjeruješ mi... život je entitet satkan od nedodirljivih struna koje titraju misaonim slikama u dubini svijeti... da, pristajem na tvoju sumnjičavost iz koje izranja traganje za istinom... smiješim se tvojoj ozbiljnosti... osjećam njenu nepostojanost u suznom oku i licu clowna...
da je znao, da je znao clown stari da na svijetu osim scene, postoje i druge stvari. Ne bi nikad, ne bi nikad
doskakutao u arenu, ne bi nikad tako tužan izigravao sjene sjenu. .. da je znao da za komadićke sreće nitko, nitko baš ne mari… da je znao ne bi nikad poklanjao svu ljepotu i drukčije bi tekle stvari u njegovom tužnome životu.
S osmijehom u suznom oku spoznajemo da je protočnost vremena okrutna istina, u kojoj nadanje ostaje kao zadnje, dugo ne umirujuće stanje… Luda u nama ga održava u životu...
Promatarm pramen kose na čelu privida… tvoja pjesma me poziva pod reflektore ove tragikomedije koju nazivamo život…drama je izmišljena konotacija postojanja, ne postojeća zabluda u Aristotelovoj poetici… kasnije smišljen pucanj spoznaje koji ubija veselost i radost, prasak podsvjesti koji ispisuje sinopsis u kojem postajemo zatočenici podsvijesti i tragači za izgubljenim osmijehom sa lica tvoga clowna…
Osluškujem smijeh lude u sebi…Odu života opjevanu glasom koji u meni traje već desetljećima, dašak istine o porijeklu vode, postade bujica u oluji vremena u kojem je sve osim Kairosa prolazno.
Svaki pravi osjećaj ima svoj Kairos, svoj pravi trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme, poklanja mu ritam, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Da bih shvatila sam početak, morala sam početi živjeti priču od njenog kraja, jer jedino tako postaje razumljiva.
Stigavši u svijet svijetlosti, hram u kojem tek bogovi žive susrećem početak moje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. Moje vrijeme ima dva osnovna svojstva, količinu u pokretu i kakvoću u njegovoj spoznaji i trajanju, kairos u kronosu.
Moja nova prostornost je puna uvijek novonastajuće energije, inducirane trenutkom, u kojem se vjetar lomi u udisaj, mjenja svoja svojstva i postaje osmijeh.
Tako otkrivamo i filozofiju lude u nama, mudrost koju je švicarski filozof Roland Schutzbach, po nazivu Narr, dvorska luda, nazvao Narrosophie.
To je filozofija trenutka, filozofija koja ne pozna dvoumljenje i traženje, filozofija kojom živimo vječnost u stvarnom trenutku postojanja. U isto vrijeme je to nova filozofija smijeha u kojoj je upravo smijeh izvor mudrosti.
Smijeh, kao dimenzija sreće, je osnova te filozofije, a " Smijeh bez razloga" njen moto.
Na taj način narosofija tvrdi da je smijeh osnovna struktura u stvaranju svijeta, kao što su davno vjerovali gnostičari. U smislu novonastajuće znanosti, promjenom paradigme u fizici, narosofi za razliku od gnostičara, smijeh nazivaju, radosnom energijom koja prelazi u vatromet stvarnog postojanja.
Antologija postojanja, zbirka trenutaka skupljenih u istinu koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju materije.
Dijana Jelčić
Oznake: filozofija smijeha
|
