TRILER U HRVATSKOM FILMU
Uvod

U ovom ću se eseju baviti tematikom trilera u hrvatskom filmu. Za tu potrebu izabrao sam pet filmova koji su me posebno dojmili s aspekta manipulacije gledateljevim uzbuđenjem. S obzirom na oznaku žanra, tj. značenje same riječi triler, koja je tuđica koju smo preuzeli iz engleskoga jezika i njihova pojma “thrill”, tj. riječi koju prevodimo kao “jeza, uzbuđenje, uzbudljivost, zadrhtati, oduševiti, oduševljenje”, a što prema vlastitom ukusu smatram važnim dijelom bilo koje umjetnosti jer izaziva pažnju i ističe ono što je autor želio istaknuti na osobito nesvakidašnji način, triler mi je jedan od najdražih filmskih žanrova. Usudio bih se reći da je srž umjetnosti pokazati nešto posebno i drugačije, predstaviti autorov pogled na neku temu. Stoga ovaj filmski žanr smatram vrijednim jer filmsku industriju, i umjetnost, vidim kao važan element hipotetskog prikaza stvarnosti. Nažalost, mnoge filmove, kako hrvatske, tako i strane, ne smatram osobito vrijednima jer ne zadovoljavaju kriterij zanimljivog autorskog pogleda na temu. Doduše, filmska vrijednost može biti i u sasvim drugim aspektima, poput estetike, pobuđivanja emocija, informativnosti, zabilježbe duha vremena, pa čak i dobre filmske glazbe ili predstavljanja novih tehnoloških mogućnosti. No, osobno najveću vrijednost pronalazim u otkrivanju nove hipoteze, ili u uzbuđenju koje autor uspijeva prenijeti kroz svoje djelo. Film bez autorskog truda ne izaziva mi osobito poštovanje jer je nešto što može napravili bilo tko, i takva su djela, prema mojem vlastitom vrijednosnom sudu, gubitak vremena, pa čak i ponižavanje gledatelja. Nakon devedesetak minuta gledanja nekog lošeg filma osjećamo se kao da nam je netko ukrao sat i pol vremena života. Naravno, filmovi se snimaju za publiku, a svaki filmski rod, svaka vrsta, svaki žanr ima svoju publiku, tako da nije korektno kritizirati tuđi ukus, već možemo pisati i obrazlagati samo vlastite preferencije, potpuno subjektivno. To ću u ovome radu i napraviti.

Ukoliko prihvatimo film kao hipotetski prikaz stvarnosti, ili čak doslovce kamerom uhvaćenu stvarnost u dokumentarnom filmu, ova nam djela pružaju filozofsku tezu o nekoj temi. Daju nam jedan autorski pogled, vrstu teze. Prihvaćanjem filmske konvencije gledatelj se može poprilično udubiti u određenu prikazanu temu, osobito ako je film kvalitetno napravljen. U hrvatskom filmu često se događaju filmske pogreške koje me izbacuju iz prihvaćanja konvencije, tj. uživljavanja u film. To se može dogoditi zbog tehničkih poteškoća, nepažnje bilo koje osobe uključene u projekt snimanja ili jednostavno loše i neuvjerljive glume. S obzirom na to da sam sudjelovao u snimanju više filmova, svjedočio sam i da neki ljudi namjerno postavljaju pogreške u film, možda da bi se poslije mogli nasmijati kako to nitko nije primijetio na vrijeme. Zbog pogrešaka čak i visokobudžetirani filmovi podsjećaju na takozvane trash filmove. Premda čak i trash filmovi imaju određenu vrijednost, baš u humoru i iznenađenjima koje pogreškama pružaju publici. Najbolji primjeri toga u hrvatskom filmu mogu se vidjeti u vrlo popularnim filmovima Bore Leeja. Nažalost, u mnogim ozbiljnim pokušajima filmskih ostvarenja, jedna je pogreška dovoljna da nas izbaci iz koncentracije i da se podsjetimo da samo gledamo film. Dakako, za starije filmove, kao i one manjih produkcijskih mogućnosti, valja imati razumijevanja i spustiti kriterije. Takav je način preporučljiv za gledanje mnogih starijih hrvatskih filmova, gdje se jednostavno odmahne rukom uz rečenicu “to je u redu za to vrijeme kad je snimljen”. Baš takav slučaj primijećujem u psihološkoj i karakternoj razradi likova jer su mnogi likovi starijih hrvatskih filmova jednodimenzionalni. Od početka do kraja filma glumci drže kod iste emocije, igraju svoj lik u istom ključu, gotovo karikaturalno. No, odmahnemo li rukom i prihvatimo da je to bilo takvo doba, u filmu tražimo sasvim druge kvalitete. Stoga od početaka hrvatskog filma, pa sve do osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, od filmova imam manja očekivanja, slabije kriterije, i prihvaćam pogreške kao sastavni dio djela. Ukoliko film ima manje pogrešaka, doista je ugodno iznenađenje.

Kod žanra trilera, prema Nikici Giliću, važna je ugroženost junaka kojega promatramo, ali i izazivanje suosjećanja kod publike. Postoje mnogi podžanrovi trilera, od kriminalističkih, gangsterskih, do ratnih i političkih, no to sad i nije važno. Najvažnija je hipoteza stvaranja napetosti time što publika očekuje lošu kob junaka, znajući ili pretpostavljajući što će im se dogoditi. To se najlakše postiže efektom sveznajućeg pripovjedača, tj. publika zna nešto više od samih junaka. Više o tome ću pisati u tekstovima o filmovima koje sam izabrao za ovu temu. Mnogi se trileri, kao i drugi filmski žanrovi, dobro miješaju s drugim žanrovima, tako da se često u trileru mogu zateći elementi znanstvene fantastike, horora, akcije, komedije itd.


1. H-8... (1958.), Nikola Tanhofer

H-8... jedan je od najpoznatijih i najcjenjenijih hrvatskih filmova svih vremena, kako kod kritike, tako i kod publike. Ovaj film iz klasičnog razdoblja hrvatskog filma osvojio je Veliku zlatnu Arenu za najbolji film na Festivalu igranog filma u Puli 1958. godine. Redatelj Nikola Tanhofer iskusni je snimatelj i utemeljitelj studija filmskog i televizijskog snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1969. godine.2 H-8... je snimao Slavko Zalar.

Film se temelji na istinitoj priči iz 1957. godine, kada je nepoznati vozač automobila prouzročio fatalnu nesreću na autocesti Bratstva i jedinstva, glavnoj jugoslavenskoj autocesti koja je povezivala većinu država bivše federacije, a nesreća se dogodila na relaciji Zagreb-Beograd (otvorena 1950. godine), tj. današnjoj autocesti A3, Zagreb-Lipovac. U sudaru su sudjelovali autobus i kamion. Već na samom početku filma publika je informirana što će se dogoditi. Tako saznajemo ne samo broj stradalih ljudi, već i brojeve sjedišta putnika koji su stradali u autobusu. H-8 je jedini podatak koji se zna o registarskoj pločici automobila koji je uzrokovao nesreću neopreznim pretjecanjem i pobjegao s mjesta događaja, čak i ugasivši svjetla kako bi bio neprimjetniji.

Napetost se u ovom trileru postiže time što se od samog početka zna broj poginulih i brojevi sjedišta u autobusu na kojima su sjedili ljudi koji su poginuli u trenutku sudara, ali stvar je u tome da se kroz cijeli film ljudi premještaju i međusobno druže. Tako kroz radnju upoznajemo različite likove i njihove živote, doista počnemo navijati za koga ne želimo da pogine. Velika su glumačka imena tog vremena tumačila likove, zbog čega je ovaj film stekao dodatnu popularnost. Premda u ovome filmu također imamo poprilično plošne likove, uglavnom jednodimenzionalno karakterno prikazane (no zbog broja likova drugačije nije ni moguće, a i stereotipom su prikazani karakteri prema profesijama kojima su se u stvarnosti ti ljudi bavili), film obiluje kvalitetama koje su za to doba odskakale ne samo u Jugoslaviji, već i u svjetskim okvirima. Od izvanredno dobre dinamike i gradacije uzbuđenja, uz naratora koji vodi gledatelja poput sportskog komentatora do vrhunca filma, poprilično dobrih snimateljskih rješenja u teškim uvjetima zatvorenih prostora i do režijskih rješenja snimanja kretanja vozila u kišnim uvjetima vožnje po noći. Tadašnja tehnologija nije omogućavala autorima filma da snimaju originalni zvuk sa slikom, pa su dijalozi, zvukovi i šumovi dodani naknadno sinkronizacijskim metodama, što je dodalo pokoju filmsku pogrešku, no ovaj je film i dalje remek-djelo tadašnje kinematografije. Zanimljivo je što se film službeno vodi pod žanrom “melodrama”.


2. Događaj (1969.), Vatroslav Mimica

Film je snimljen prema motivima pripovjetke ruskog pisca Antona Čehova. Priča je to o unuku i djedu koji odlaze na sajam kako bi prodali već starog i isluženog konja, a po povratku sa sajma dočeka ih zla sudbina zahvaljujući dvojici pljačkaša.

Ovaj kriminalistički triler diže napetost već od prvih scena filma. Djed i unuk žive u zabačenoj trošnoj kući izvan civilizacije. Okruženi snijegom i ogoljelom zimskom šumom čuju vukove i druge divlje životinje, koje već od samoga početka svojim zavijanjem i drugim zvukovima nagovještavaju zlu kob i ozračje koje će pratiti radnju. Pavle Vuisić kao seljak Jura (u filmu djed) i Sergio, tj. Srđan Mimica, koji je sin redatelja Vatroslava Mimice (u filmu unuk) zaista su impresivno odigrali svoje uloge.

Cijeli film prati zlokobni osjećaj i dobro je ostvarena tjeskoba kroz razne filmske tehnike: zvukovi koji dopiru iz šume, gusta magla dok se kreću prema sajmu, kadriranje u gužvi sajma i u bijegu kroz šumu, kao i klaustrofobičnost kuće u kojoj se unuk Marijan na kraju zateče. Premda gledatelj ne zna što će se točno dogoditi, ovim se elementima dobro ističe da će se dogoditi neko zlo. Kako Nikica Gilić napominje u knjizi Filmske vrste i rodovi, za dobar triler važna je ugroženost junaka i gledateljev angažman suosjećanjem, a to je zasigurno postignuto stavljanjem malog i nemoćnog dječaka Marijana u nevolje koje ga snađu. Poštenje i naivnost dječaka ocrtavaju se kroz cijeli film, a osim njega takvi su još djed i djevojčica s kojom se sprijatelji. Kako sve pozitivne likove zadesi crna sudbina, film ima mračnu poantu, a to je da se zlo uvijek okomi na najslabije. Pošten čovjek ne može biti dovoljno oprezan (što još dodatno napomene i skelar Blaž).

Događaj je osobito težak film zato što stvara i tjeskobu izigravanjem povjerenja. Kroz cijeli film gledatelj ne može prepoznati kome od likova se može vjerovati, i gotovo svatko izigra povjerenje. Tako se do kraja filma ne zna je li i skelar Blaž umiješan u kriminalne događaje, a supruga lugara Ivana, iako je majka djevojčice, ne poduzima dovoljno za zaštitu djece, čak i izdaje Marijana. Zanimljiv je ovo triler iz doba modernizma hrvatskoga filma, naturalističkog modernizma Vatroslava Mimice.


3. Ritam zločina (1981.), Zoran Tadić
Osobno jedan od najdražih mi filmova hrvatske kinematografije, ako ne i sam najdraži, Ritam zločina je pravi psihološki triler iz 1981., s elementima znanstvene fantastike, kako napominje Ante Peterlić. Ovaj film ipak nikako ne može biti znanstvenofantastični, već su samo neke ideje koje se koriste u njemu poprilično nerealne, pa time i fantastične. Primarna svrha filma nije znanstvenofantastični žanr, fokus je potpuno na trileru. Film je sniman po motivima pripovijetke Dobri duh Zagreba Pavla Pavličića.

Ritam zločina najpoznatiji je film i remek-djelo Zorana Tadića. Dokumentaristički redatelj kojemu je ovo prvi dugometražni igrani film prirodno naginje realizmu u svojoj režiji. Iako snimljen početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, film ipak koristi crno-bijelu tehniku snimanja, čime je Tadić ne samo uštedio u produkcijskim troškovima, već je dodatno podcrtao glavnu ideju filma: vječnu borbu između dobra i zla. Čak i kad se prvi put spominje ova borba, Fabijan (Fabijan Šovagović) objašnjava svoju poantu Ivici (Ivica Vidović) na šahovskom polju, preko crnih i bijelih šahovskih figura. Osobito mi je zgodan taj detalj da likovi u filmu nose imena glumaca koji ih tumače. Time se Zoran Tadić još malo poigrao s realizmom i fikcijom, dodatno začinivši ionako zanimljive ideje cijelog projekta.

Uz samu ideju praćenja ritmičnosti zločina i predviđanja budućnosti kriminalnih djela, još je jedan element značajan zašto se ovaj film svsrtava u fantastiku: ubrzavanjem ritma zločina može se uspostaviti ponovna ravnoteža ukoliko je došlo do kaosa i gubitka mogućnosti predviđanja. Ovaj film, iako gradira sve napetijem nasilnom kraju protagonista, ipak odiše nekakvom intelektualnom mirnoćom, što mi se osobito svidjelo. Trilerska se napetost postiže prema kraju filma neizvjesnošću kada će, tko, i na koji način ubrzati ritam kriminalnih djela, a u svrhu vraćanja kaosa u ravnotežu. Filozofski razgovori između dvojice glavnih junaka ocrtavaju stari zagrebački velegradski duh, kojega je poprilično blisko ulovio i Zvonimir Berković u svome filmu Rondo. Ritam zločina odudara natprosječnom kvalitetom nad filmovima toga doba u svim segmentima: od redateljskih i snimateljskih rješenja, do kvalitete glume, glazbe i bilježenja duha vremena. Zagreb kakav je nekada bio. Suptilno se kroz radnju provlače i motivi tadašnje političke situacije, iseljeništva, usamljenosti i potrebe za ljubavi, kao i povjerenja.


4. Svjedoci (2003.), Vinko Brešan

Za razliku od prethodno navedenih filmova, Svjedoci je film nastao nakon Domovinskoga rata. Nakon raspada Jugoslavije i traumatičnih događaja koji su pritom nastali, u hrvatskoj kinematografiji teško je pronaći film koji se barem ne dotiče motivski ili asocijativno na rat, ako već nije ratne tematike.

Film Svjedoci nastao je po motivima romana Ovce od gipsa Jurice Pavičića, inspiriranog istinitim događajem iz 1991. godine, kad je grupa hrvatskih vojnika izvršila zločin nad srpskom obitelji. Svjedoci se sastoje od tri priče, od koji svaka počinje u istom trenutku – trenutku istrage ubojstva, i svaka daje novu vizuru onoga što se zaista dogodilo. Film tematizira gubljenje duše u ratu.

Premda je ovaj nagrađivani film žanrovski svrstan u dramu, smatram ga i ratnim psihološkim trilerom zbog stalne napetosti i ugroženosti, ovoga puta ne glavnog protagonista, već djevojčice koju u filmu gotovo da i ne vidimo, ali znamo da je oteta i cijelo vrijeme trajanja zatočena u garaži. Film se kroz tri priče i metaforički osvrće na stradanja i događaje, osobito ratne, kad se svaka situacija može tumačiti ovisno o percepciji osobe koja ju opisuje, i koji interes zastupa. Napetost također gradira, dok jako puno detalja ostaje nejasno, sve dok se ne promotri iz perspektive neke druge priče. Baš kao i u stvarnom životu. Isprepletenost svih ljudi koji sudjeluju u raznim djelima i nedjelima pokazuje gubitak moralnih vrijednosti i savjesti u ratnom stanju. Rijetko koji film se u Hrvatskoj snimao u kojemu bi se dovela u pitanje moralna ispravnost vojnika hrvatske vojske. No, to, s druge strane, pokazuje zreliju demokratičnost društva i veće umjetničke slobode novijeg hrvatskog filma od, primjerice, Crvenog vala i drugih ratnih filmskih ostvarenja iz prošlosti.

Kao što sam u uvodu ovog bloga napisao, ponekad banalne filmske pogreške izbace gledatelja iz uživljenosti, a to se, u mojemu slučaju, ovdje dogodilo na početku prvog ponavljanja već prikazane scene, kad policijski automobil dolazi pred kuću ubijenog sprskog civila, i parkira potpuno drugačije nego prvi put, premda bi trebala biti riječ o istom trenutku, snimanom iz potpuno istog rakursa – ptičje perpektive. No, za napomenuti je izvanredan početni kadar Živka Zalara koji prolazi kroz interijere i eksterijere u jedinstvenom montažnom kadru.


5. Crnci (2009.), Goran Dević i Zvonimir Jurić

Prvijenac ovog redateljskog dueta, Crnci, svojevrsni je antiratni triler. Radnja se odvija u neimenovanom gradu u Hrvatskoj tijekom Domovinskoga rata. Film propituje mnoga pitanja postupaka koje obavljaju vojnici Hrvatske vojske.

Ovaj teški i mračni film trilersku napetost stvara već u samome početku, zanimljivim filmskim nelinearnim redoslijedom: prvo saznajemo što se dogodilo na kraju filma, i tko je sve umro. Tek zatim se vraćamo na događaje koji su prethodili ovoj crnoj sudbini. S obzirom na to da je ratno stanje, svi likovi u filmu konstantno su ugroženi, a većinom i psihički popuštaju pod teretom ratnog pritiska i djela koje su do sad već učinili. Od glumačkih ostvarenja ističe se Franjo Dijak, koji osobito dobro prikazuje svoje stanje psihičkog umora, čak i iskušenja da se vrati narkomanskom olakšanju.

Crnci otvaraju mračnu temu vrlo nezgodnog pitanja u vezi s krivnjom za ratne zločine počinjene od strane Hrvatske vojske. Svaki od likova u filmu nosi svoje tegobe i krivnju, a ipak pokušavaju napraviti nešto pozitivno kroz riskiranje vlastitih života kako bi vratili stradale prijatelje i kolege iz minskoga polja. Ipak, kada saznaju da je proglašeno primirje, ne samo da se moraju nositi sa sumnjama oko vlastite sigurnosti, već moraju prekršiti i naredbe vrhovnih zapovjednika kako bi ispunili misiju koju im je odredio njihov zapovjednik Ivo (Ivo Gregurević).

U filmu Crnci zvučni ton igra također značajnu ulogu, pa je stoga osvojio i Posebnu Zlatnu arenu na Filmskom festivalu u Puli 2009. godine. Redatelji su dokumentarističkim načinom režije uspjeli dodatno naglasiti tjeskobnost i frustraciju do kojih dovodi izvanredno stanje ratnih događaja u donedavno običnim ljudima. Sitni prijestupi i tajne Barišića (Krešimir Mikić), jednoga od vojnika, kao i njegova nesigurnost dovode do “kapi koja je prelila čašu” na kraju događaja, tj. na početku filma, i zbog čega većina vojnika izgubi život.

Crnci je jedan od zanimljivijih filmova ratne tematike u Hrvatskoj, triler koji se uspio izdvojiti kao jedinstven u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji.


Zaključak

U ovom sam radu obradio temu trilera u hrvatskom filmu kroz vlastito subjektivno poimanje. Triler je filmski žanr koji se odlično miješa s drugim filmskim žanrovima, i ako je kvalitetno napravljen može predstavljati izvanredno filmsko ostvarenje. Ljubitelj sam mračnijih filmova i mračnije umjetnosti općenito, i zato triler smatram možda i najzanimljivijom formom kinematografije. Doduše, napraviti dobar triler nije lako, i zato sam izabrao pet filmova hrvatske produkcije koji su uspjeli u svom naumu snimanja dobroga filma. Dobar se triler može snimiti s vrlo skromnim budžetom, i za razliku od horor filmova barem nema element očekivanja eksplicitnog zastrašivanja publike, zbog čega može suptilnije stvarati napetost i strah kod gledatelja.

Filmove sam izabrao po kriterijima osobnog ukusa najboljih djela povijesnih razdoblja hrvatskoga filma. Dakako, uz ove filmove postoji još mnoštvo drugih dobrih filmova, od novijih primjerice Goran, redatelja Nevija Marasovića iz 2016. godine, ili Broj 55 redatelja Kristijana Milića iz 2014. godine, kojega mnogi opisuju kao najbolji hrvatski ratni film, no baš zbog toga ga nisam uzeo u obzir jer je puno više baziran na akciji, nego na trileru. Dobar film treba potaknuti gledatelja na promišljanje, otkriti mu neku novu perspektivu pogleda na neke teme, a ovi navedeni filmovi u tome su uspjeli. Također, ovi su filmovi uspjeli prenijeti glavni element žanra trilera, a to je napetost i uzbuđenje! Svaki na svoj način, neki upravo maestralno, uspjeli su gradirati uzbuđenje u meni kao gledatelju do razine fizioloških reakcija, poput znojenja dlanova.

Također, kako sam i u uvodu ovoga teksta napomenuo, postoje i filmske pogreške, koje ne treba negirati, već bi ih trebalo isticati kako bi se podigla kvaliteta budućih djela hrvatske kinematografije. Kritika upućuje na napredak. Budućnost djeluje obećavajuće jer su razdoblja kreativnih stagnacija uzrokovanih ratovima, cenzurama, propagandom, slabim budžetima i drugim poteškoćama vjerojatno iza nas. U krajnjem slučaju, tehnologija je danas sve dostupnija pa se i filmovi svih žanrova, osim možda epskih fantazija, mogu snimiti i u našim uvjetima. Doduše, epidemija koja je 2020. godine zadesila cijeli svijet zasigurno će ostaviti traga na svakoj umjetnosti, pa tako i filmskoj, ali ne preostaje drugo nego s veseljem i ineteresom očekivati filmove koji za koju godinu slijede baš o ovoj temi.

Ako imate kakav komentar, kritiku, pohvalu ili prijedlog za dobar hrvatski film, komentirajte...
Pozdrav svima, hvala na čitanju!

Oznake: hrvatski film, triler, tremens, film, esej, h-8..., događaj, ritam zločina, svjedoci, crnci