Intriga
10.06.2006., subota
Ikakva trava zaborava.
|
Počela sam pisati post u jednom raspoloženju, a zbog prekida ga konačno završila u trećem. U skladu s time djelim ga na tri djela. 1. Najduži - napisan u depresivnom raspoloženju, pa ako ste loše volje preporučam da ga preskočite. 2. Kratko pomirenje sa samom sobom i svijetom. 3. Trenutna putositnica - nebitno; bez utjecaja na raspoloženje Mislim da svaki dio može stajati samostalno. 1. dio "Voljela bih biti notorna glupača" - rekla je moja draga prijateljica sklona depresiji. Znala sam još onda zašto to želi. Ja joj nisam sklona (depresiji), ali mi se čini da ona meni trenutno je. Jedino što ja ne bih voljela biti glupa, nego biti bez svijesti - da se ne pitam o (be)smislu života. (to je onaj dio iz prošlog posta - biti bez glave) Zašto moram biti tu? Da bih se digla ujutro i razmišljala hoću li se stići namazati doma ili ću na poslu? Da bih provela trećinu (radnog) dana čekajući kraj radnog vremena? Da bih došla doma i vodila borbu sa sobom dal' da kuham ili ne? I kaj da kuham? Da bih nakon toga morala izabrati između npr. pospremanja i relaksacije? I tak' unedogled... Jednostavno: čemu to? Za koji k? Gdje mi je zadovoljština? Gdje je moj "zato" na silna "zašto"? Pred smrt, u smrti ili poslije nije bitno što smo, tko smo, gdje smo, kako smo, što smo ostavili... Ostaje nam ništa - a to je tek deprimirajuće, pa vjerujemo da ostaje "duša". Odnosno, od nas ostaje duša. A, toj jadnoj duši opet ostaje prokleta svijest. Ako tražimo naknadu za život u životu poslije smrti, koji je onda smisao toga života (raja, pakla, nećeg trećeg) poslije? Saznanje o tomu da smo bili? Da znam da postoji život negdje drugdje u svemiru, bilo bi mi lakše. Ova jedinstvenost me ubija i tjera na pomisao o višem cilju ili svrsi. Zašto moram biti, disati, jesti, smijati se, plakati, raditi, lagati, sanjati, saznavati, upoznavati, oblačiti se, učiti, boriti se s porocima i lošim navikama... Najjednostavnije bi bilo da me nema. Jednostavnije da ne znam za sebe. I sad će svi pomisliti nešto u stilu da je život takav (čupav i dlakav) ili da besmisao to prestaje biti kada umremo ili da je život dar i da ga treba iskoristiti... Za kaj? Što dobivam za dobro ili loše iskorišten život? Jebe mi se jel' život nagrada ili kazna. Želim znati čime sam ga zaslužila, odnosno što dobivam njime - dal' je on posljedica ili uzrok. Ako nije nijedno, čemu onda biljke, životinje, ljudi, pejzaži... Da sam bar ameba. Virus, bolje. Čisto sumnjam da virusi imaju svijest dok, s druge strane, imaju svrhu. Zapravo, najrađe bih bila bakterija - njih se lako riješiti. Opterećuje me spoznaja da ću se slijedećih pk previše godina vjerojatno buditi svaki dan u 7, raditi, dolaziti doma, kuhati ručak, čistiti i spremati, izaći među ljude ili spavati, a sve s namjerom da to i sutradan ponovim. Ako je život nagrada, pobjednici su jednostanični organizmi. Nagrađeni su neznanjem. U tom slučaju, ja sam bila jako zločesta. (digresijica: nema raja i pakla - sve je jedno; duša "tamo" obitava neko vrijeme pa se ovisno o zaslugama materijalizira na zemlji u amebu. čovjeka itd; onda opet umre tijelo i tak' u krug) Ne mogu otkriti smislen razlog za probuditi se ujutro, osim da bih ponovo otišla spavati - stanje nesvijesti. Mrzim životne cikluse, lance, krugove i sustave. Prigodan citatić: We stand up to get down. Napomena: dozvolite mi da ostanem frustrirana; molim, bez riječi podrške ili utjehe jer mi one ne budu donijele smisao. kraj prvog dijela 2. dio Bila sam si sva jadna. Pa kad sam shvatila koliko sam jadna, postala sam još očajnija. A, žaljenje nad samim sobom mrzim - naljutim se na sebe u kontekstu: "ak' ti je loše, poduzmi nešto!". Minute su prolazile, a ja opet shvatila onu poznatu da kaj je - tu je, te da će mi lakše biti ako se s time pomirim po (lošem) principu da ne trebam shvatiti - bitno je prihvatiti. I tak' zaključila da trebam pomaknuti dupe i učiniit nešto za ugodniji boravak u ovom limbu. I, da - ako imam vremena kukati o smislu života, definitivno imam previše vremena, a koje se da iskoristiti za nešto profitabilnije od razmišljanja o amebama. privremeno odlazim u miru - kraj drugog djela 3. dio Predobre sam volje. Uspjela sam jedan poslovni odnos proširiti na druge sfere života. Radi se o frajeru za kojeg sam mislila bih dušu vragu prodala. Skužila sam ga. Manje je sad važno da je i on mene pročitao. Mislim da bih ga mogla smotati bez pol' muke. Ima boga :) |
- 10:20 - Bug off! (22) - Bug yourself! - Bug somebody else!
|
04/2007 (1) 03/2007 (4) 02/2007 (4) 01/2007 (3) 12/2006 (7) 11/2006 (4) 10/2006 (2) 09/2006 (4) 08/2006 (3) 07/2006 (7) 06/2006 (11) 05/2006 (13) 04/2006 (11) 03/2006 (16) Dnevnik.hr |
|
POSLANICA "SPAMATORIMA":
Ne ispričavam se zbog brisanja komentara tipa: super blog... dođi vidi moj... thx na komentaru... evo i tebi i sl. Ako sam negdje ostavila komentar, to je zato što sam se osjetila povučenom za jezik na ovaj ili onaj način. Također, to ne znači da zauzvrat očekujem komentar (ili bilo što drugo). Komentirajte ako imate nešto za komentirati, a ne reklame ili reda radi. If you're not in it for the love of the music, would you, please, fuck off! Time marches on never ending, time keeps its own time. Here we stand at beginning, and then goes passing us by. - Kings Of Tomorrow's Time When I walk, I walk my line and I take what's mine. And I ain't so high that I can't fall. And I ain't so low that I can crawl. - Silicon Soul's Right On We stand up to get down. - Juliet's Avalon
trigona888@gmail.com
|