"Vas san se spotija", reka je nono dok smo se penjali do Babin Laza, po zvizdanu. Njegov žepni reloj je pokaziva podne. Vrilo lito…
U školi se govori stranim jezikom, jer nije vas, nego sav, nije reloj nego sat, nije vrilo nego vrelo. Dicu to košta lošije ocjene iz hrvatske zadaćnice u bilo kojem dilu lipe naše. Obavezno je ismijavanje: oklen su ti ćaća i mater, odgaja li tebe iko, jesi takav naglasak pokupija s ulice… Uglavnom jednim jezikom govorimo doma, drugim u školi, trećim na poslu. A književni jezik? I kako je baš on zaživija? Ko je za njega glasa? Zašto postoji špranca po kojoj moje dite mora službeno razgovarat da bi se razumilo sa Salavoncem, vlajem, otočaninom, Istraninom i niti više ne znam? Da li je književni jezik materinji jezik? Mislim da je materinji jezik umra, a ako nije na pravon je putu. Ustvari tokon povisti sami smo ispadali pizde. Kako bi nas ko osvojija tako smo se napoleanizirali, austrougarizirali i potaljančivali. Eto, Inglezi nas nisu dirali, ni Amerikani isto. Bome lipo su nam ušli u kuće, stanove i posa. Ingleštine digod se okreneš.
Jedno san vrime pratila statistiku posjećenosti moga bloga. Mahom svi tekstovi u dijalektu su bili loše komentirani. Teško je judima presvičat(malo trendi-piđin ingleškog) se s jednoga kraja Hratske na drugi. Mislin ono, Hrvat je sam sebi furešt u rođenoj državi. Neloša ideja bi bila, recimo u saboru, zaposlit čovika – poliglotu, Hrvata, koji zna sve naše dijalekte. Neka judi od krvi i mesa u Saboru progovore jezikom demokracije, a to je materinji jezik! Pa neka lipo ovi simultani prevoditelji sebi nađu posla. Lipo su uveli titl na gluve u udarnim terminima dnevnika, pa neka lipo uvedu titl i za sav svit Hrvatski. Ili još bolje, pošto ima masu nepismenega svita, neka HTV uvede simultane privoditelje za vas svit kojemu je stalo do lipe riči hrvatske. A pustimo mi ambasadorima, ministrima i inima njiove jezike. Ionako su šporki i nerazumljivi malemu svitu. Jezik ka da je posta politika.
Pitanje za vas glasi: demokracija jezika ljude spaja ili razdvaja?
|