Nema mi druge, nego početi od Prenja. Tamo sam se rodila, provela djetinstvo i to je mjesto gdje se nikad neću vratiti i zato ostaje vječno sanjanje o povratku. Na desktopu mi stoji slika brda iznad moje kuće u Idbru, tako da svako jutro kad dođem na posao, upalim kompjuter i evo mog sela. Stari dolazi na kavu jednom mjesečno, pogled mu se zaustavi na kompjuteru: „Ma, jel to Breza“. Ne mogu staviti upitnik, a bome ni točku, jer je rečenica nešto između. Zna da je Breza, a izgovori to samo da bi se u mojoj sobi razlegla ta riječ i ispunila svaki atom i sobe i mene i njega.
Sad se više ne sjećam koja je moja prva utrka u trekingu bila. Možda Velebit, od Oštarija do Senja. E, pa sad bi kao i svaki treker mogla o svakoj utrci oplest po jedan tom. Pa neću ni počinjat. Ovaj put
Uglavnom, sigurna sam da nije bilo Šimuna, njegovog trekinga, treking lige, tko zna kad i da li bi se toliko puta u meni izmiješala moja prošlost i sadašnjost, dva neopisiva lijepa trenutka i taj osjećaj kao da se svaki čas teleportiram 1970-1980-2005-2010. Moj vremeplov, u kojem postoje samo brda, kamenje, sunce, kiša, mirisi, boje, sve je izmiješano. U jednom trenutku si ovdje, u drugom na nekoj drugoj planini i samo te na trenutke prizemljuje: a gdje je ta j….a kontrola?
I tako ja, ploveći u svom vremeplovu, dođem do cilja. I uvijek sam mirna, osjećam se kao u dnevnom boravku pod dekicom. I tu ne završava moja priča, tu počinje jedan drugi dio. Uzbuđenje, jer čekam Kikija (Kristijan Šivak) kad će ući u cilj, sa svojim pogledom ko da se nagutao najjačeg tripa. E sad, zašto me to tako veseli. Kiki je dijete grada. Davnih godina, kad smo se upoznali, njegov najveći izlet u prirodu bio je otrčati po Leusteku i ni slučajno ne skretati. 2004-te Marko (Marko Rajković) ga je pozvao na utrku Velebitom, bili su obvezni dvočlani timovi. Ja sam ih čekala na pola puta (na Oštarijama), piljeći cijelu noć u jedno brdo od kud bi se trebali pojaviti. Stigli su u debelo jutro, oko 9 (krenuli dan prije u 11 iz Paklenice). Marko strgan (ne može se opisati, to znaju samo oni koji ga poznaju kako se on razbije). Tu je Markova trka završila, a Kiki pun ludila, čeka planinsku koja starta za dva sata, pa će s njima. Karta nula bodova, a bome i znanje o putu kud treba. Marko i ja oko podne na kupanje u Karlobag, pa u Senj čekati Kikija. Svi dolaze, svi su ga vidjeli kako protrčava tamo-vamo po Velebitu. Došao je za 46 sati. Iduće godine je pobijedio, 28 sati, i do sad to nitko nije išao bolje.
Zaljubio se u planinu. A planina je dio mene. I eto, zato mi je nešto najljepše što se može dogoditi, njegova pobjeda.
A Marko. Marko je uvijek tu negdje. Sanjam ga na Rabu, noć prije utrke. Vratio se i sreli smo se na Cvjetnom. Ujutro mi Kiki kaže, Marko je noćas poslao poruku. Navečer smo ga zvali. Nemam mu što reći, ali valjda želja da ga zovem govori sve…
MIC PO MIC, EVO NAS I DO RABA…
Kiša cijelu noć padala ko iz kabla. Ujutro Kiki se dere: odi na terasu gledati izlazak sunca. I fakat, sunce izlazi, nebo plavo…
Spremanje, odlazak na Rajsku plažu i start. Zujanje po otoku, po malim brdašcima, po pješčanim uvalama, dan sunčan, more bistro, nigdje nikog osim hordice trekera koji bauljaju tamo-vamo tražeći svoje kontrole.
Dolazim u cilj. Umoru ni traga. Janko pita: koliko si popušila (cigareta, ne vremena na gubljenju ) Moj treking-partner Paj donosi čašu crnog, pljugica…
Čekanje… nastavak znate…
Prelijepa Nada je odnijela pobjedu u Ultri.
Dramatično se najavljivalo da će to biti odlučujuća bitka za prvo mjesto u ligi. A što da vam kažem. Kikiju sam prije dva mjeseca rekla da je on pobjednik (tako da ovi što su se kladili mogli su mene pitati ko dobiva ). Još jednom BRAVO i tisuću puta bravo :*
Nas Sljemenaša ima lijepa brojka, tako da nas je i na Rabu bila prilično (15). Čestitam svima u svim kategorijama i na svim osvojenim mjestima.
Neću sad nabrajati ime po ime ovih mojih prekaljenih ultraša, osim Čerkeza kojem je ovo bila prva. I u svakom slučaju zgodne plavuše: Janezica ultra 4. mjesto, Ingrid planinarska 1. mjesto, Ivka planinarska 3. mjesto.
Za kraj moram prokomenirati Vukodlaka (Igor Dorotić). Od kad ga znam svaki put uđe u cilj i nije baš zadovoljan, te moglo je ovo, te moglo je ono, da nije ovo… Ovaj put nije stigao ni do prve kontrole (strgao koljeno) i nikad ga nisam vidjela da je bio tako dobre volje. Još je i plesao!?!?
Pardonček. Nije kraj. Misli mi odlutale ili kako reče jedan naš: put me zanio (trekeri bi si mogli uzeti ovo kao poštapalicu ), te Prenj, te Rab, te Kiki, te….
Sad pogledam naslov Treking liga 2010: Čestitke svim organizatorima: pašmancima, labinjoncima, durmitorcima, velikom mišiću… svim učesnicima, kojih je ove godine bilo preko 850.
Eto, ja sam sad tu pet godina, ove godine od osam utrka bila sam na sedam. Svaka je bajka za sebe, svaki organizator se potrudio da napravi što zanimljiviju stazu i meni osobno je svaka kad bi završila bila taj trenutak najljepša.
Vi koji ove pročitate, a niste bili, nemojte se ubiti od tuge. Sjetite se što bi Scarlett rekla: After all… tomorrow is another day.
Malo treninga prek zime i na proljeće počinje nova igra po šumama i gorama, rijekama i morima, pijesku i kamenju, kiši i suncu… u dobrom društvu…
Žana
