Smiješno je bilo kad je netko u cilju rekao: "Čovječe, šta je ovom Šimunu, počeo je raditi dobre utrke?!?" Po tome ispada da su mu utrke koje je do sada organizirao bile loše, no ne bih se s time složio. Kao što je jednog lijepog dana davne 1981. na ponos i diku svojih roditelja postao Titov P (ošten) I (skren) O (dan) N (apredan; epokolebljiv; aočit) I (strajan; stinoljubiv) R (adišan), tako je i dvadesetak godina kasnije, na prijelazu u vrlo novo tisućljeće bio jedan od pionira hrvatskog pustolovstva te apsolutni pionir trekinga u Hrvata. Naime, njegov mamutski Velebitski treking od Starigrada Paklenice do Senja, ta institucija i majka svih trekinga, još je uvijek neprežaljena među trek populacijom i čini mi se da će se, ako utrka i ne bude ponovo organizirana, evocirati svake godine u vidu spontanog okupljanja trekerskog općinstva. Nadalje, Šimunova Terra Incognita iz 2006. godine još uvijek predstavlja moj izlet života i ne vjerujem da će je bilo što nadmašiti, a nakon Rožanskih i Hajdučkih kukova s izdanja iz 2007. godine, svi su se svjetski timovi koji su prošli sve i svašta, od pola do pola, a pače i od pustinje do prašume, složili da na tako lijepom mjestu nikada nisu bili. Ne treba zaboraviti ni njegove Urban utrke na kojima ste se zabavili kao niti na jednoj drugoj utrci, a svakako ni treking na Bjelolasici (tzv. White Weasel Contest) jer teško da će ikada više bilo koja utrka prolaziti kroz strogi rezervat prirode Bijele i Samarske stijene.
A sad, nakon uvoda koji je, u stvari, napisao sam Šimun i naredio mi da ga objavim, bacimo se na ovogodišnji Velebitski treking pod nazivom Poskok 3: nakon trogodišnjeg jahanja po Paklenici i okolici, konačno smo se našli na sjeveru južnog i u srednjem Velebitu. Prvi dio utrke, taj ubitačni uspon od Rizvanuše do velebitskog hrpta ponad Raminog korita, do sada je, iz trekersko-pustolovnog društva, prošlo samo dvanaest ljudi uzbrdo, a manje od deset nizbrdo (oni koji su promašili Ramino korito ili oni koji su odustali na Šugarskoj Dulibi), no sad ga je upoznalo četrdesetak ultraša. Ako se taj uspon nekome zamjerio i ne želi ga više ponoviti - neka, ali prilično sam siguran da će svaki (svaka) od njih ponovo jezditi Raminim koritom jer je trčati tom divljom i netaknutom šumom uistinu (štono bi rekao Ćiro) - privilegij! Sljedeći doživljaj bio je zarasli put prema Konjskom, gdje su se u suprotnim smjerovima susretali ultraši i planinari (u subotu je tim putem prošlo više ljudi nego valjda zadnjih trideset godina zajedno), a onda iznenadno otvaranje pogleda prema moru i otocima na livadama iznad sela - neprocjenjivo! Dalje nas je put vodio preko Terezijane i Debele kose do hotela Velebno u Baškim Oštarijama, a onda je uslijedio uspon na Sadikovac (prva KT za planinarsku kategoriju), još jedan prekrasan vrh što se nalazi na manje od sat vremena od velebitske longitudinale Starigrad-Senj. No, to još nije ni izbliza sve - ako je Vidalj postao mitsko mjesto za ultraše s Risnjaka, onda je Konjevača (Kunjevača?) novo mitsko mjesto velebitskih ultraša na koje noge većine žele stupiti opet i ponovo... Zašto? U to se sami morate uvjeriti. Nakon Konjevače, čekao nas je jedini, više-manje i kako za koga, orijentacijski zahtjevniji dio utrke (spust na makadam nemarkiranim putevima i livadama), zatim kalvarija kroz kanjon Konjevačkog potoka (pogotovo za one koji su ga prolazili po mraku) i još malo peglanja po makadamu, forsiranje livada te prelazak rječice Suvaje što baš i nije opravdala svoje ime.
I šta ti više treba za treking? Kog briga za sve ostalo ako je staza ovakva - baš savršena i prava trekerska - puno uspona, zahtjevan teren, nezaboravni vrhovi i šuma, šuma, šuma...
Odlično je što je organizator razumno izbacio KT 2 i 3 jer to bi bilo bespotrebno mučenje i polovici ultraša koji su završili utrku to ne bi pošlo za rukom te bi ostali uskraćeni za taj neopisivi osjećaj koji se malo s čim može mjeriti.
Neki su rekli da je majica najružnija koju su vidjeli, no meni i većini je odlična, a što je najvažnije - i funkcionalna - na sljedećim utrkama očekujte puno kričavo žutih trekera, a nemojte je staviti ako se mislite skrivati dok kratite ostalima nepoznatim putevima.
Svaka čast svim natjecateljima u svim kategorijama, ali definitivno treba spomenuti jednog, a to je Bojan: čovjek zakasni na start i još napravi pola sata prednosti, a bliži mu se pedeseta, što svakako spada u kategoriju vjerovali ili ne, heroji današnjice, globalno sijelo i dogodilo se na današnji dan. U svakom slučaju, povlačim zadnje stihove iz pjesmice koju sam prošle godine napisao za Bojana i Anicu, a glase:
"Sljedeće godine na Velebitu pazi da ne sretneš mečku,
a ja ću te razbit ko beba zvečku!"
Ah, samo pusti snovi...
