Mala Zvončica

I opet sjedim doma u sobi i razmišljam kako se život stalno vrti u krug...
Sama sam i želim tebe da sjediš tu pored mene i da pričamo, da te gledam, da se skupa smijemo dok lagano svira muzika...da ti otvorim srce i kažem ti što želim i što osjećam, a ti nemaš pojma da mislim na tebe...nemaš pojma koliko bi ti htjela dati malo nježnosti, pokazati ti da mi značiš nešto više...ali ti si daleko, daleko od mene i stojiš s druge strane zida. Ne mogu do tebe, mogu vidjeti samo ono malo što mi dozvoliš, ali oči te izdaju, svaki put kad te vidim gledam iskre koje trepere u njima i mogu samo slutit što znače. Ali uzalud mi slutnje kad ne želiš maknuti zid koji si stavio pred mene i zaustavio moje pokušaje da ti se približim...I sve se vrti u krug i ništa mi nema smisla. Oko mene skakuću razni ljudi koji žele doći do mene, a ja im ne dam, ne želim nikog drugog pored sebe...U mojim mislima ima mjesta samo za tebe...a ti si tako daleko...Gledam te ko zvijezdu na nebu koja sjaji i zove me k sebi, a ja samo čeznem i ne mogu ništa više...smješkam ti se i gledam te, upijam tvoj pogled koji me žari i hrabrim se tvojim osmjehom...i tada odlaziš i ostavljaš me s mojim mislima i željama, ostavljaš me s čežnjom i glupom nadom koja nema smisla...ostavljaš me da i dalje mislim na tebe i čeznem za tvojim zagrljajem...fališ mi...