Nakon mjeseci muke i patnje po Alenu i hodanja kao pofukani kauboj, naš, a nadasve moj dragi prijatelj, sudrug i suborac podvrgnuo se operaciji svojih vječito zakočenih leđa. Na svoje oči sam se osvjedočio da je prije operacije sve probao, čak je išao kod babe Mande na skidanje uroka i nagaza. Ali nije ništa pomoglo i jadan ne bio morao se podvrgnuti operaciji šmirglanja diskova. Nisam imao srca mu reći da je kirurg za potrebe te operacije posudio od Ivče brusilicu za parkete.
Danas ga posjetih i imao sam šta i vidjeti.
Naoružan i okružen svom silom elektorničke opreme, leži ranjen moj prijatelj. Ranio ga brusni papir desetka, blago hrapavi. Leži, ali opet s osmjehom na licu. Tko nebi bio sretan uz takve medicinske tete koje se brinu o njemu. Moja malenkost se samo osvjedočila liku i dijelu tete čistačice i malo je reći da sam se čudio kao pilić glisti. Iako me skoro „stukla“ jer nisam došao u vrijeme posjeta moram priznati da bi i ja volio imati takovu tetu čistačicu. A šta tek da sam vidio medicinske sestre. Mam bi se dal operirati. Sve u svemu drago mi je da je Alen u „dobrim rukama“. Zaboravio sam ga pitati kako ga tete kupaju. U biti bolje da neznam.......
Moram priznati da mu zavidim na smještaju. Interijer – prekrasan; zidovi blago ispucani okrečeni za Franje Josipa, pločice – malo ih ima,pa malo ne, TV ima NE, cimeri – dva opaka penzića. Eksterijer – pneumatska bušilica, motorka i čekići; kao da je čovjek na techno partyju.
Najviše me oduševilo zvonce za sestre. Pritisak na gumbić i eto ti nje brzinom munje. Sva sreća da je Alen pošten i dobar čovjek pa se ne služi njime, ali penzići.......jedan od njih se jednom rukom češka po jajima, a drugom drži za gumbić i samo tišće, tišće......tu moram skinuti kapu sestrama na njihovom trpnom glagolu jer bi ja nakon petog puta došao sa sačmaricom nabijenom sitnim zrnom.
Još primjetih jednu napravicu zgodnu i korisnu u svakodnevnom životu. Hodalicu tj. guralicu na kotačićima. Mogu si samo zamisliti od kakve bi koristi bila našim dragim prijateljima poginulima u teškom noćnom boju. Samo ga preseliš sa šanka na hodalicu i on sam ide. Kamo, bog zna, ali ide.
Sve u svemu, nadam se da će što prije doma na maminu kuhinju, a NADASVE MU ŽELIM ŠTO BRŽI OPORAVAK da konačno prohoda ko čovjek, a ne kao da ga je netko guzio cijelu noć, da ponovno zaigra nogač i da nauči malo hokeja za buduće turneje, da konačno malo i on zajaše nekoga, a ne samo da netko jaši njega te da konačno pročaga na svadbama, a ne samo da se drži stolice i gemišta, ops pardon studene od limuna.
Ako nemate priliku otići mu u posjetu, znam da bi mu bilo drago da mu pružite potporu na našem blogiću ili na našem službenom mailu trulakobila@gmail.com da se što prije vrati među nas hodajuće.
Za kraj, ona dobra od Hladnog piva: NIJE SVE, NIJE SVE TAKO SIVO, KAD IMAŠ S NEKIM OTIĆ NA PIVO......:

Pozdrav, Robi