Možda je malo deplasirano na ovom blogu hvaliti Šimuna jer i on ima šifru i može ovdje pisati (tko zna, možda ovo piše baš on, tj. ja 
), ali zaslužio je. Oni koji su bili, njima je sve jasno - ovo pišem za one koji su propustili, uz poruku - eat your heart out 
Staza je bila toliko zanimljiva da niti najokorjeliji trekeraj nije primijetio da nema puno visinske razlike. Već nakon dvjestotinjak metara, asfaltom od hotela Odisej u Pomeni, došli smo na cestu koja vodi uz Malo i Veliko jezero i gdje su se ultra (vrh Montokuc - 258 m n/v) i planinarska kategorija nakratko odvojile i ubrzo ponovo spojile na KT 2 (Soline), odakle nastavlja prekrasna staza južnom obalom ponad mljetskih klifova i uvala, sve do KT 4 (Uvala Grabova), gdje je Šimun imao ideju da svaki natjecatelj skupi jednu vreću smeća koje ovdje dolazi iz Albanije, no udruga koja tu plažu čisti jednom mjesečno uvjerila ga je da je to nepotrebno. Nakon toga kreće drugi značajniji, ali kratki uspon prema unutrašnjosti otoka i KT 5, gdje planinarska kategorija nastavlja natrag prema zapadu, a ultra oko kilometar prema istoku pa kroz Dugo polje i preko sedla ispod vrha Brijezi opet prema moru i KT 6 u mjestu Ropa. Slijedi ponovo nešto manje od dva kilometra asfalta (uz kraćenje zavoja po markiranim stazama i nemarkiranim neputevima) do Blatskog polja (najistočnija točka utrke), kroz koje se dolazi do "jezera" Blatina i vrhunca utrke, do sad nedoživljenog u hrvatskom trekingu - naime, perforator se nalazio tristotinjak metara u jezeru obraslom trskom, na jedinom stablu, u vodi dubine oko metra. Neki su skidali tenisice i čarape, neki ostajali samo u gaćama, a neki forsirali vodu u punoj opremi.
Put od KT 7 (Blatina) do KT 9 (ista kao i KT 5) najmanje je zanimljiv dio utrke - peglaona što po asfaltu, što po makadamu, ali od devetke, gdje se ultra opet spaja s planinarskom i tako sve do cilja, kreće prekrasan Put po vrsima, single track po hrptu na oko 250 m n/v, s tim da je dosta trekera greškom (zbog križanja neoznačenog na karti) posjetilo i Grabovu glavu, vrh na 384 m n/v, što im je i bila najviša točka utrke. Put po vrsima vodi do KT 10, koja je manje od petsto metara udaljena od KT1/12 - već spomenuti vrh Montokuc, no do njega treba napraviti krug, najprije makadamom, a onda Švicarskim putem (ili tako nešto) do iznad Polača, pa stazom prema Velikom jezeru te zadnji uspon na Montokuc i spust direktno na morsku razinu u Soline te preplivavanje dvanaestak metara širokog ulaza u Veliko jezero, da bi se izbjeglo tri kilometra trčanja okolo po asfaltu. I tu su primijenjene razne taktike prelaska: skidanje u kupaće gaće i kostime, držanje ruksaka iznad vode, stavljanje ruksaka u vreće za smeće, neuspješno bacanje ruksaka na drugu obalu, ali i plivanje pod punom spremom, kao i u Blatini. Za kraj, uslijedilo je trčanje po cesti uz južnu obalu Velikog jezera uz posjet vidikovcu (KT 13) iznad otočića Sv. Marije i tako sve do cilja u hotelu Odisej. "Planinari" su prešli 31 kilometar, a ultraši nešto manje od 50...
Atmosfera? Već opjevana trekerska - chilanje... Bijah ovdje 2003. i 2004. godine na (polu)dugom triatlonu, ali to se ozračje s trekerskim jednostavno ne da usporediti...
