Želim vam vrijeme...
Nekada, dok gledam svoj termin- kalendar, čini mi se kako živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni ritam pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg pacijenta ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim misli povratku u vrijeme, u trenutak u kojem trajem i onda doista osjećam njegov miris i čujem nečujni romor njegovog postojanja u meni.
Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni. Tada se sjetim želje koju mi je mama, dok sam bila dijete, šaputala prije spavanja.
Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.
Tu sam pjesmicu stavila na početak knjige Umijeće svakodnevnog pokreta a prvo poglavlje nazvala
Vrijeme rasta i sazrijevanja.
Velika gala predstava....
Prisjećam se promocije u knjižnici Bogdan Ogrizović u Zagrebu. Prijatelji su se okupili. Knjiga "Umijeće svakodnevnog pokreta" je stajala za prodaju, a promotori Vlasta Knezović i Miroslav Međimorec su govorili o razlogu i cilju pisanja te knjige. Ja sam uzbuđena promatrala reakcije tijela kod slušaoca i spoznala da oni u suštini žele promjene, ali zatečeni trenutkom nisu znali što treba učiniti.
Danas mi je jasno da je ta večer bila napad na njihov emotivni um i da je dio njih sukobljen s nerazumijevanjem ideje odustao od pokušaja čitanja knjige.
Sposobnost koju ja nazivam umijeće pokreta je kao svileni veo utkana u vašu samosvijest, ona se isprepliće sa našim osjetilima, postaje misao o njima pa iz nje izrastaju naši osjećaji.
Ustaljenih, stereotipnih vježbi za ostvarivanje umijeća pokreta nema. Ideje koje vam predložem su samo putokaz ka vašem umijeću. Osnova svega je svijest o vašem tijelu i pokretu koji proizlazi iz vaših osjećaja, želja i htijenja.
Balerine i plesači moraju uvježbavati pokret jer je on koreografiran od nekoga drugoga i to po tekstu napisanog od nekoga trećega, muzici nekog četvrtog.
Koreografija vašeg svakodnevnog pokreta mora biti vaše djelo, jer vaš pokret je neponovljiv u tuđem tijelu, on proizlazi iz vašeg ritma i simfonije vaših struna. Nitko osim vas nemože znati kako se osjećate u trenu donošenja odluke za pokret, pa bilo to samo češkanje nosa ili stajanje u redu za kruh.
Zamislite prodavaonicu kruha. Stojite nemirni iza onih koji su stali u red prije vas, pogledavate na sat i čini vam se da vrijeme juri, a vi ga tako uzaludno trošite jer oni ispred vas neodlučno biraju koji kruh će kupiti.
Pokret je vaše vrijeme, zaustavite ga u mislima, pokušajte na tren uistinu postati živuća statua u pokretu.
Sjetite se statue Dorifora, Polikletovog kopljonoše. U mislima postavite tijelo u sličan položaj. Unutarnja i vanjska ravnoteža će se uskladiti i vaše će tijelo izgubiti težinu, a vi ćete za druge neprimjetljivo moći izvoditi misaone pokrete i zaustaviti tijek vremena.
A onda postanite Hermes, vjesnik bogova i bog putnika. On je na svojim stopalima imao krila da bi bio brži od vjetra vjetar sam. Ili budite za trenutak Neptun, bog mora, osjetite snagu beskrajnih dubina, neka vam se pričini da vas asfaltom nosi neka tajnovita oceanska vila.
Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a
nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
Osluškujem zov morskih dubina,
osjećam se kao oceanska vila
treperava, snena, lepršava
nošena lakoćom unutarnjih sila.
Evo malo mog nekadašnjeg poetičnog kiča neka vam osmisli lakoću koračanja. Svaki novi korak do kruha izvodite u usporenom tempu, podignite polako nogu savijajući je u koljenu i podižite svjesno stopalo u skočnom zglobu, a onda je ispružajte polako, najpolaganije što možete spuštajući prvo petu na pod, ali u istom trenu prenesite cijelo tijelo na tu stranu. Noga koja je ostala iza vas u istom trenu podiže petu i vi rastete ka stropu. Pri podizanju noge udahnite duboko, a pri njenom spuštanju na pod izdahnite jednako dugo uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu.
Ako svjesno izvedete taj pokret osjetit ćete sve njegove faze, njegov početak trajanje i kraj, trenutak pokreta od tri sekunde, treptaj oka će vam se učiniti mnogo duljim. Zaustavivši pokretom brzinu tijeka vremena više nećete misliti na njegovu prolaznost, počet ćete ga osjećati u sebi, postat ćete uistinu gospodarom svog trenutka.
Želim vam vrijeme...
Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta, 2006...
neke fotke posudih se netaOznake: umijeće svakodnevnog pokreta
|
