Djela bolesnog uma

četvrtak, 06.03.2008.

Alan izgubio pamćenje(pamet)

EXT. ULICA - DAN

Pješačka staza, u pozadini su velike zgrade. Čuje se cestovni promet. ALAN LETO(31), naš junak, zgodan i visok, izgubio pamćenje i ponovo postao tinejđer, misli da je macho i glavni, povodljiv je, nema svoje ja i reagira instiktivno, s bolnim grčom leži na podu.

Alan se uhvati za glavu. Nesigurno i polako podigne se s poda. Pogleda lijevo-desno, ima zbunjeno lice. Krene naprijed, tijelom zaustavi DJEVOJKU(20), s naušnicom u nosu.

Alan: Ja neznan gdje sam.

Girl: Šta?

Alan: Malo sam zbunjen, nešto me ošamutilo. Bi li mi mogla reći gdje sam? Neznan šta mi je.

Djevojka kao da želi nešto reći, ali stane. Pa se nasmije.

Girl: Ostala sam paf. Upad ti je malo previše orginalan. Neznan da li misliš ozbiljno. Zabrinia si me.

Alan: Je stvarno sam...

Girl: A neznan, tamo doli ti je kolodvor
(pokaže glavom smjer),
mislim da ti samo tako mogu pomoći. Ne triba te pratit?

Alan: Ako ti nebi bia problem, može.

Girl: Nemogu, moram ić. Kasnim. (pauza)Stvarno mi nisi jasan.

Alan: Ciao!

Girl: Ciao!

Pozdrave se pogledom sa znakovitom iskrom u očima prije nego okrenu glave.

INT. AUTOBUS – DAN

Gradski autobus nije skroz ispunjen. U njemu su ljudi svih generacija.

Alan sjedi do prozora i gleda vani. Duboko udahne i stisne rukom trbuh.

EXT. AUTOBUSNA STANICA - DAN

Alan izađe iz autobusa. Brzo hoda niz ulicu, gleda samo ravno naprijed.

INT. STANKOVA KUĆA, ALANOVA NEKDAŠNJA - DAN

U HODNIKU: Alan uđe, odmah krene prema zahodu. Otvori vrata i uđe. Kamera se fokusira na zatvorena vrata od zahoda.

U DNEVNOM BORAVKU: Na kauču mirno sjede STANKO(50) i TIP(30). Gledaju televiziju, nisu primjetili da je itko ušao u kuću.

U SOBI: ŽENA(46) mirno skupi posteljinu s kreveta u hrpu. Krene prema zahodu.

U HODNIKU: Držeći u ruci hrpu posteljine žena otvori vrata od zahoda.

U ZAHODU: Žena ugleda Alana, on spuštenih hlača sjedi na školjci. Ona je u nevjerici, stoji na vratima. Alanu je neugodno, malim pokretima okreće glavu skrivajući pogled. Ona naglo izađe i zatvori vrata.

U DNEVNOM BORAVKU: žena uđe, Stanko i tip mirno sjede na kauču.

Women: Ej Stanko, neki tip sere u tvom zahodu!

Stanko: Daj ne zafrkaji.

Women: Ozbiljno ti govorim!

Stanko: Ma daj.

Stanko i tip dignu se s kauča.

U HODNIKU: Stanko, žena i tip su ispred zahoda. Stanko otvori vrata. Svo troje virnu unutra.

U ZAHODU: Stanko, tip i žena vire sa vrata bez riječi. Alan je na školjci.

Alan: Šta vi svi mislite šta je ovo!? Kazalište!

Stanko: Oprostite, tko ste vi, šta vi tu radite?

Alan: A šta misliš šta radin! Hoćete li izaći da se mogu posrati u miru!

U HODNIKU: Stanko se odmakne od zahodskih vrata i zatvori ih.

Stanko: Tko je ovo? Je li tko njega uopće primio u kuću?

Tip i žena negativno klimnu glavom.

Tip: Ovaj mora da je totalno lud! Tko se to može bez pitanja posrati u tuđu kuću. Koji bezobraznik!

Alan iziđe iz zahoda. Pogleda ih sve. Žena i tip staje ukočeno i pažljivo promatraju Alana.

Alan: Onda šta ima?

Svi zbunjeno gledaju u Alana.

Alan: Što vi svi ovdje radite?

Stanko: Sjedimo, gledamo televiziju, jedemo, spavamo, uglavnom sve što se radi u vlastitoj kući. A što ti radiš ovdje!?

Alan: Ali ovo nije vaša kuća! Ovo je moja kuća!

Women: Koji je ovo luđak! Izbacimo ga vani!!

Žena i tip snažno dohvate Alana, svako za jednu ruku.

Stanko: Čekajte!! Čini mi se poznat! Mislim da je on sin od onih ljudi od kojih smo kupili ovu kuću.

Žena i tip puste Alana. Stanko priđe bliže Alanu.

Stanko: Ovo više nije tvoja kuća.

Alan: Šta?

Stanko: Da, da. Ovo više nije tvoja kuća. Tvoji roditelji su nam je prodali prije deset godina.

Alan: Ali kako, ovaj, to nemože biti točno.

Stanko: Slušajte, poznajem vašeg oca. Sjednite s menom u auto. Bilo bi najbolje da vas odvedem k njemu.

INT. KUĆA ALANOVIH RODITELJA - DAN

OTAC(58) sjedi na kauču, MAMA(54) sređuje stol nakon objeda. Alan uđe.

Mama: O kakvo iznenađenje! Šta je reći da si nas došao posjetiti? Nismo te vidjeli od Božića.

Alan: Šta?

Dad: Hajde uđi, šta stojiš na vratima.

Alan: Zbog čega meni nitko nije ništa spomenio za selidbu?

Mama: Koju selidbu?

Alan: Ovu, kad smo se preselili?

Mama: Odakle to?

Alan: Iz one velike kuće u ovu.

Mama: Prije deset godina. Zbog čega sad to spominješ?

Alan: Da znaš baš mi je do zafrkancije! Kada točno smo mi razgovarali o tome da ćemo se preseliti!?

Mama: Neznan. Tko to pamti.

Alan: Tko to pamti!! Tko to pamti!! I što sad, ova kuća ima samo jednu sobu! Gdje ću ja sad spavati!? Molim te, lijepo mi kažite gdje ću ja večeras spavati!? Pretpostavljam na ovomu kauču!!

Mama: (zbunjeno)An!?

Alan: Ovo je nevjerovatno!! Sad ću do kraja polugodišta morati živjeti u ovoj staračkoj vukojebinskoj četvrti!

Mama: Uopće ne shvaćam o čemu pričaš!

Dad: A ja ne shvaćam zašto si zapravo ovdje. Vjerujem da nisi došao jer si se zaželio vidjeti nas. Ako te je kojim slučajem žena izbacila iz kuće mi smo vjerovatno posljedni ljudi kod kojih bi se preselio. Stoga uopće neman pojma što ti radiš ovdje.

Alan: Koja moja žena!? O čemu pričaš?

Mama: Kako je tvoja žena?

Alan: Koja žena!? Neman ja nikakvu ženu!

Dad: (obrati se suprugi) Čini mi se da s njim nešto nije u redu, a i izgleda pomalo blijedo. Šta ti misliš?

Alan: Dobro, a gdje su sve moje stvari!?

Mama: Koje stvari?

Alan: Sve stvari iz moje sobe u velikoj kući!

Mama: Otkud ću ja znati gdje su, valjda si ih odnio k sebi.

Alan: Nikakve stvari ja nisam odnio! Znači izgubio sam sve stvari uključujući knjige! Kako ću ja sad ići u školu bez knjiga!? Ajde kaži mi kako!!

Mama: Ne shvaćam što tražiš. (obrati se mužu) Mislim da s njim stvarno nešto nije u redu.

Dad: Možda je uzima kojekakve droge. Trebali bi ga odvesti doktoru ili barem nazvati njegovu ženu

Alan: Ma koju to moju ženu! O kojoj to mojoj ženi pričate!?

Alanov otac podigne se s kauča.

Dad: Definitivno ne izgleda zdrav. Odvest ću ga u bolnicu.

INT. BOLNICA, DOKTOROVA ORDINACIJA - DAN

DOKTOR(55) sjedi za stolom, Alan sjedi na ležaljki za pacijente, Alanov otac stoji.

Doktor: Što s njim nije u redu?

Dad: Ponaša se čudno. Govori o nekim čudnim temama, ne razumije mnoge stvari.

Doktor: On je inače mentalno zdrav?

Dad: Da.

Doktor: Je li uzima droge?

Dad: Koliko znam nije.

Doktor: Vi možete ići, (Alanu)a vi se skinite do pasa. Onda jeste li u zadnja 24 sata uzeli kakvu drogu?

Alanov otac iziđe.

Alan: Pa nisam.

Doktor dođe do Alana. Pregledaje mu dišne puteve. Alan sjedi mirno. Doktor primjeti svježu modricu na Alanovoj glavi.

Doktor: Odakle vam ova modrica na glavi?

Alan: Neznan. Danas sam se ni sam neznan kako našao na podu, glava me je boljela.

Doktor: Dobili ste čini se amneziju, trebamo još ustanoviti koji oblik. Je li znate kako se zovete?

Alan: Znan, Alan.

Doktor: Koja je godina?

Alan: 1989.

Doktor: Kod vas se nije desio potpuni gubitak pamćenja, već samo na određeni vremenski period.

Alan: Izgubio sam pamćenje!

Doktor: Mislim da bi vas ovo trebalo zanimati. Današnji datum je 14.9.2002.

Alan: Koliko to ja sad iman godina, 31-ednu. 31-ednu!! Čovječe! Čini mi se da iman i ženu.

Doktor: S vašom ženom trebam porazgovarati o tome kako treba paziti na vas. Prvih dana morate paziti. Nemojte ići na nepoznata mjesta...

EXT. DVORIŠTE ISPRED ALANOVE KUĆE - DAN

Alanova kuća je velika i lijepa, ispred je zelena trava, iza je bazen. Parkirana su dva dobra auta.

Alan iziđe iz auta kojeg vozi otac. Hodao je uzbuđeno gledajući naprijed. Na putu prema vratima pogladi jedno auto.

INT. ALANOVA KUĆA - DAN

Alan uđe. Ima zadovoljno lice. Ležerno obilazi kuću. Kuća je moderno sređena i dobro prozračena, ima ogromni dnevni boravak spojen sa kuhinjom, unutarnje stepenice za gornji kat, kauč, fotelju, veliki prazni prostor dnevnog boravka okružen biljkama. Alan se ponaša kao gazda dok šeće krupnim koracima. Dominantno gleda u stvari dok gleda okolo.

Alan pogleda što ima u frižideru. Izvadi limenku pive i otvori je. S pivom u u ruci došeta do kauča i zavali se. Pije pivo i sjedi sa zadovljnim izrazom lica. Bez kucanja i bez pozdrava uđe JULIA(27), odlična ženska kojoj je često dosadno, a provod joj je bitna stvar u životu. Ona i Alan jedan trenutak gledaju jedno drugo.

Julia: Onda šta je? Šta ti radiš?

Alan: Ništa.

Julia: Mogli bi večeras ići negdje vanka.

Julia dođe do Alana i odmah ga poljubi usta. On želi nešto reći, ali odustane. Ona ga nastavi ljubiti, sjedne na njega i baci ga na kauč. Skidaju odjeću, a ne prestaju brijati. Skinili su se do donjeg rublja. Zazvoni telefon.

Julia: Javi se.

Alan se podigne i uzme slušalicu. Alan drži slušalicu, Julia mu je obješena oko vrata, grli ga i ljubi.

INT. ALANOVA KUĆA / INT. HODNIK (PARALERNO) - DAN

MARTINA(28), lijepa djevojka s normalnim realnim pogledom na svijet, priča na telefonsku govornicu.

Alan: (u telefon)Halo!

Martina: (u telefon)Alane.

Alan: (u telefon)Ee.

Martina: (u telefon)Ovdje Martina.

Alan: (u telefon)Koja Martina?

Martina: (u telefon)Ja sam tvoja žena.

Alan: (u telefon)Šta!! Pričekaj samo tren.

Alan sklopi slušalicu. Odgurne Juliu sa sebe i digne se s kauča.

Alan: Tko si ti!?

Julia: Šta?

Alan rukom pokaže Juliji da šuti, pa uzme slušalicu.

Alan: (u slušalicu)Halo!

Martina: (u slušalicu)Ej Alane!

Alan: (u slušalicu)Ej.

Martina: (u slušalicu)Jesi li dobro?

Alan: (u slušalicu)Jesam.

Martina: (u slušalicu)Ne boli te više glava?

Alan: (u slušalicu)Pa mislim malo, ali je u redu.

Martina: (u slušalicu)Kako si inače? Je li se dobro snalaziš u kući? Da li ti nešto treba?

Alan: (u slušalicu)Ne treba ništa. Sve je u redu.

Martina: (u slušalicu)Ja sam sad u Torinu. Trebala bi doći kući sutra.

Alan: (u slušalicu)Tek sutra.

Martina: (u slušalicu)Da! Nemoj da sad bude problema. Nemoj puštati nikakve strance u kuću.

Alan: (u slušalicu)Dobro.

Martina: (u slušalicu)Upravo me sad zovu.

Alan: (u slušalicu)Onda vidimo se sutra.

Martina: (u slušalicu)Bog Alane. Volim te. (pauza)Nemoraš mi uzvratiti. Oprosti, nisam to trebala reći.

Alan: (u slušalicu)Pa nije mi problem reći volim te.
(Julia pažljivo sluša šta Alan priča, zbunjena je.)
Samo mi je malo glupo jer te nisam upoznao.

Martina: (u slušalicu)Nema problema.

Alan: (u slušalicu)I ja volim tebe tj. pretpostavljam da volim tebe jer nevjerujem da bi se ženio iz nekog drugog razloga. (pauza)Doduše po svemu što vidim ovdje moglo bi tu biti drugih razloga. (pauza)Imaš tako lijepi glas!

Martina: (u slušalicu)Alane bog!

Alan: (u slušalicu)Bog!

INT. ALANOVA KUĆA - DAN

Alan odloži telefon. Julia se digne s kauča.

Julia: Šta je s tebom!? Jesi li ti normalan!?

Alan: Pa vidiš, ovaj. Trebamo razgovarati. Ja sad tebe ne poznajem. Izgubio sam pamćenje.

Julia: Izgubio si pamćenje!?

Alan: Da.

Julia: Kako!?

Alan: Danas sam opalio glavom oba pod.

Julia: Stvarno!?

Alan: Je!

Julia: Ne mogu vjerovat!

Alan: Vidiš, ovaj, sad bi volio saznati šta ti predstavljaš u mom životu?

Julia: Pa, ti i ja. Malo je to komplicirano. Oboje smo u braku, a ševimo se kad god možemo. (pauza)Možemo i sad ako hoćeš!

Krupni kadar na Juliu u donjem rublju. Alan stoji ukočeno i razmatra situaciju, pogleda očima put gore, neodlučan je.

Alan: Neznan baš.

Julia: Kako god želiš.

Alan: Kako se zoveš?

Julia: Julia.

Alan: Meni je sve veoma čudno, sve mi je ovo novo. Zadnje čega se sjećam da sam se spremao zapiti sa ekipom u parku.

Julia: Kako je to kad izgubiš pamćenje?

Alan: A šta ja znan. Nije mi jasno ništa ovo ovdje. Sjećam se vremena kad sam bio neugledni tinejđer pred maturom. Sve ovo mi je nevjerovatno kao i ti.

Julia: Hvala. (pauza)Moj muž je poslovni čovjek koji je većinu godine na putovanjima. (pogleda Alana u oči)Naš seks lišen je svih osjećaja. Čisto je platonski i životinjski.

Alan: Sad bi se baš volio poseksati s tobom, ali nemogu jer sam oženjen. Ne mogu biti siguran da li govoriš istinu i ne želim da se desi da mi propadne brak zbog neobveznog seksa.

Julia primjeti veliku pohotnu želju u Alanovim očima. Želi se poigrat s njim, te napravi korak naprijed. Polako skine grudnjak i nasmiješi mu se. Alan priđe Juliji. Prislone tijela. Gola koža uz golu kožu. Snažno je obgrli. Polegne na kauč. Skine joj gaćice, digne joj noge gore.

Alan i Julia se seksaju na kauču. On je brzo nasrtao dok su njene noge bile sa strane put gore. Ona je ležala i snažno uzdisala.

PRETAPANJE NA:

Alan leži na kauču i puši cigaretu. Julia sjedi na podu, naslonjena je na kauč. Alan udahne dim cigarete, pa ga ispusti. Tužnim, sjetnim očima gleda u plafon i duboko razmišlja. Udahne dim.

INT. ALANOVA KUĆA - JUTRO

Alan stoji u dnevnom boravku. Dosađuje se i gleda okolo. Iznenada čuje se zvuk otključavanja vrata. Alan se zakameni, s velikim očekivanjem promatra tko će ući. Ušla je PUNICA(46), ne osobito privlačna žena. Alan je zaprepašten kakva mu je žena. Bježi u kuhinju. Sakrio se u ormar gdje stoji hrana.

INT. ORMAR

Mrak.

Alan: (sebi) znan.

INT. ALANOVA KUĆA - DAN

U kuhinji Alan tiho izvirne glavu iz mraka ormara. Uvjeri se da nema nikoga. Lagano izađe iz ormara. Šulja se polako do sobe na katu.

INT. ALANOVA KUĆA, SOBA - DAN

Alan lagano otvori vrata i uđe. Otvori ormar. Iz ormara izvuče kratke hlače i majicu na Mickey Mousea. Obukao je to. Pogledao se na zrcalo i napravi dječju Beatles frizuru.

INT. ALANOVA KUĆA - DAN

Alan iziđe iz sobe. Spusti se u dnevni boravak. Ugledao je punicu. Ona čisti ormar. Zastane pa se tiho nasmije, pa sa ozbiljnim izrazom na licu krene prema njoj. Ona mirno i pažljivo čisti ormar. Alan joj se sa leđa šuljao. Alan podigne ruke i...

Alan: (zadere se)Buu!!!

Punica se užasno prepadne. Pala je na pod. Alan se smijao kao lud. Ona uzdahne i počme se krstiti. Alan se nemože zaustaviti smijati. Punica se podigne s poda, uzme krpu, okrene se prema Alanu.

Punica: (ozbiljno)Ti stvarno nisi normalan.

Alan se počeša po glavi. Punica nastavi brisati prašinu. Alan je uzeo keramičku figuricu auta. Klekne na pod i vozi auto. Dobro glumi dijete. Podigne s poda i s autićem glumi raketu. Koračao je po prostoriji. Pogledaje prema punici. Odloži autić, pa ukrade metlu punici. Došeta se iza kauča i stane u položaj. Namjesti metlu kao pušku i počme pucati.

Alan: (glumi mitraljez)Trrr!!

Dok briše prašinu punica krajičkom oka promatra Alana. U nevjerici je. Alan trči sa metlom u ruci, okolo je zamahivao. Taj prizor ugleda Martina(28) koja je upravo ušla u prostoriju.

Martina: Alane šta to radiš? (Alan zastane kad mu se obrati) Gdje si bio maloprije? Tražim te već pet minuta.

Alan: Jesi li ti Martina?

Martina: Da ja sam Martina, ja sam tvoja žena.

Alan: Tako mi je drago da si lijepa, što si baš ti moja žena. Jedva čekam seks s tobom.

Martina: Drago mi je to čuti, ali smiri se. Cijela noć je pred nama.

Punica: Gotova sam sa poslom pa idem.

Punica iziđe.

Alan: Koja je ovo?

Martina: Moja mama, povremeno očisti kuću. Kako si ti? Je li te boli glava?

Alan: Sve u redu.

Martina: Odlično.

PRETAPANJE NA:

Alan i Martina sjede na kauču. Na stolu ispred njih su dvije šalice vrelog čaja. Alan popije gutljaj pa vrati šalicu.

Martina: Ti si zaposlen kao bolničar, a ja sam grafički dizajner.

Alanov opušteni položaj tijela dok sjedi i govor tijela sa nagnutim laktom je kao na spoju na kojem će sigurno dobit pizde. Martinu promatra poput osobne seksualne lutkice koju može imati bilo kad.

Kadrovi Alanovog lica koje misli na seks koji uskoro sigurno dobiva isprepleteni s krupnim kadrovima redom Martininih sisa, guzice, nogu i nasmiješenog lica.

Martina(O.S.): Ovo je baš zabavno, ovako o ovome razgovarati, kao da se ponovo upoznajemo.(osmijeh)

Alan: Koliko će ljudi doći sutra na našu zabavu?

Martina: 50-60.

Alan: Doći će i moji prijatelji. A tko su oni?

Martina: To je Hubert i ostali. Upoznat ćeš ih sve ponovo.

Alan: Hoćemo im reći da sam izgubio pamćenje?

Martina: Ne, poznavajući njih zbijali bi šale, bolje je da to zadržimo za sebe.

Alan: Kako smo se upoznali?

Martina: Upoznali smo se na plaži, sjećam se da sam zaboravila kremu za sunčanje. Ti si mi je posudio. Tako smo se upoznali i dala sam ti svoj broj.

Alan: I gdje smo otišli na spoj?

Martina: Išli smo gledat Titanica.

Alan: Mogla si barem slagati nešto romantično.
Lijepog li filma za spoj. Gledati ljude kako umiru upadajući u hladnu vodu.

Martina: O ne, ne. Tu je i ljubavna priča. Na kraju smo oboje plakali. Tada sam uvidjela da si poseban.

Alan: Šta, šališ se!? Plakao sam radi filma!

Martina: Plakali su mnogi. Jedina dva filma kod kojih sam ja plakala su taj film i Ljubavna priča.

Alan: Koliko vremena od tog našeg prvog spoja sam te zaprosio?

Martina: Dva tjedna.

Alan: Na kojem spoju smo prvi put spavali zajedno?

Martina: Baš te zanima sve?

Alan: Da, baš me zanima sve.

PRETAPANJE NA:

Alan gleda Martinu. Ona popije čašu vode i odloži je na stol. On dođe do nje hodom kao da nema skrivene namjere. Stoji bočno od nje. Ruku stavi na njena leđa. Počeo je polako gladiti. Uvalio je odozdo sve prste u njenu kosu i malo stisnuo. Ona je podigla glavu gore i malo je uzdahnula. Počme je dirati s leđa objema rukama po tijelu . Po bedrima, trbuhu, guzi i sisama. Ona se naglo okrene i poljubi ga. On je počme brzo skidati, na rubu kidanja odjeće. Ona je gola i pomaže njemu da se skine do kraja. Martina ga lagano rukom povuće u stranu prema praznom prostoru poda. Ona legne na pod. On legne na nju. U toj pozi se seksaju. Tempo je malo brži.

INT. ALANOVA KUĆA, BALKON – NOĆ

Alan i Martina sjede za stolom i jedu večeru. Stol je fino uređen. Ima bijeli stolnjak, cvijeće, svijeće, svečane čaše, bocu crnog vina. Jelo na tanjuru izgleda lijepo. Njih dvoje su lijepo odjeveni. Ugođaj je kasnoljetne noći. Alan gleda u Martinu, ona ima spokojno lice.

Alan: Koliko dugo smo u braku?

Martina: Još malo pa pet godina.

Alan: I dalje naš brak funkcionira dobro?

Martina: Pa da.

Alan: Seks je i dalje o.k.?

Martina: (kroz smijeh)Je!

Alan: Je li dozvoljeno šarati uokolo?

Martina: An?

Alan: Je li postoji sporazum da je dozvoljeno spavati sa drugim ljudima?

Martina: Ne, ne postoji.

Alan: Šta kažeš da napravimo sad jedan takav?

Martina: Nisam zato.

Alan: Vidiš jednom osamnajstogodišnjaku je teško utuviti u glavu da će do kraja života biti sa samo jednom ženom.

Martina mrklo pogleda Alana.

Alan: Taj sporazum se nemora odnositi na tebe, može samo na mene...

Martina: Alane, ovo nije smiješno!

Alan: Martina, koliko imaš godina?

Martina: 28.

Alan: Šta si po horoskopu?

Martina: Pogodi!

INT. ALANOVA KUĆA - NOĆ

Alan i Martina su na velikom krevetu, plahte su plave boje i izgledaju glatko. On je ljubi po golom trbuhu i polako ide do vrata. Ona nježno uzdiše.

PRETAPANJE NA:

Okrenuti su bočno, on je iza nje i gricka joj vrat. Rukom nježno dira njen ravan trbuh i grudi. Ona uživa, grize usne.

PRETAPANJE NA:

On leži na krevetu, ona je na njemu i vode ljubav. Ona ga dira po grudima.

06.03.2008. u 21:36 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 05.02.2008.

Vjesnik smrti

Temeljeno na istinitom događaju!

Živim u najzadnjem stanu u zgradi. Par puta u sred noći sam čuo odvratan zvuk koji je dolazio sa krova. To guktanje je zvučalo poput zapomaganja. Nisam nikako mogao ni pretpostaviti koja bi beštija ispuštala takav zvuk. Netko je još u zgradi čuo to glasanje i počele su babske priče koje su tvrdile da je to sova. Isto takvo glasanje se čulo prije nekoliko mjeseci i zaključili su da je svaki put veoma brzo nakon tog guktanja netko umro iz zgrade. Navodno, legenda je tvrdila da kad sova dođe na kuću, to je znak da će netko vrlo brzo umrijeti iz nje. Moja mama je pažljivo slušala te priče. Ona prije nikad nije vjerovala nadnaravnim pričama, dok jednom davno nije slučajno otišla gatari dok je bila trudna sa mojom sestrom.

Bio je svibanj, dva, tri sata iza ponoći u sparnoj noći punog mjeseca. Ležao sam u svom krevetu pored prozora i čuo sam taj zvuk. Odlučio sam izaći na terasu i vidjeti tko radi taj zvuk. Mama i sestra su mi govorile da ne budem lud i da ostanem u krevetu. U normalnim okolnostima to bi i napravio zbog lijenosti i što nebi imao dovoljno hrabrosti za taj pothvat. Ali baš te dane je bio ciklus filmova Indiane Jonesa na tv-u i ja sam se totalno uživio u njegov lik i dobio želju za avanturizmom. Bosih nogu, u boksericama i majici kratkih rukava za spavanje krenuo sam prema vjesniku smrti. Kad sam prošao kroz vrata od stana i terase ostavio sam ih oba širom otvorena, da iman otvoren put bijega. Čuo se zvuk još glasnije. Hodao sam lagano i usporeno trudeći se što više zauzeti pozu najvećeg filmskog heroja. Došao sam na otvoreni prostor terase i ugledao avetinjskog psa na krovu koji je zavijao na mjesec. Mislim da sam instiktivno rekao nešto kao:

- Alo momak.

Još sam i podigao glavu put njega. Pas je prestao zavijati i primjetio me. Gledali smo se djelić sekunde. A onda smo obojica istodobno počeli bježati svako na svoju stanu. On je mislim pao na drugi kraj terase. Ja sam trčeći uletio u stan.

Čudni zvuk više nikad nije dolazio sa krova. Ovo je ispala jedna veoma smiješna priča. I sve je bilo smiješno nekoliko mjeseci dok mi nije sinulo da se zapitam. Kako se pas uopće može popeti na krov?

05.02.2008. u 02:28 • 10 KomentaraPrint#

srijeda, 07.11.2007.

Kristal

Arsen i Dina sjedili su u štekatu. Ispred nje je bila kava sa mlijekom, lagano je pijuckala. On je imao kriglu točenog piva od po litre. Dina kaže:
- Dim cigarete je nestvarno dobar.
- Čaroban je danas dan.
- Tko bi rekao da ćemo mi provesti skupa ovaj dan.
- Mrzim ići na wc u pola duvana.
- Škrt si!
Arsen je otišao na wc. Kad se vratio sjeo je za stol i uzeo ostatak cigarete. Upitao je Dinu:
- Šta misliš o wc-ima vanka stanova. Je li se tebi problem posrati negdje vanka?
- Pa sve ovisi kakva je atmosfera. Neki wc kafići imaju baš finu ugodnu atmosferu.
- Ja ne mogu nigdje izvan kuće. Najteže mi je bilo u vojsci. Tamo nije bilo školjki, nego čučavci. Prve dane sam to obavljao samo pod krajnom nuždom. Kasnije sam napravio strategiju opuštenosti tako da sam odlazio srati u majici kratkih rukava, boksama i vojničkim čizmama.
Napustili su kafić. Prošetali su jednom preko starinskih kamenih kuća u središtu grada. Arsen je rekao:
- Zašto da idemo u šumarke?
- Tamo ima puno vode.
- Je si li sisuran!?
- Ann?! A je. Jesan, sigurna sam.
- Onda krenimo!
Uputili su se. Dina progovori:
- Daj!
- A šta?
- Uvid u tvoje misli. Ti mi se pariš poseban. Nisam nikad upoznala nekog poput tebe.
- I nećeš.
- Zašto?
- Jer ja sam najbolji.
- Ajde kaži mi, koja je djevojka koja ti sada zaokuplja misli!
- Jedna djevojka. Neko mi je pričao o njoj. Nisam je nikada vidio, ali znam da je ona sve što tražim od djevojke. Dolazi mi sad njezina slika i zaljubit ću se u nju čim je prvi put ugledam.
- Što ti je taj neko pričao o njoj?
- Da je predivna. Samo da je vidim koliko je prelijepa, da sliči na Juliu Roberts. I da je pričala za Kurta Cobaina da bi dala sve da s tim likom jedan put popije čašu vode, i da bi ga onda sljedila do kuće i ukrala mu korišteni kondom.
- A što ako je taj neko izmislio to, i ta cura ne postoji?
- Odjebi!
Stigli su. Kaže Arsen:
- Ovdje ima više vode nego što sam mislia.
Njih dvoje su se goli bacili u vodu i išli se kupati goli. Arsen kaže između zarona u dubinu:
- Najljepše je roniti gol. I skakati na pijesku u plićaku, gdje nije ni pre plitko, ni previše duboko.
- Je li se ti sjećaš šta smo mi uzimali?
- Ovdje bi moglo biti krokodila. Može biti opasno. Ajmo izaći!
Izašli su iz vode. Obrisali su se. Sjeli su na travu. Arsen predloži:
- Aj smotaj još jednoga.
I smota ga Dina, pa kaže:
- Znaš tko je meni ludilo tip? Branko. Pre dobar je.
- Ma daj. On je. On je.., Neman pravu riječ. On je izvan razuma. Ja ga znam. Jedan put je uzeo meskalin, popeo se na stablo i gore je tri dana pričao sa Kristom. Kasnije mi je ispriča da je lik totalno ludilo, da je pre cool.
Dina kaže samo za sebe, da je Arsen nećuje:
- Ma šta češ mi ti šta govorit o njemu.
Popušili su joint. Razvalio ih je do kraja. Popili su gutljaj vina. Počeli su jedno drugome dodirivati gole dijelove tijela. Seksualni organi bili su im čisti, oprani svježom vodom, nisu uopće izgledali ružno i odvratno. Počeli su jedno drugome davati strastveni oralni snošaj. Pojebali su se. Kasnije ga je on ugurao u nju bez kondoma. Osjetili su nebo, strast i osjećaje.

07.11.2007. u 00:06 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 06.11.2007.

Zov divljine

Luđačka želja za bježanjem. Nemam kamo pobjeći. Teško je pronaći mogućnost. Sam sam. Ovdje nemam ništa. Gadi mi se ovaj grad. Prožvakan sam. Ovdje neosjećam slobodu. Sve one stvari koje sam volio kod ovog grada, oteli su mi. Nema više betonske kapunjere na igralištu gdje si se mogao sakriti od kiše i vjetra i prespavati ako ti je trebalo prenočište. Nema više parka punog stabala i bez rasvjete. Nema više skrovitog mjesta na zidiću gdje si mogao pobjeći od svega i biti sam, tamo ispod stabla koji je štitio od pljuska. Nema više neosvijetljene klupe pored mosta, najboljeg mjesta gdje si mogao biti sa curom. Nema više kauča ispred stana, kauča koji je imao miris djetinstva, kauča nade besanih, mjesečinom ispunjenih ljetnih noći, koji je dodirom i toplinom ispustio viziju što je moglo i trebalo biti.
Teško pronalazim razum. Sve zaboravljam i neznan gdje je koncetracija. Pre slab sam da se oduprem bezciljnim porocima. Zov nepoznate divljine mi teče u krvi. Želim otići daleko od doma. Vjerovotno to u meni kola primitivni nagon davnih predaka koji su napustili jazbine i pustopoljinom krenuli u nepoznato. Posljednih godinu i pol, svaki put kad sam putovao imao sam veliku želju ostati tamo. Više me ne plaše nepoznata mjesta. Sve je bilo tako puno života, slobode, nesputanosti, nebrige, divljanja. Znam da neman previše mogućnosti za stvarno otići od obitelji i od ovoga grada. Ali ili ću probit na drugu stranu ili ću puknuti.

06.11.2007. u 04:19 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 24.10.2007.

Elzeard Bouffier

Ja nisam ovo napisao. Pre malo ljudi je čulo za ovu priču. Ova priča je skroz nekomercijalna. Pisac koji ju je napisao nikad nije želio uzeti nikakav novac za nju...



Da bi karakter neke osobe pokazao svoje zaista iznimne osobine, potrebno je imati sreću da se njezino djelovanje promatra godine i godine. Ako je to djelovanje lišeno svake sebičnosti, ako joj je ideja vodilja neprispodobivo plemenita, ako je posve pouzdano da nigdje nije tražila za sebe nikakve nagrade, i ako je još k tome ostavila vidljive tragove za sobom, onda je nedvojbeno riječ o nezaboravnom karakteru.

Prije četrdesetak godina otputio sam se sam na izlet po visovima nepoznatim turistima, u onom vrlo starom dijelu Alpa što zadire u Provansu. Taj je kraj s jugoistoka i juga omeđen srednjim tokom rijeke Durance, između mjesta Sisterona i Mirabeaua; sa sjevera gornjim tokom rijeke Drome, od njezina izvora do Diena; sa zapada nizinom Comtata Venaissina i ograncima Mont-Ventouxa. On zapravo obuhvaća sav sjeverni dio departmana Donje Alpe, južni dio departmana Drome i jednu malu enklavu Vauclusea.
U vrijeme kad sam krenuo u dugu šetnju tim pustim predjelima, bijahu to sve same puste goleti na otprilike 1200 do 1300 metara nadmorske visine. Rasla je ondje samo divlja lavanda. Propješačio sam taj kraj po svoj širini i, nakon tri dana hoda, našao se na rubu očaja. Utaborio sam se uz skelet jednog napuštenog sela. Nisam već čitav dan okusio vode i morao sam nekako doći do nje. Gledajući onaj skup kuća, doduše porušenih, nalik na osinjak, pomislio bih da bi tu mogao biti kakav zdenac ili izvor. Našao sam zdenac, ali je bio presušio. Pet-šest kuća bez krova, nagrižene vjetom i kišom, kapelica sa srušenim zvonikom, stajahu poredane jedna do druge poput kuća i kapelica u živim selima, samo što ovdje nije bilo ni traga životu. Bijaše lijep lipanjski dan i sunce je sjalo, ali je u ovom visokom i nezaštićenom predijelu vjetar puhao nesnosnom žestinom. Njegovo zavijanje u kosturima od kuća podsječalo me na režanje zvijeri dok ždere. Morao sam krenuti dalje. Nakon pet sati hoda nisam još našao vode, niti je bilo nade da ću je naći. Posvuda ista suša i golet, ista drvenasta trava. Odjednom mi se učini da u daljini vidim sitnu, crnu, uspravnu spodobu. Pomislih da je to osamljeno stablo. Ipak pođoh, za svaki slučaj prema njemu. Bijaše to pastir. Oko njega se odmaralo, ležeći na vreloj zemlji, tridesetak ovaca.
Dao mi je svoju čuturicu da se napijem vode, a onda odveo do svoje ovčarnice, u pregibu valovite visoravni. Crpao je izvrsnu vodu iz prirodne, vrlo duboke jame nad kojom je podigao primitivan kolotur. Čovjek je bio šutljiv kao i svi samotnjaci, ali se osjećalo da je siguran u sebe i u toj je svojo sigurnosti ulijevao povjerenje. To je bilo neobično u ovom ogoljenom kraju. Nije stanovao u kolibi nego u pravoj kamenoj kući, na kojoj se lijepo vidjelo da je svojim rukama obnovio ruševinu što je tu bio zatekao. Krov je bio čvrst i nepropustan. Vjetar koji je šibao po crijepovima proizvodio je zvuk sličan morskoj huci na žalu. Kučanstvo mu je bilo uredno, posuđe oprano,pod pometen,puška podmazana; na ognjištu mu je kipjela juha. Tad zapazih da je pastir glatko obrijan, da su mu sva puceta na mjestu i da mu je odjeća brižno pokrpana da se i ne primjećuju zakrpe. Podijelio je sa mnom svoju juhu, a kad sam ga ponudio duhanom, rekao mi je da ne puši. Pas mu je, šutljiv kao i on, bio dobroćudan, ni najmanje podmukao.
Umah smo se sporazumjeli da ću prenoćiti kod njega; najbliže selo je bilo udaljeno dan i pol hoda. Štoviše, dobro sam znao kakva su ona rijetka sela u tom kraju. Ima ih četiri-pet raštrkanih daleko jedno od drugoga na gorskim kosama, u šumarcima hrasta brdnjaka na samom kraju prohodnih puteva. U njima stanuju ugljenari. Tu se teško živi. Obitelji zbijene jedna do druge u tom neobično surovom podneblju, i ljeti i zimi ogorčeno potiću sebičnost na tom zatvorenom prostoru. Tu nerazumne težnje prevršuju svaku mjeru, u stalnoj želji za bijegom iz te zabiti. Muškarci odvoze drveni ugljen u grad na kolima pa se vraćaju. Pri takvoj neprestanoj naizmjeničnoj raboti popuštaju i najposzojanija svojstva. Žene kipe od kivnosti. U svemu postoji suparništvo, od prodaje ugljena do mjesta u crkvi, od vrlina što se bore među sobom do poroka što se isto tako međusobno nadmeću, sve do opće mješavine poroka i vrlina, bez predaha. Povrh svega toga, vjetar isto tako bez predaha draži živce. Ima tu i pravih epidemija samoubojstava i čestih slučajeva ludila, gotovo svagda smrtonosnih.
Pastir nepušač otišao je po neku vrečicu i iz nje istresao na stol hrpu žireva. Uzeo ih je i pomno pregledavao jedan po jedan odvajajući zdrave od nezdravih. Ja sam dotle pušio lulu. Ponudio sam mu da mu pomognem, ali mi on reće da je to njegov posao. I zaista, kad sam vidio kako to brižno radi, više nisam navaljivao. Bio je to sav naš razgovor. Kad je skupio podosta krupnih i zdravih žireva, podijelio ih je na hrpice od po deset komada.
Usput je izdvojio sitne plodove i one koji su malko napukli, pošto ih je izbliza dobro promotrio. Kad je tako pred mnom skupio sto besprijekornih žireva, završio je sav posao pa smo otišli na počinak.
Umirivalo me druženje s tim čovjekom. Sutradan sam ga zamolio za dopuštenjeda se još cijeli dan odmaram kod njega. On je to smatrao posve normalnim, ili, bolje reći, stekao sam dojam da ga ništa ne može zasmetati. Meni taj odmor nije bio prijeko potreban, ali sam bio radoznao i htio sam još štošta doznati o njemu. Istjerao je stado iz tora i potjerao ga na pašu. Prije no što je krenuo, umočio je u kantu vode vrećicu u koju je bio strpao žireve, onako pomno izabrane i izbrojene.
Primjetih da umjesto štapa nosi sa sobom željeznu šipku debelu poput palca i dugačku oko metar i pol. Ja sam se ponašao kao čovjek koji se šeće na odmoru pa sam išao sa strane usporedno s njim. Pašnjak mu je bio na dnu jedne udoline. Prepustio je svoje malo stado psu da ga čuva i potom se popeo na mjesto gdje sam ja stajao. Pobojah se da će me prekoriti zbog nametljivosti, ali nije. Njemu je to bilo usput i pozvao me da pođem s njim ako nemam drugog posla. Išao je do jednog mjesta na uzvisini udaljenoj svega dvjesto metara.
Kad je tamo stigao, počeo je šipkom bušiti jamice u zemlji. Zatim je u svaku jamicu stavljao po jedan žir i zatrpavao. Sadio je hrastove. Upitah ga je li to njegova zemlja. Odgovori mi da nije. A zna li čija je? Ne zna. Misli da je općinska, ili možda pripada ljudima kojima nije stalo do nje. Njega ne zanima ko su vlasnici te zemlje. Neobično pomno zasadio je tako stotinu žireva.
Nakon ručka ponovo se latio razvrstavanja svojih sjemenskih žireva. Čini se da sam ga tako uporno zapitkivao da mi je odgovarao na sva pitanja. Već tri godine u ovoj osami sadi drveće. Posadio je već sto tisuća stabala. Od tih sto tisuća niklo ih je dvadeset tisuća. Računao je da će od tih dvadeset tisuća izgubiti još polovicu zbog glodavaca i raznih drugih nepredvidljivih razloga što ih određuje sama Providnost. Preostalih deset tisuća hrastova izrasti će tamo gdje prije nije bilo ničega. U tom trenu sam poželio saznati koliko je godina tom čovjeku. Bilo je očito da je prevalio pedesetu. Rekao mi je da mu je pedeset i pet. Zvao se Elzeard Bouffier. Posjedovao je u nizini gospodarstvo. Ondje je proveo život. Izgubio je sina jedinca, a onda i ženu. Povukao se u osamu i uživa ovdje živeći mirno, s ovcama i psom. Zaklučio je da ovaj kraj izumire zato što nema drveća. I dodao je kako ionako nema nekih osobito važnih poslova, pa je odlučio svemu tome doskočiti na neki način.
Iako sam u to vrijeme još bio mladić, živio sam samotnjački pa sam se znao obzirno približiti samotničkim dušama. Ipak sam u nečemu pogriješio. Upravo sam zbog svoje mladosti zamišljao da mi budučnost ovisi o meni samome i o stanovitom traganju za srećom. Rekoh mu da će za trideset godina tih deset tisuća hrastova biti doista nešto veličanstveno. On mi sasvim jednostavno odgovori da će za tih trideset godina, ako mu Bog podari dug život, posaditi još toliko stabala te će ih tih deset tisuća biti kao kap vode u moru. Uostalom, već proučava razmnožavanje bukava i uredio je nedaleko od svoje kuće rasadnik bukvica. Prekrasne su te mladice koje radi janjaca štiti rešetkastom ogradom. Pomišlja i na breze, da ih posadi na tlu, reče, gdje na nekoliko metara površine zemlje ima bar malo vlage. Sutradan smo se rastali.
Sljedeće je godine, 1914, buknuo svjetski rat u kojem sam se borio pet godina. Pješak u vojsci nema baš vremena razmišljati o drveću. Da pravo kažem, sve ono nije ni ostavilo duboka traga u meni; činilo mi se da je to bilo nešto poput razonode, ili filatelije, pa sam ubrzo sve skupa zaboravio.
Kad je završio rat, bio sam za nagradu među prvima razvojačen, te sam se silno zaželio udahnuti malo svježeg zraka. Nisam ni imao druge zamisli kad sam se iznova zaputio starim stazama u onaj kraj.
Krajolik se uopće nije promijenio. Ipak sam iza onog mrtvog sela u daljini opazio neku vrstu sive magle kako poput saga pokriva one uzvisine. Od prethodnog sam dana ponovo počeo razmišljati o onome pastiru što sadi drveće. Deset tisuća hrastova – rekoh u sebi – mora da zauzimaju veliki prostor. U pet ratnih godina vidio sam previše ljudi kako umiru i mogao sam lako zamisliti da je umro i Elzeard Bouffier, pogotovo što dvadesetogodišnjak smatra pedesetogodišnjaka starcem kojem preostaje još samo da umre. Ali nije umro. Bio je još, dapače, vrlo krepak. Promijenio je zanimanje. Imao je još samo četiri ovce, ali je zato imao stotinjak košnica. Oslobodio se ovaca koje su mu ugrožavale nasade drveća. Jer on se, kako mi reče (a u to sam se i sam uvjerio), nije uopće obazirao na rat, nego je i dalje neumorno sadio drveće.
Hrastovi posađeni 1910. godine bili su već deset godina stari i nadvisivali su i mene i njega. Bio je to doista dojmljiv prizor. Ostao sam doslovce bez riječi, a kako ni on nije ništa govorio, proveli smo cijeli dan u šutnji šetajući šumom. Šuma je, podijeljena na tri dijela, bila na najširem mjestu jedanaest kilometara široka. Kad sam pomislio da je sve to djelo ruku i duše ovog čovjeka, bez ikakvih tehničkih pomagala, pojmio sam da ljudi mogu biti djelotvorni kao sam Bog i u stvaranju, a ne samo razaranju. On je proveo svoju zamisao u djelo, o čemu su svjedočila bukve koje su mi dopirale do ramena i prostirale se unedogled. Hrastovi su bili snažni i nisu više bili prepušteni na milost i nemilost glodavcima, a i samoj Providnosti bi bila potrebna ciklona da razori to ostvarenje. Pokazao mi je divne brezike stare oko pet godina, to jest iz 1915. godine, iz doba kad sam se ja borio na Verdunu. Brezama je zasadio svu onu zemlju za koju je opravdano vjerovao da ima vlage do ispod sama tla. Breze su bile nježne poput šiparica i vrlo odlučne.
Inače sam stekao dojam da je to stvaranje teklo ko na tekučoj vrpci. Ali on nije nato mislio; jednostavno je radio svoj posao. Međutim, kad sam se ponovo vraćao pokraj onog napuštenog sela, vidio sam kako voda teče u potočićima koji su od pamtivijeka bili presušeni. Bijaše to najnevjerojatniji obrat što sam ga u životu vidio. Ti su potočići nekada, u davno doba, bili puni vode. Neka od tih tužnih sela što sam ih spominjao na početku svoje priče bila su izgrađena na ostacima negdašnjih galsko-rimskih naselja i tu su arheolozi pri iskapanjima nalazili udice na mjestima gdje su danas potrebne cisterne za vodu. Vjetar je raznio i neke sjemenke. Istodobno kad se pojavila voda, pojavile su se i vrbe, ive, livade, vrtovi, cvijeće, pa i određeni razlog da se tu živi.
Ali ta se preobrazba zbivala tako sporo da se tek pomalo udomaćivala, pa nije izazivala čuđenje. Lovci koji su odlazili na lov na zečeve ili divlje svinje, opazili su da posvuda niču sitna stabalca, ali su to pripisivali prirodnim hirovima zemlje. Stoga niko nije dirao u djelo toga čovjeka. Da su posumljali na njega, vjerojatno bi mu napakostili. Ali on je bio izvan svake sumnje. Tko je uopće mogao zamisliti u ovim zaseocima i u općinskim uredima, takvu fanatičnu upornost u najveličanstvenijoj plemenitosti?
Od 1920. godine posjećivao sam jednom na godinu Elzearda Bouffiera. Nikad ga nisam vidio da se pokolebao ili posumnjao. Pa ipak, sam Bog zna koliko mu je u tome odmogao! Nisam brojio sva pastirova razočaranja. Ipak, nije trebalo zamisliti da je za takav uspjeh trebalo svladati kojekakve zapreke. Da bi takva strast slavila pobjedu, trebalo je nositi se s očajem. U godinu dana posadio je više od deset tisuća javora. Ni jedan se nije primio. Nakon godine dana odustao je od javora i nastavio saditi bukve, koje su uspjevale bolje i od samih hrastova.
Da bi se stekla koliko-toliko točna predodžba o tom izvanrednom karakteru treba imati na umu da je riječ o čovjeku koji je posve sam živio, tako da pri kraju života nije više znao ni govoriti. Ili možda nije ni smatrao potrebnim da govori?
Godine 1933. obišao ga je jedan osupnuti lugar. Taj mu je državni službenik strogo zabranio loženje vatre vani kako ne bi ugrozio rast te samonikle šume. Taj mu je naivac ujedno priznao da prvi put u životu vidi kako šuma raste sama od sebe. U to je doba pastir sadio bukve na dvadesetak kilometara udaljenosti od svoje kuće. Da ne bi morao tako daleko pješačiti, jer tada mu je bilo već sedamdeset i pet godina, namislio je podići kamenu kućicu u sred svojih nasada. Tako je sljedeće godine i učinio.
Godine 1935. došlo je službeno izaslanstvo pregledati tu samoniklu šumu. Bio je među njima i jedan visoki dužnosnik Uprave za vodu i šume, jedan parlamentarni zastupnik i nekoliko tehničara. Nadrobili su svu silu nepotrebnih riječi. Nakanili su nešto i poduzeti, ali na svu sreću, nisu učinili ništa osim jedne korisne stvari: stavili su šumu pod državnu upravu i zabranili su da se u njoj proizvodi drveni ugljen. Jer, bilo je nemoguće da čovjeka ne očara ljepota ovog mladog drveća što puca od zdravlja. Osvojilo je čak i parlamentarnog zastupnika. I jedan moj prijatelj šumar bio je u tom izaslanstvu. Objasnio sam mu u čemu je stvar. Jednoga dana sljedećeg tjedna otišli smo obojica potražiti Elzearda Bouffiera. Zatekli smo ga u jeku posla na dvadesetak kilometara od mjesta na kojem je šuma pregledana.
Taj šumar nije uzalud bio moj prijatelj. Znao je procijeniti vrijednost stvari. Znao je i šutjeti. Ponudio sam Elzeardu nekoliko jaja što sam mu ih donio na dar. Sva smo trojica zajedno užinali i nekoliko sati bez riječi promatrali krajolik. Na onoj strani šume odakle smo došli raslo je drveće visoko šest do sedam metara. Sjećao sam se kako je taj kraj izgledao 1913. godine, kada je bio pust... Miran i redovit rad, svjež zrak na tim visinama, umjerenost i nadasve duševna vedrina podarili su tom starcu gotovo svečano zdravlje. Bijaše to bogomdani atleta. Pitao sam se koliko će još hektara goleti pošumiti.
Prije nego što smo otišli, moj je prijatelj onako uzgred napomenuo koje bi još vrste drveća mogle uspjevati na tom terenu. Ali nije bio odviše ustrajan u svojim tvrdnjama.
Iz jednostavnog razloga – rekao mi je poslije – što taj čovo zna više od mene. Nakon jednog sata hoda, ta mu je misao sazrela u glavi pa mi je rekao: Zna on više od svih nas. Otkrio je fantastičan način da bude sretan.
Taj šumar nije zaštitio samo šumu nego i sreću tog čovjeka. Postavio je tri lugara da čuvaju šumu i tako ih dobro nadzirao da ih drvosječe ničime nisu mogle potkupiti.
Starčevo djelo bilo je ugroženo samo za vrijeme rata 1939. godine. Automobili su tada vozili na plin pa im nikad nije bilo dosta drva. Tako su počeli sječi hrastove iz 1910. godine, ali su ti krajevi bili toliko daleko od svake cestovne mreže da se uskoro pokazalo kako se ta sječa jednostavno neće isplatiti, pa su od nje odustali. Pastir nije ništa od toga vidio. Bio je tridesetak kilometara daleko od tog mjesta i mirno je i nadalje radio svoj posao ne obazirući se na rat te 1939. godine, baš kao što se nije obazirao ni na rat 1914. godine.
Posljednji put vidio sam Elzearda Bouffiera u lipnju 1945. godine. Bilo mu je tada devedeset godina. Zaputio sam se ponovo u onaj pusti kraj, ali je sada, unatoč pustoši što ju je rat ostavio za sobom, autobus vozio od doline rijeke Durance do planinskih naselja.
Tom razmjerno brzom prometalu pripisivao sam činjenicu što više nisam prepoznavao mjesta kojima sam nekad pješačio. Pričinilo mi se, također, da prolazimo i kroz nova mjesta. Tek mi je ime jednog sela pomoglo da shvatim kako sam ipak u onom istom kraju koji je nekad bio razrušen i pust. Iskrcao sam se u Vergonsu. Godine 1913. godine bilo je u tom zaselku od deset-dvanaest kuća samo troje stanovnika. Bili su divlji, mrzili su se međusobno i živjeli od lova na zamke; u fizičkom i moralnom smislu živjeli su kao u kameno doba. Kopriva je gutala napuštene kuće oko njih. Bili su u beznadnom stanju.
Nije im preostalo ništa drugo nego da čekaju smrt: situacija koja baš i ne pogoduje razvoju vrlina.
Ali sve se odonda promjenilo. Čak i zrak. Umjesto suhih i žestokih udara vjetrušine koji su me onda bili dočekali, puhao je sad blag povjetarac pun miomirisa. S visova je dopirao zvuk sličan žuboru vode: bijaše to vjetar što je puhao kroz šumu. Naposljetku, što je bilo začudnije, začuo sam i pravo žuborenje vode iz jednog korita. Opazio sam da su ljudi tu podigli zdenac iz kojeg se prelijeva voda, a najviše me dirnulo što je pokraj njega bila posađena bujna lipa stara oko četiri godine, neprijeporan simbol uskrsnuća. Bilo je u Vergonsu i drugih tragova rada za koje je potrebna nada. Vratila se dakle, nada. Raskrčili su ruševine, srušili ostatke trošnih zidova i obnovili pet kuća. U zaselku je sada živjelo dvadeset osmero ljudi, među kojima i četiri mlada bračna para. Nove kuće, nedavno ožbukane, bijahu okružene povrtnjacima u kojima je raslo, izmješano ali uredno posađeno, povrće i cvijeće, zelje i ruže, poriluk i zijevalice, celer i anemone. Bijaše to sada mjesto gdje bi čovjek poželio živjeti.
Odatle sam dalje produžio pješice. Netom završeni rat nije još dopuštao da život potpuno procvate. Na položenim gorskim kosama zapazio sam polja još zelene raži i ječma; na dnu nekih dubodolina zelenjela se trava. Trebalo je samo osam godina od onoga vremena da taj kraj zasja od zdravlja i obilja. Na ostacima ruševina koje sam vidio 1913. godine dižu se sada prava gospodarstva, lijepo ožbukana, svjedočeći o sretnu i udobnu životu. Iznova su potekli stari izvori što ih napajaju kiše i snjegovi zaostali šumama. Voda je kanalizirana. Uz svako gospodarstvo, među javorovim gajevima, voda se iz zdenaca prelijevala po sagu od svježe majčine dušice. Sela se malo-pomalo obnavljaju. Došli su ljudi iz nizine gdje je zemlja skupa, i nastanili se ovdje donoseći sa sobom mladost, gibanje, pustolovan duh. Na cestama se mogu susresti dobro uhranjeni muškarci i žene, momci i djevojke koji se znaju smijati i koji ponovo uživaju u morskim zabavama. Računamo li i bivše stanovnike ovog kraja, koje ne možemo prepoznati otkako mirno žive s pridošlicama, više od deset tisuća ljudi duguje svoju sreću Elzeardu Boufierru.
Kad pomislim kako je dostajao samo jedan čovjek koji je raspolagao tek običnim fizičkim i moralnim sredstvima da se ta pustinja pretvori u Kanaan, rekao bih da je ljudska sudbina ipak vrijedna divljenja. A kad razmišljam o tome koliko je bilo potrebno postojane velikodušnosti i vrijedne plemenitosti da bi se ostvario taj rezultat, obuzima me silno poštovanje spram onog starog, neukog seljaka koji je uspio privesti kraju djelo vrijedno sama Boga.
Elzeard Bouffier preminuo je u miru u 1947. godine u ubožnici u Banonu.

Novela se zove "Čovjek koji je sadio drveće" , a napisao ju je Jean Giano.

24.10.2007. u 02:22 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.10.2007.

Jednom bilo

Njih dvoje upoznali su se još u srednjoj školi. Ona je bila predivna. Imala je vitko tijelo i predivno lice koje je zračilo toplinom. On je bio jedan od najprivlačnijih dečki u školi. Bio je lijepo građen i imao je neodoljiv osmijeh. Ona je bila tip djevojke koji nije izazivao previše pozornosti, ali je bila cijenjena među ljudima sa kojima je bila bliska. Njemu su često znale prilaziti djevojke, a on se u takvim trenucima nije znao ponašati. Bio je plašljiv i bilo mu je neugodno i nije znao što on uopće hoće u tim trenucima s tim djevojkama. Zbog toga je bio privlačan samo djevojkama koje ga nisu dobro poznavale. On je prvi put nju primjetio u školskom hodniku za vrijeme nastave. Sjedila je s prijateljicom na stepenicama i pjevušila Killing me softly. Ona je njega prvi put primjetila kad je bila redar na ulaznim školskim vratima. Bili su zadnji školski dani, on je u kratkim hlačama ušao u školu i pogledao natpis na panou. Krenuo je put izlaza. Ona je stajala prekriženih ruku pokraj vrata i plavim očima gledala u njega. On je koračao naprijed i lagano glavu okretao u smijeru nje. Oboje su imali osjećaj da sekunde dok su se bili gledali, da su prolazile sporije nego što inače prolaze sekunde. Ona se zvala Nina. On se zvao Goran.
Bila je malo hladnija večer u jeseni. On se osjećao potresenim. Tražio je mjesto gdje bi mogao pobjeći od svih i od svega. Došao je na kolodvor. Zastao je. Ona se stvorila ispred njega. Pokretom ruke prema cigareti u ustima zatražila je vatre od njega.
- Neman. – Rekao je.
Stajali su tamo još neko vrijeme. Ona je uspjela u nekoga drugoga užicati vatre. Nakon nekoga vremena on je došao do nje. Nasmiješio se.
- Ej. Ti si mi skroz super. – Ponovo se nasmijao. Ajmo uzeti šibice i nešto pića u dućanu, pa čemo ovdje sjesti i pričati. Možda čemo kasnije i ići gledati zvijezde.
Ona je ostala zbunjena. Nije znala što bi rekla. Nečkala se. Ipak je bilo nešto u njemu što joj je davalo osjećaj sigurnosti i pristala je.
Otišli su prvo u dućan, pa onda u park. Oboje su se složili da je najbolje da idu tamo. Park je bio veoma blizu centru grada i bio je pun stabala i grmlja. Mogao si ponekad imati osjećaj da si u šumi. Sjeli su na klupicu. Počeli su razgovor o tome kako im se većina ljudi iz njihove škole ne sviđa ni malo. Ustvrdili su da njih dvoje imaju drukčiji mentalni sklop od tih ljudi. Nastavili su pričati o njihovim životima, obitelji i događajima, o glazbi. Na kraju su riječi izlazile same. Opustili su se, osjećali sigurno i govorili su bilo što. On je uspio nju nekoliko puta baš dobro nasmijati.
Zabrijali su. Ljubili su se. Ona je sjedila na njemu i prstima mu prolazila kroz kosu i dodirivala vrat. On je nju držao u naručju, stisnutu uz sebe. Njemu kao nepušaču pre dobro je pasao nikotinski zadah pomiješan s mirisom njene pljuvačke. Bilo je egzotično. Milovao je po leđima. Nekoliko puta joj je stisnuo guzu i sise kroz robu. Duže vremena želio ih je osjetiti.
Ležali su na travi. Ipak nije bilo toliko hladno. Držali su se za ruke. Povremeno su se zažvalili. Pričali su o vlastitoj budućnosti i o željama i snovima. Bili su čvrsto zagrljeni.
Nakon toga su se nastavili viđati. Ona je često znala markirati sate tokom kišnih prohladnih jutara i odlaziti kod njega doma jer bi uglavnom bio sam kući. Tamo su se jako dobro zabavljali. Stvorili su svoj privatni svijet u kojem su mogli ludovati. Imali su veoma bogat seksualni život.
Često su zimi kad bi se smrklo lutali gradom. Hodali su zajedno kao par. Iz ustiju išla im je para. On je nju često znao zagrliti da bi je zagrijao svojim tijelom. Izgledali su predivno i neodoljivo. Kao da u neku ruku i nisu bili sa ovoga svijeta. Bilo je nešto čudesno i nestvarno u toj tišini, dok su stajali jedno uz drugo, dok su hodali zajedno. U toj tišini ništa, ni vrijeme nije bilo bitno, samo svemir i zvijezde.
Trenutak vječne čarolije.
Prolazili su dani, godina i nešto otkad su se upoznali. Postali su drukčiji ljudi nego kad su se upoznali. Samosvjesniji i samouvjereniji. Ovisni jedno o drugom. On je čitao razne knjige. Uživio se u Nietzchea. Počeo je piskarati ozbiljnije od pjesama za bend koji je nekada htio osnovati. Ona je postala malo ozbiljnija otkad je završila srednju školu. Za razliku od njega imala je kristalniju i jasniju predodžbu budućnosti. Ali ne toliko da kad je s njim, da ne uživa u njegovom filmu, neimanju smisla za stvarnost. On je sa starcima doma imao gadne probleme. Koji su bili prekinuti kad je dobio poziv za vojsku. Život je upravo pokucao na njihova vrata!

04.10.2007. u 16:58 • 5 KomentaraPrint#

Tri dana kao Henry Chinaski

Sinoč san bia u rupi. Zadimljeni kafić mi je iša na živce jer sam u njemu proveo pet zadnjih večeri. Izašao sam vani iako je vani bilo hladno i iako sam znao da vani neće biti nikoga. I onda san naišao na Mimu, njenoga tipa i četiri njezine prijateljice. Mime me pita:
- Di češ?
- Neznan!.
- Aj s nama.
- Di?
- Idemo piti.
- Dobro.
I tako sam krenuo s njima. Trebali smo čekati da Mime i njezin tip donesu piće iz njegova stana. On kaže, možda u šali a možda i ne.
- Idemo mi po piče. I još čemo se jedan put na brzaka
- Da vam nije palo na pamet. Donesite vi nama prvo piče, pa radite što vas je god volja. - Kaže jedna od tih Miminih prijateljica.
Dok sam čekao s njih četiri da se vrate sa pičem popušio sam dva 100's duvana. One su mi recitirale nekakvu komičnu poeziju. Otkad se pročulo da sam napisao roman mnogi ljudi su zainteresirani da mi pokažu svoje pjesme. To mi malo i laska, ali djeluje čudno. Uglavnom jer me te pjesme prestanu zanimati oko petoga stiha.
Vratili su se njih dvoje. Donjeli su bocu pive, vina i već smiješanu kombinaciju brandyia i cole. Otisli smo na spomenik. Ja sam navalio na brandy colu. Nisam puno sudjelovao u razgovoru. Nitko osim mene nije pio da se zapije. Četiri prijateljice su brzo otišle i ostao sam sam sa Mimon i njenim tipon. Primjetio sam da su zaljubljeni njih dvoje. Mimin tip, zabrinjavajuče je koliko raznih ljudi govori sve najgore o njemu. Bas moraš vjerovati da je on loš čovjek. On mi je ponovo trubia neku staru priču o tome kako on nije govoria loše o meni iza leđa, da ima stvarno dobro mišljenje o meni. Ja sam reka da mu sve vjerujem, a zapravo bilo mi je totalno svejedno.
Kad smo iskapili piče išli smo u rupu. Tamo san ja sjeo s Bezien, njegovon ženskom i Lignjon. Čim sam se uvalio za stol Bezi mi je odmah stavio kriglu od pola litre pive i rekao:
- Evo ti pij. Ja više nemogu.
I tako sam nastavio piti. Bilo mi je pre dobro. Dijelili smo pivo. Nakon toga sam uzeo još po litre. Kasnije smo ja i Bezi pijani igrali na biljar. Ja sam bio malo pijaniji od njega.
Kad sam odlazio doma primjetio sam da je neka ženska stala sama pored ceste. Možda je nekoga čekala. Stao sam u park pored stabla, zapalio cigaretu i mislio se da li da joj upadnem. Nisam je uopče bio ni dobro pogledao, pitao sam se tko je ona, što uopče tamo radi. Koliko sam je vidio izgledala mi je ok. Otišao sam kući.


Išao sam na koncert. Svirali su svirački najbolji lokalni demo bendovi. Pio sam pivo, pušio sam cigarete. Iznenadilo me je koliko je došlo ljudi. Bilo je i dobrih ženski. Nastupili su zvijezde te večeri. Svi su se nakupili stajati ispred pozornice. Taj bend je na lošemu glasu zbog pretjeranoga glumljenja rock zvijezda, a zapravo su nebitan bend. Ja sam pijano plesuckao.
Bend je završio nastup i publika je vikala „očemo još“. Na šta je meni došlo da se zaderem, neznam ni sam, ni kako, ni zašto.
- Nečemo!
Kad sam to viknuo par ljudi ispred mene se okrenulo i pogledalo me. Jedna djevojka se i nasmijala. Meni je bilo svejedno. Otkad sam se zaderao nitko više nije vikao da oče još. Bend je otišao sa pozornice.
Jedna poznanica mi je ponudila doslovni prijevoz doma kad završi svirka. Pristao sam. Na putu za wc sam sreo Mariu, Ines i Renatu. Sjeo sam do njih. Dali su mi cigarete i dijelili smo pivo. Na stolu je bilo i puno pivo od pjevača maloprije spomenutog benda. One su mi rekle da ne pijem to pivo nego da pijem iz njihovih čaša. Ja sam ipak malo kasnije počeo piti to pivo. Došla je jedna od cura sa kojima sam trebao ići doma i rekla mi je da idu. Malo sam popizdio jer svirka još nije završila. A uostalom šta če mi prijevoz prije zadnjeg autobusa. Pitao sam Mariu:
- Je li ostaješ s menom do prvog autobusa?
- Je.
Išao sam vani otkazati prijevoz. Putem me je pogledalo nekoliko privlačnih djevojki. I ja njih. Pogled sam prebacivao sa očiju jedne djevojke na oči druge djevojke. Baš sam htio ostati do prvog autobusa. Vratio sam se tamo i sjeo. Na kraju smo ipak odlučili ići na zadnji autobus. Zgrabio sam pjevačevo pivo i požurio.
Kad je došao autobus Marija je htjela baciti svoje pivo jer ju je bilo sram uči s njim u autobus, na što sam ja reagirao i uzeo pivo. Baš sam se opio do te mjere da mi bude savršeno. Nisam odavno uspio pogoditi tu mjeru. U busu mi je bilo super, stajao sam naslonjen, nisam uopče primjetio da sam u autobusu. Šarmirao sam dvije zgodne djevojke sa kojima od davno nisam bio na kavi, držao sam u ustima neupaljenu cigaretu koju mi je dala jedna od njih i povremeno sam pijuckao pivo.
Kad sam stigao u grad otišao sam u park s Beziem i još dva tipa popušit dva duvana i filozofirat o punku. To je bilo to za večeras.


Stigao sam na tulum oko 9 sati. U ruci sam imao litru i po domačeg vina pomiješanog s mineralnom. Rembul me odmah pozvao da zapalimo joint. Pristao sam. Otšli smo na stepenice. Popušili smo joint dug petnajstak centimetara. Rekao sam:
- Ovaj tulum će biti bezveze jer ima samo dvije slobodne ženske, a obje mi nisu baš u planu za vatati. Ne preostaje nam ništa drugo nego početi vatati cure od Ivice, Zorana i Jasmina.
- Ni jedna od njih mi nije napeta.
Dodam nakon nekoliko sekundi:
- Zar bi stvarno vatao curu od Ivice, Zorana ili Jasmina da ti je napeta?
- Nebi, ali bi in dobaciva poglede.
Nakon nekog vremena Rembul je zakomio. Zabio je glavu među noge. Rigao je. Priznao mi je da je tu večer uzimao i speed. Dok je bio tako ukomiran ja sam pazio na njega. Pio sam vino, pušio cigarete i buljio u prazno. Bilo mi je odjednom predobro. To je bio tako divan, opušten i koristan način da provedem doček nove godine. Nije mi još uopče bilo ni do ludila ni do ljudi.
A kad mi je bilo onda se on dignuo. Sišli smo dolje i tamo sam skoro pa dokrajčio bocu vina. Nije mi se više stalo na tulumu. Nazvao sam Renatu, Mariju i Ines i s njima sam otišao u rupu. Tamo mi se desilo nešto neočekivano. Obuzeo me je osječaj koji davno nisam osjetio. Sječanje na pobjedničke dane, potpuno lude, život punim plučima i suze u očima. Osječaj kad znaš da si na pravome mjestu i kad znaš da imaš sve što ti je potrebno. Napustio sam Renatu, Mariju i Ines, izašao sam izvan rupe i tamo sam naslonjen na zid ispijao pive. Osječao sam se posebno željen od djevojaka te večeri. Mila je bila tako zavodljiva. Preko ramena padala joj je plava kosa. Na usni je imala onaj piersing koji djeluje divlji. Iz dekoltea su virile sise. Ja sam gledao u nju i smijao sam se. Govorila mi je nešto:
- Šta ti!?
A ja sam se samo smijao. Bio sam u Nirvani i bio sam pijan. I tako sam se toliko opio da više nisam mogao stajati na nogama. Sjeo sam na zidić, stavio glavu put dolje. Izrigao sam se jedan put. Neka djevojka me je tapšala po glavi, nešto me je pitala. U tom trenu pomislio sam da u takvom stanju tad više nisam bio sposoban za ništa. Renata i Marija su me skupile i krenile voditi kući. Ponovo sam se pribrao. Počeo sam im držati predavanje. O tome kako više nečemo biti toliki prijatelji i kako više nema smisla naše druženje jer to sve nigdje ne vodi. Baš pre dobar način da se započne nova godina, da najboljim prijateljima kažeš da želiš biti sam, da ti oni nisu potrebni.

04.10.2007. u 15:30 • 0 KomentaraPrint#

Kako nastaje revolucija

Ja sam čovjek izgubljen u svom svemiru i osječam kao da mi ništa nemože pomoći. Ostajem u svom svijetu zauvijek sam. Treba mi vode, snage i poniženja. Ne želim više biti sam u ovom nesretnom svijetu bola. Ja sam gazim svoja sječanja. Nestao sam u čarobnoj noči, punoj čarolije. Osječam da ponovo ponavljam ista sranja. Kao da je sve poezija. Voda je sve. Ja neznam kako ću objasniti djeci, ako ikada budem imao djecu, da ona nikada neće jesti bakalar za Badnjak. I da sam ja to dopustio prije nego je bilo kasno i da nisam dizao nikakvu revoluciju. Ja prikriveno nudim pristanak sa tim što ne dižem nikakvu revoluciju. Ja više ne mogu gledati ptice u kavezima. Moram ih sve osloboditi i nesmijem se bojati ničega. Moram gaziti po nekim stvarima iznad svakog autoriteta. Ja moram osloboditi i ubiti neke ptice, koje na slobodi nema teorije da mogu živjeti. Ja moram biti čovjek i moram znati koji bi bio moj izbor. Moram se staviti u svoju kožu. Uzeti gutljaj čarobne vode. A na ovom ovdje podneblju gdje ja živim ima toliko ljudi kojima je potrebna pomoč. Sa njima se ja ne poistovječujem tako kao sa životinjama. Valjda zbog toga jer ti ljudi imaju kakvu takvu slobodu, bijednu i jadnu, ali ipak slobodu. Za razliku od ptica u kavezima. Više to ne mogu podnijeti i ne mogu gledati. Freedom has no price!!! Morat ću učiniti nešto što je najteže na svijetu. Što može ugroziti cijelu moju budučnost. I moram djelovati odmah, pod hitno, što je ranije moguče. Jer više nemogu podnijeti bol. Ja mislim da shvačate o kakvoj boli pričam. Plan. Jebalo mater, moram priznati da me sve ovo podsječa na veliki plan za nigdje. Tko sam ja, i što ja moram znati o životu i smrti, da bih nekoga tako brzo slao u smrt. Ja znam da ja vjerujem da mali trenuci života punih pluča znače više nego nikakav život. I znam da bih to ja izabrao. Ja barem mislim da znam kakav me je jednom obuzeo osječaj. Prije 6 godina. Stari moj, ono kad čovjek osjeti slobodu, osjeti je u krvi i u kostima. Kako je tek onda životinjama. Večeras sam blizu toga da dobijem poriv da budem ubojica. Jebote ono, nemoš vjerovati. Ovo ne smije da bude samo priča. Možda zbog ovoga neču moči spavati. Ali znam da moram učiniti pravu stvar. U pičaku materinu. To niti malo neče biti lako. Pogotovo ovako krhoj osobi poput mene. Svaki još jedna sekunda je o tako bolna, a meni se o tako spava. Sutra bi trebao napraviti spas. Krenuti put spasa i mog samouništenja. Jer ljudi, takvi ljudi neče moči shvatiti i upirati će prstom u mene. A oni imaju moč nad menom i ja ću se žrtovati. To je ono što moram učiniti.“!!!

04.10.2007. u 13:49 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2008  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Nepismena proza

Linkovi

I'd rather be dead than cool

STAY AWAY

IMDB FILMOVI MOJ IZBOR ZA 10 ZVIJEZDA:

Abre los ojos (1997)
Alien (1979)
Amantes del Círculo Polar, Los (1998)
American History X (1998)
Amores perros (2000)
Apocalypse Now (1979)
Badlands (1973)
Boogie Nights (1997)
A Clockwork Orange (1971)
Days of Heaven (1978)
The Deer Hunter (1978)
Ed Wood (1994)
Edward Scissorhands (1990)
Fargo (1996)
Fucking Amal (1998)
Goodfellas (1991)
Happiness (1998)
Kids (1995)
The Man Who Wasn't There (2001)
The Matrix (1999)
Pulp Fiction (1994)
Stand by Me (1986)
Taxi Driver (1976)
The Thin Red Line (1998)
Todo sobre mi madre (1999)

strider_dream@yahoo.com

Stipe Karabatić