Dark of night

Koliko često poželite da se vrijeme zaustavi?Pomislim to brzo,tog trena kada sam sretna.Znam da neće stati,no poželim za svaki slučaj...Ima i dana koje bih željela ponovno proživjeti,na isti onaj način na koji su već proživljene....

Najprije sam bila presretna kada sam saznala da ću je dobiti.Onda sam je mrzila jer nisam mogla hodati,nositi traperice,jer sam bila debela i ružna,jer nisam položila Engleski zbog nje...Zatim sam danima smišljala kako da je nazovem.Sve je bilo glupo i bezvezno.A ja sam željela da već kada je tu,bude posebna.I tako sam se napokon pomirila s njom i čekala je.Bila je sasvim majušna i draga.Ubrzo se pretvorila u nasilnika.Danima nisam imala vremena presvući se...Kao da mi je namjerno vračala milo za drago.Svi su morali biti njeni.Sve je trebala i svi smo se morali podrediti njoj.Ponekad sam mislila da ću poludjeti.Ipak sam preživjela.Postala je slatka i bucmasta.Razoružavajuće se smješila.
Onda se razboljela.Teško sam podnosila dane bez nje.Neprestano sam plakala i samo nemoćno sjedila.I to sam proživjela.I sada je tu.Zahtjevna je,radoznala,iznenađujuće inteligentna.Pamti odlično,ljude,događaje,povezuje stvari i izvrsno zaključuje.Puno traži.Često me naljuti.Poželim nekad da je nema.Da odem....Ali nijedna druga žena ne zna priču o ananasu,kući sa dvanaest prozorčića;nijedna druga žena ne zna redosljed pusa,kiss i hag;nijedna druga žena ne bi mogla svake noći presvlačiti mokre pidžame i plahte bez ljutnje kao ja.
Ne bih mogla preživjeti bez njenih rijetkih,no tako toplih zagrljaja....

Jučer sam uletila u poslovnicu banke.Očajno uzdahnula zbog velike gužve(a nikad nije gužva u to vrijeme).Punih ruku knjiga pokušavala sam u velikoj torbi pronaći uplatnicu i istom rukom pripremiti poteban novac.Prenuo me nečiji pozdrav s lijeva.Podigla pogled,kad ono moj bivši dečko.Jedini bivši,jer samo njega od bivših računam...Udebljao se u licu i nekako izobličio,stajao je tamo tako mlohavo i nezainteresirano,loša frizura,one još uvijek lijepe plave oči...I dok sam čavrljala o svojoj obitelji,kući,djeci pred očima mi se vrtio film onog davno izvedenog striptiza u njegovoj sobi uz prigušeno crveno svjetlo,njegova plava karirana košulja na podu,"Hotel California" i kolači koje je donijela njegova mama.....A onda se on usred razgovora okrenuo prema vratima i tada ugledah ženu koja mu je upravo prišla i u sekundi me odmjerila od cipela do kose.Nasmješih se i ispružih ruku očekujući upoznavanje,no on je već bio na vratima a uz njega žena crne kose u skijaškom prsluku i s prevelikom torbom.Njegov pozdrav lebdio je u zraku a ja glupo gledala u svoju ispruženu ruku...

Godinama imam osjećaj da će mi smrt nesretnim slućajem odnijeti blisku osobu.Te su me misli u početku plašile a onda sam se s vremenom navikla na njih.Ovisno o trenutnoj situaciji u kojoj bi se takve misli javljale,planirala sam buduće korake životne za slučaj ostvarenja mojih mračnih slutnji.
Od malena sam okružena smrtima bliskih osoba.Kao dijete,kod bake na selu,često sam prisustvovala pripremanju odra za pokojnike.I ja sam u tome pomagala.Neka od starijih žena obratila bi mi se užurbanim riječima:"Trkni kod strine i donesi štender.A poslije od tete Mare donesi Asparabus!"Osjećala sam se odraslom i bila zadovoljna što i ja mogu učestvovati u tom poslu.Voljela sam pomoći.I danas mogu osjetiti miris ustajale,zamračene seoske sobe uz svjetlost svjeća...iako me plašio pogled na mrtvo tijelo,osjećala sam neku čudnu uzvišenu atmosferu u tim zamračenim seoskim spavaćim sobama sa po dva štendera uz glavu pokojnika i dva raskošna Asparabusa tete Mare.
Prije godinu dana domogla sam se takvog starinskog,drvanog stalka za cvijeće.Prelakirala ga i obojala.Prijateljima koji su dolazili u moju kuću i primjećivali štender kroz šalu sam odgovarala:"Još mi samo nedostaje Asparabus i mrtvac!"
Nekoliko puta sam čak ii u cvjećarnicama željela kupiti asparagus,jer jedini cvijet koji savršeno pristaje na taj stalak je samo asparagus.No moja potraga bila je bezuspješna.Jučer me posjetila mama.Iz auta je izvukla veliki prekrasni asparabus.Stavila sam ga na stalak.Savršeno.
I sad se nekako bojim da dolazi i pokojnik u moju kuću....

Sutra ću doći Bo.Doći ću u tvoj grad.Moram se zaustaviti.Ne mogu proći kroz njega tek tako.Doći ću i popit ću kavu...možda te okrznem pogledom u prolazu...Ma ti znaš što bih ja htjela,zar ne?Voljela bih vidjeti tvoje zabezeknuto lice kad uđeš u kafić i vidiš me tamo....

Sada mi se čini da je bilo tako davno....a i nije.Sad uviđam svaku i najmanju pogrešku u svojim postupcima a opet nalazim toliko opravdanja u svom karakteru za svaku i najmanju sitnicu.Ta tri dana su trebala biti moja životna škola.Danas mislim da neću ponoviti opet tu grešku,no sa mnom se zaista ništa točno znati ne može.
Tri dana slobode.Tako sam ih tada doživljavala.Tri dana toliko željena i toliko čekana,pomno planirana i trebali su to biti dani mog života.A bila je to samo gomila laži,egoizma....Sama sam sebi nanijela toliko boli...samo zato što nisam mogla čekati još nekoliko sati osobu za koju sam se klela da mi je najvažnija na svijetu...I tako se zadovoljih sitnicama.Onim tjelesnim što sam oduvijek prezirala.Zadovoljih se biserima bačenim pred svinje.I izgubih zauvijek ono za što sam vjerovala da mogu život dati....
Znam Bo,reći ćeš da je to bila kušnja.Nisam ti vjerovala,a zapravo sam ja bila ta koja laže...
Oprosti mi Bo.Znam,kasno je sad.No prodala bih dušu vragu da taj film vrati na početak...i bio si u pravu.Ne možeš dobiti uvijek baš sve ono što želiš.

....prekriti ruzmarin snjegovi i šaš...."A koliko ću još izdržati takvih guranja u blato,poraza,životnih nula?Koliko ću još povrataka i uspravljanja dočekati?Koliko je čovjeku zapiasano?