tvojim tragom https://blog.dnevnik.hr/tvojimtragom

nedjelja, 31.07.2011.

Postiti Tebi

Bože moj,
postiti tebi.
Tako mi teško pada.
Post visa dijeta.... koju razliku osjećam..... ti znaš.
Potrebno mi je zmršaviti dosta, znaš da je, a dijeta ne ide.
Pomozi mi da posteći tebi i kile se istope.
Dala sam ti obećanje, ispalo je iz mene.
Veliko ili malo, zavisi kako ga pogledaš.
Ti ćeš znati jer ti je znano sve.
Tvojim putem doći do Oca, meni je put.
Idem.
Pomalo.
Vodi me.
Pomozi mi ljubiti.

31.07.2011. u 20:49 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 29.07.2011.

I ovo je dan što ga stvori Bog

Dušo moja, gladna Gospodina! Zašto se ne nasitiš do mile volje na pašnjacima Njegovim? Zašto stalno bježiš i tražiš hranu od koje gladuješ još više. Zašto se ne odmoriš na poljima Njegovim, već letiš dalje po svom! Oh, dušo moja, jesi li tako svojeglava? Ili sam ja kriva što bježiš iz moje nutrine. Zar te sputavam svojim mislima? Ili djelima? Zar te toliko odvajam od onoga čemu pripadaš.
A ta čežnja koju osjećam? Ja letim u trenucima na vrutke tihane, ali tada me buka digne i ja se trgnem i izgubim u vlastitom svijetu. A toliko sam željna mira, mira i spokoja kojeg samo Isus daje. Odmoriti se pod skutima Njegovim, a tako bih željela.
Bog svakome daje drugačiji dar. Jesam li ja našla dar koji je meni dan? Da li ga koristim? Ja u sebi ne vidim darove, nisam prepoznala ništa. Ali se ne osjećam prazno, ipak sam ispunjena. No, tako lako odlutam u oblacima ovoga svijeta, blještavila i reklama. Zatvaram oči pred tuđom boli i okrećem se sebi.
Oh, postoje ljdi, tako divni ljudi kojima je stalo. A stalo im je do drugih ljudi. A što svijet čini od njih ? Lude! Možda su to ludi ovoga svijeta došli da posrame mudre, samo možda. Ja ne znam. Samo kada ih sretne, kao da sam takla malo Isusa. Boga na zemlji. Otvoreno reći: ja volim ljude, stalo mi je do vas! Stalo mi je do tee. Želim ti pomoći, izliječiti te. Nije li to Isus činio? A što smo učinili Isusu? Hoćemo li tako razapeti ovih nekoliko dobrih ljudi. Možemo li uništiti i njihov duh? Mislim da ne . Oni već čvrsto hodaju stazama ove zemlje sa Isusom u srcu.
Danas je priznati nekome da ga voliš poniženje. Ljubav je materijalizirana, pretvorena u nekoliko splačina na TV-u. Izjednačuje se sa strasti i prolaznom emocijom. Ograničuje se na obitelj, ali i tu je strogo uvjetovana. A ona ljubav koju dajemo djeci vezana je uz slobodu koju im dajemo. I to je opće prihvatljivo, oni se sami razvijaju..... A tu je i Unicef. On brine za dobrobit naše djece, mi i ne......

29.07.2011. u 07:48 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 26.02.2010.

Image and video hosting by TinyPic

NEKA MI BUDE PO RIJEĆI TVOJOJ

Ona je znala pognuti glavu i prihvatiti.
Kada bismo barem mi gledali svijet njenim očima!

26.02.2010. u 19:32 • 3 KomentaraPrint#^

srijeda, 04.11.2009.

Naše odluke i volja Božja

Odluke donosimo svakodnevno. Od uobičajeno sitnih odluka o tome što ćemo kuhati i što odjenuti, do onih malo složenijih tipa, kako se postaviti prema ukućanima, što prešutjeti a što odgovoriti, pa kako postupiti u kojoj situaciju svezi sa djetetom i sl. Ako smo praktični vjernici molimo za volju Božju, U svemu! Znači, počevši od najbanalnijih odluka. Bog bi trebao biti uključen u naš život 24 sata dnevno. Što u večini slučajeva ipak nije. Barem ne kod mene. Neke odluke donosimo rutinski, nepromišljeno. Nad drugima razmišljamo puno. Imamo silnu potrebu sami odlučiti i donijeti odluku koja je "ispravna". A sami za sebe ne znamo što je ispravno za nas, a kamoli za naše najbliže. No, koliko god Bog bio uključen u naš život i koliko god težimo da želimo i molimo za volju Božju ipak izgleda kao da tu odluku donosimo sami. Znači, ako sam pred životnim raskršćem i trebam odlučiti kojim putem dalje Bog neće otvoriti nebesa i uprijeti prstom u cestu kojom treba poći. Moliti za prosvjetljenje, mudrost, jarka želja da vršimo volju Božju.... sve je to dobar, najbolji put za nas. Ali odluku ćemo mi ipak morati donijeti sami. I nećemo znati da li je ona po volji Boga. Kao što u datom trenutku ne znamo koliko smo umrli sebi, a koliko živimo Gospodu. Tek kada već dobrano hodamo odabranim putem, po plodovima i još nekim okolnostima znat ćemo raspoznati da li je to bila volja Božja ili naša.... Ni tada sa sigurnošću.
Vrijedi nam umirati sebi svaki dan iznova i svaki dan još malo. Put tog umiranja je težak jer se protivi ljudskoj naravi modernog čovjeka, ali je itekako u skladu sa Božjom voljom i učenjem, te životom Isusa krista.

04.11.2009. u 09:08 • 9 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 26.10.2009.

Lažu nas

Sa svih strana nas obasiplju lažima. Lažu nas političari, ali na to smo već navikli, njima je to dobar dan, a nama normalno. E, pa nije normalno, ali se čovjek na sve navikne. Ali puno su mi drastičnije laži svakodnevnog života kojima bivamo obasipani u vlstitom domu, jedni od drugih, od naših najbližih, svjesno ili nesvjesno.... A onda predstavljam glavnog masttera za laž: televiziju.
Već dugo razmišljam o tome kako nam se neke činjenice serviraju zdravo za gotovo i postaju opće prihvaćene.... npr. da neće biti dovoljno hrane na zemlji ako se stanovništvo nastavi razmnožavati ovim tempom. Kojim tempom, pitam ja vas.... u mojoj župi je prošli tjedan bilo 3 sahranjena i 3 novokrštena. Kako kaže moja dobra prijateljica, ti ako imaš više od troje djece postaješ građanin drugog reda. A ako se odlučiš ostati svojevoljno kući sa tom dječicom onda si kućanica, domačica, zaostala i zatupljena neemancipirana žena. Jer, kažu mediji da je žena jednaka muškarcu, ona mora raditi u firmi 8-12 sati svaki dan, graditi karijeru, odgajati to jedno ili dva društveno dopušena u potpunosti zdrava djeteta, možda im pružiti ljubav, to i nije nužno, dovoljno je da ih odvede na masu izvanškolskih aktivnosti kako djeci ne bi bilo dosadno. U nedjelju ta ista već pomalo luda mama mora obaviti sve zaostale poslove od proteklog tjedna, skuhati fini ručak dok je poslala muža van sa djecom u neki šoping centar i popodne konačno odmoriti ....ili završiti papire za sastanak u ponedjeljak ujutro.
Muž mora svakako podržavati svoju ženu, pomagati u svim kućnim poslovima i dijeliti sa njom dobro i zlo. (blago onoj koja ga je našla takvog) To su muževi koji se na Rodinom portalu nalaze pod šifrom mm. Oni svoju djecu kupaju i presvlače, odvode u šetnje i odvoze i dovoze iz i u vrtić, kuhaju i čekaju mamu, da bi nakon toga otišli u radnu sobu ili na radni sastanak i tamo zaradili još koju tisuću kuna da bi ta djeca imala perspektivu ili kako se to već naziva. On nema ljubavnicu jer voli svoju savršenu ženu a prijateljica s kojom provodi drugi dio svog vremena je kolegica s posla koju njen muž ne shvaća. Srodna duša.... Ona i njen bivši dečko imaju zajedničku firmu u kojoj rade 12 sata dnevno dok njen muž gradi samostalnu karijeru. Za djecu se brine baka ili teta čuvalica.
Zaboravih spomenuti da je stres sve gori za gore navedene muškarce i žene i da nas uskoro očekuje psihijatrisjka terapija bez koje moderan Amerikanac ne može zamisliti život.
To je ona istina koja nas bombardira iz medija, vrišti sa televizije, američkih serija za mlade a počinje se prikazivati sve češće i u hrvatskim sapunicama.
Taj život je idealan i našim majkama koje su se namučile sa nama, kuhale svojim muževima i pokušavale ih usrećiti, one će često podržavati ovaj novoplasirani model ponašanja jer su umorne.... umorne od života i ugađanja drugima, jer je to po"ponižavajuće i teško".
Riječ poniziti jer sama po sebi toliko ponižavajuća da je to pretužno, kao da time vrijeđamo Isusa; kako si se moga poniziti, ti Kralju, a mogao si im pokazati.... A pokazao je , pokazao prije 2000 godina i pokazuje dan danas.... a tko vidi? Vidim li ja?

26.10.2009. u 12:21 • 5 KomentaraPrint#^

subota, 29.08.2009.

Vapaj duše

Pamtim trenutak našeg prvog susreta.
Osjetila sam Tvoju blizinu ali te nisam poznavala.
I sve pogreške koje su uslijedile nemaju težinu, jer nije mi bilo dano da vidim. Ili samo nisam htjela gledati.
Onda su se stvari posložile, milost me dotakla i sumnje su nestale.
Susret sa Tobom postao je trajan, bez straha da ću te ikad izgubiti, samo novi strah: hoću li te iznevjeriti.
A onda privikavanje, da iznevjerim te nekoliko puta dnevno, ali milosrdni Otac oprašta... Koliko može oprostiti, pitam se.
Dan poput ovog u kojem je duša prazna. Kako li može biti prazna kada u mom biću žive dvije duše.
A opet, taj osjećaj nevrijednosti raste, ne bez razloga. Molitva mi daleko, a opet stalno u meni. Svetopisamska riječ mi tako nerazumljiva, gotovo besmislena. Razum zna da nije, ali duša ne upija, ne čuje, ne zanima je.
I onda onaj varavi osjećaj samoće i nerazumijevanja.
Svjesno zahvalna za sve u svom životu, ipak puna straha za dalje.... Kako? Zašto? Čemu?
I što je uopće ispravno, i .....
Prihvati, Oče, vapaj moj. Moja duša silno čezne za tobom. O, ljubim zakon tvoj, stalno o njem razmišljam, ali ne razumijem, gubim se .
Ali ljubim te dušom i uzdam se.... i strepim.
Kada bih to znala riječima izreč pitam se bi li tko uopće razumio...
Razumijem li ja, a zašto i bih.
Mila majko, u tvoj se plašt sakrivam i u njem tražim utjehu.
Proći će ovi dani, postat će nevažni.
Možda već sutra......

29.08.2009. u 09:45 • 5 KomentaraPrint#^

srijeda, 26.08.2009.

Duša i mi

Ima dana kad je duša prazna.... onda traži ili se zadovolji sa ništa. Oba su puta jednaka, ali je nama lakše kada tražimo. Kako je lijepo ne misliti ništa..... Ponekad kada nas velike brige more voljeli bismo da je ništa. Sami ne bismo dobro izabrali za sebe. Život bez problema je nevrijedan jer bi izgubio smisao, važno je opredjeliti se i prihvaćati što nam život daje. Vjerovati da je Bog onaj koji nam kroji put i stavljati sve u Njegove ruke. Suze i smjeh. Ljubav i ljutnju.... Srdite se ali ne griještie! kaže sv. Pavao. A ta mi je posebno draga, pogotovo kad se svađam sa mužem. No kada se strasti stišaju ostaje pitanje do koliko se srditi, jer pod utjecajem srdžbe činimo i govorimo ružne stvari. A onda, opet, takve su svađe i riječi i djela besmislena, a opet ih činimo.
Što uopće ćinimo sa viškom svog vremena? Ja imam malo viška, tek po koji ukradeni trentak poput ovog. U meni se bore grizodušje i borba za slobodom: novo otkriće; tetris igrica na kompjuteru. Ovisnost? Zbilja mi se svidla ta igrica, nikada nisam igrala do prije mjesec dana, ali eto, kada imam trenutak počnem sa tetrisom. I malo prije sam, ali idemo dalje. No ne mogu odoljeti pitanju ćemu taj tetris da mi krade ovo minijaturno vremena što imam. Zašto trošiti vrijeme na gluposti! A i tv je glupost. Kava sa prijatljima? Moj omiljeni apaurin kada sjednem u društvu dragih ljudi i popričam, bljuzge, svakodnevnica.... ali znam da ako mi se valja problem za vratom da su to ljudi koji će me saslušati, pomoći, utješiti, savjetovati. A i djeca se tako lijepo zajedno igraju.
Postoje djelovi dana, izmjenjuju se. Ponekad nam je potrebno i dovoljno samo duhovno, ponekad sasvim pobjegnemo u svijet, nakratko i uvjerimo se da tamo ali baš ništa ne štima. A onda kombinacija, posao-svjetovno, škola isto tako, ali ljudi koji nas okružuju.... duhovni na taj ili onaj način. Teško mi je i zamisliti život bez njih.
Dan za danom i nova pitanja. Gledam u supruga kojem je oćito sve jasnije. Ili je samo praktičan. Ćemu bespotrebne brige, ta sve su nam vlasi izbrojene. Ćemu strahovi. A opet, samo smo ljudi.
I onda sklapam ruke u molitvi.... a molitva, ima li ona žara? Ljubav prema Bogu, ako je iskazujemo. Vjerom i djelima. Kojim djelima, pitam se. Kako moliti? Litanije, krunicu, Očenaš, ili samo riječi upućene Stvoritelju. Svim srcem. Da, ali kada žara nema, osjeća li Bog da ga ljubimo.

26.08.2009. u 17:45 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 13.08.2009.

O djeci

Image and video hosting by TinyPic

Neki dan sam u razgovoru sa prijateljicom zaključila da sam ja majka za djecu do 5 godina. A dalje ona mene odgajaju. I moram priznati, zna biti jako naporno.Zapravo nemam pojma kako dalje kada jednom počnu misliti svojom glavom a ja više nisam centar svijeta.A onda su tu naravno još i dodatne poteškoće tipa krivog hoda, straha od doktora, učiteljice i sličnih autoriteta, zubiči koji nemaju gdje da izrastu.... onak, kad bi sam o tome razmišljala završila bih duboko u slijepoj ulici. Moj glas kojeg ne čuje, njen pogled kad me gleda kao da sam s marsa i da, idem joj na jetra, jer stalno prigovaram. A i ja sebi idem na jetra, jer od previše priče ionak nikakva korist.
Znam! Treba postaviti granice. Gdje li sam to pročitala? Nema problema... evo granica..... samo kod bake je drugačije, kod djede nema riječi koja počinje sa g a kamoli granica, a tata..... on ima svoje strahove, pa nema vremena za moje brige... On i kad vidi psa da trči na susjednoj livadi već brine hoće li pobjeći od svog gazde, preći cestu i doći baš tamo gdje je dijete, eto, potrčalo....
Gledam svoju šogoricu, ona je totalno flegma. Dobro ili loše? Njena starija kćer proživljavala je slične strahove i krivi zubiči i budila se ponoći sa vriskovima..... ali eto, dijete je sada 15 godina i izrasla je. Odu, pa zajedno popiju kavu, pričaju, baš su si ono super. A ja ne mogu tako. Filtriram njene strahove, ljutim se zbog neposluha, i na kraju krajeva ne želim da moja 15 godišnjakinja bude poput moje nećakinje. Da li je to normalno? Pojma nemam.
Molim za njih, preporučam ih Bogu, upoznajem ih sa Isusom i marijom, uglavnom se volimo i nema uvjeta za ljubav, onog što je mene sputavalo ćitav život. Ali prečesto nema niti mira, derem se jer me inače nitko ne čuje, često zadajem kazne ne koje će biti svrha nego za koje znam da neću popustiti kad me pogleda onim velikim tužnim predivnim plavim očima. I njeno veselje kada me zagrli, mene i dijete koje nosim a već ga sada tako ljubi. Ma divno je biće, moja starija kćer, ona nosi zlatno srce i veliku nesigurnost u sebi. Ona treba oslonac i ljubav, ali treba i granice. Zbog nje, ne zbog mene. I ona i ja zajedno istražujemo, svaka od nas traži svoje mjesto pod suncem. Svoja je, a tako moja. A kako je onda biti srednje dijete, dijete koje se zna izboriti za pažnju i zavući pod kožu. Dijete koje je po prirodi flekisbilno i lako uklopivo u sustav. Da li je onda to dijete u sjeni? Ili je ova druga u sjeni jer se manja zna izboriti za sebe. Ili nema sjena, osim ako one nisu u nama? Nadam se da je tako, jer ako je u nama mrak, kako ćemo posvjetliti, a ako svijetlimo neće biti mjesta mraku.
Valjda.
izbjegavam sve stručne knjige o djeci, filozofske i psihološke. Nekad sam ih čitala, ali nemam volje za te nakarade. Svi su tako pametni, imaju rješenje za svaki problem, i spavanje i samostalnost i granice sve se da riješiti na 200 stranica mekog ili tvrdog uveza. A5 formata. Ali kad odložimo knjigu i pogledamo u oči djece, iza prkosa i inata ljubav, onda smo valjda stigli na sigurno....

13.08.2009. u 12:43 • 4 KomentaraPrint#^

petak, 24.07.2009.

Kako nam Bog prilazi

Image and video hosting by TinyPic

Zapravo bih željela da nam Bog svima isto priđe. Znači, postojala bi shema, i po njoj bismo znali tko je za Njega a tko protiv. Postali bismo stereotipi. I zanimljivo, dok sam se ja borila sa vlastitim nerazumijevanjem primijetila sam od drugih da i oni to očekuju. Nitko to ne izgovara na glas, ali svi mislimo isto, TO je način na koji se treba ponašati. SLOBODA je to što ja mislim i svima mora biti to sloboda. LJUBAV je to, i to očekujem od svih. Nitko to ne izgovara, a svi se ponašamo sebično upravo tako. Prihvatiti, da, milostivo prihvaćamo razlike naših susjeda, poznanika, prijatelja malo teže, supružnika najteže, jer smo s njima prečesto, djecu želimo odgajati sličnima sebi, gradeći u njih dijelove koji nama nedostaju..... nitko nikome ne dopušta biti ono što zapravo je, a sve pod krinkom da upravo to činimo. Postajemo licemjerni. Svi! oprosti! Čuje se dobar stari oprosti povremeno, ali izgubio je značaj..... nakon što nekog dobro povrijedim priđem sa OPROSTI. I šta sad, sve bi trebalo biti zaboravljeno. A rane koje ostaju, rupe u ogradi? Ne bismo li trebali paziti da ne zabijamo rupe.... barem što više.Oholost dok klečim u molitvi, jer, sada se molim a odmah iza toga dižem se i ne razmišljam više, žurim.... Al računam na Isusa, on mora dežurati, i baš ove dvije minute koje sam ja Njemu uspjela posvetiti On je morao ćuti, pa nek se sada On bavi mojom brigom, ja sam mu sve predala. Po propisu.

Kao da nije dosta živjeti između svih ovih rebalansa, u društvu u kojem je normalno da djeca izlaze kasno, još kasnije se vračaju kući, alkohol se ne smije braniti, jer onda bi djeca pila još više. Ako netko ne želi učiti to je u redu, jer je to njegova volja, po unicefu, a poštivati roditelje naučit će iz časopisa i serija, kao i sve o braku, obitelji i onome o čemu mi se uopće ne da pričati. Svijet u kojem svi sve bolje znaju, u kojem ako imaš imalo viška vremena postoji i kabelska za slučaj da nemaš što pogledati na svih x zemaljskih programa i xy satelitskih, + video i dvd. Jesam li spomenula max tv? Možda je to kabelska, pojma nemam.

Zvučim ogorčeno? Uopće mi nije namjera biti ogorčena. Mislim da želim dokazati svoju sebičnost i licemjerje u toliko što i ja živim sa tim svijetom i ne činim ništa da ga mijenjam, jedino pokušavam svoju djecu odgajati sa vjerom u srcu na sve načine koje znam. Oko svega drugog ulažem malo truda. I zahvaljujem za predivne ljude koje imam u životu i za one koji su mi dani na mom putu da rastem, koji me ponekada dovode do suza i ljute, i pune nerazumijevanjem, ali eto, tako je kako je.

A blog, što me neki iz dobre namjere zezaju da ne pišem.... bih, ali izgubim misao, tako sam i sada, krenula s jednim , dovršila drugo. Često nemam niti vremena nit volje čitati druge blogove i postove, pa se osjećam kao da malo izdajem ovaj virtulani svijet, jer ima zbilja divnih ljudi... a meni traje borba sa ovim živima oko mene, svaki dan ispočetka, vjerojatno bez kraja...

24.07.2009. u 13:14 • 2 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.05.2009.

Ljubimo se, braćo moja

Image and video hosting by TinyPic

Nakon poduljeg izbivanja iz javnog života priskočila sam samo na kratko da iznesem javnu ispriku svima koji su eventualno posjećivali blog u zadnje vrijeme i svima onima koji i dalje vrijedno i lijepo pišu, a ja eto, nikoga ne pratim. Povremeno zavirim na neku od vaših stranica, ne ostavljam komentare (uglavnom) i to je to. Nema neki osnovan razlog zbog kojeg je to tako. Jednostavno pomalo suhoća, pomalo pomanjkanje vremena, a onda i neki prelom u meni koji me povezao više sa stvarnim životom a manje sa ovim virtualnim. Često mi dođe želja nešto objaviti, ali ako to ne učinim tog časa, tada sjećanja i intenzitet događaja blijedi. Nastavljam svoj život, gradeći ga i dalje na postavljenom temelju, zahvalna onima koji su mi pomogli taj temelj postaviti, ali nekako svojeglavo, tako tipično za mene. U ovih nekoliko mjeseci puno se toga izdogađalo, tužnih i lijepih stvari..... tužni su izblijedjeli a lijepi trenuci ostaju tinjati i dalje u mom duhu. Među najljepše trenutke ubrajam posjet svog brata iz Kanade s kojim sam provela jako puno kvalitetnog vremena, a njegov pogled, dubok i iskren, koji graniči mudrošću i dječjom nestrpljivošću, ostaje sjati u meni. I kada se okrenem u svojoj sobici koju nazivam ured najčešće u mislima sretnem taj njegov pogled i donosi mi osmjeh na lice i toliko potrebnu hrabrost u cijelo biče, daje mi sigurnost i osjećaj slobode. Iz toga proizlazi koliko bezuvjetna ljubav čini dobro svakom čovjeku i izvlači iz njega snagu i mir, najviše što jedan čovjek može drugom podariti. A znamo da nas samo naš Otac nebeski ljubi sasvim bezuvjetno, i uzdajmo se u tu ljubav i neka nas ona vodi.

Svima želim obilje Božjeg blagoslova.

20.05.2009. u 12:19 • 7 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2011  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2011 (2)
Veljača 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (4)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga



Image and video hosting by TinyPic

Linkovi

Ema
magdalena
Blog.hr
FRANJEVAČKI PUT
meani
dido
mamaposebnogdjeteta
kruno
ljubljena
CRUCE


I DOK SAM TRAŽILA SAVRŠENU KRŠĆANSKU ZAJEDNICU SVATIH DA KADA BI POSOTJALA SAVRŠENA ZAJEDNICA JA NE BIH MOGLA PRIPADATI TAKVOJ JER SAMA NISAM SAVRŠENA
Prema riječima Ricka Warrena iz knjige Svrhovit život