"Mummy, where did all the princes on the white horses go?"

18.11.2009.

Neobičan povod za pisanje posta. Pjesma. Ne kao glazba, kao tekst. Tekst u čitanci. Iz hrvatskog. Jednog romantičarskog pjesnika, francuskog, točnije. Ne samo da neću, nego vas ni ne želim zamarati pojedinostima o njemu, jer ovo nije esej. Neću ni pjesmu napisati. Jer nije bit u njoj, nego u temi kojom se bavio pisac, tj. pjesnik. O prolaznosti života.
Ne, neću pisati o smrti, o ljubavi (začudo xD). Nego o prolaznosti života u smislu nemogućnosti zaustavljanja vremena koje nam je lijepo. Nemogućnosti pamćenja svega što nam se dogodilo.
Mnogim ljudima upravo to je povod pisanju blogova, dnevnika i sl. Strah da će zaboraviti nešto bitno što su proživjeli jer su 'senilni postali'. Problem je što ne možemo zapisati sve, jer to je jednostavno nemoguće, ni fizički ni psihički. Ne možemo provesti život zapisujući svakoga trenutka što se događa, niti bi to bilo dobro. Kakav bi to bolestan život bio? Trošenje dragocjenih trenutaka ovog kratkog života na zapisivanje tog istog riječima. "Pa, dobro." rekao bi netko. "Zapisati ću samo ono bitno ili ono što mislim da ću lako zaboraviti, a htio/htjela bih to zapamtiti." Ali, kako znati što je bitno? Što ću sutra zaboraviti? Možda ću se za mnogo godina pokušavati sjetiti nekih sitnica poput običnog dana u školi, nekog treninga, pjesme, osobe.
I ja se isto bojim. Da ću izgubiti uspomene. Neke lijepe. Da će ih u budućnosti možda biti toliko puno ružnih ili samo prividno lijepih da ću zaboraviti one koje su mi donosile istinsku sreću. Često se uhvatimo kako smo zaboravili neke predivne stvari koje su drugi učinili za nas, ili još gore uopće ih ne primjetimo. Ja se želim sjećati i dosadnih dana u školi, jer znam da će mi to sjećanje jednoga dana biti potrebno, jednog dana tamo pri kraju kada ću se okrenuti iza sebe s mišlju: "Pa da vidimo što sam ja sve to lijepo ili ružno proživjela sve ove godine, što to sve ostavljam iza sebe, što sam postigla?" I tada, baš u tom trenutku, kada ću biti željna prisjetiti se svega lijepoga, kada će mi to istinski trebati jer ne vidim više dalje, hoću li se uspjeti toga sjetiti?

Come and hold my hand
I wanna contact the living
Not sure I understand
This role I've been given
I sit and talk to God
And he just laughs at my plans
My head speaks a language
I don't understand

I just wanna feel
Real love feel the home that I live in
Cos I got too much life
Running through my veins
Going to waste
I don't wanna die
But I ain't keen on living either
Before I fall in love
I'm preparing to leave her

Scare myself to death
That's why I keep on running
Before I've arrived
I can see myself coming
I just wanna feel
Real love feel the home that I live in
Cos I got too much life
Running through my veins
Going to waste
And I need to feel
Real love and the love ever after
I can not get enough


diary

I just wanna feel
Real love feel the home that I live in
I got too much love
Running through my veins
To go to waste

I just wanna feel
Real love and the love ever after
There's a hole in my soul
You can see it in my face
It's a real big place

Come and hold my hand
I wanna contact the living
Not sure I understand
This role I've been given
Not sure I understand
Not sure I understand
Not sure I understand
Not sure I understand


Već sada žalim što se ne sjećam svojih prvih tri-četiri godine života. Možda tu i tamo poneki bljesak. Željela bih se sjetiti svakog trenutka, svakog igranja sa mamom i tatom, mojom braćom, svim bakama i dedama koji su trčali naokolo za mnom kao da sam centar njihova svijeta. Htjela bih se sjetiti te nevinosti, zaigranosti, neznanja, onoga što je bilo prije nego sam shvatila da mama i tata nisu najpametnije osobe na svijetu, da nisu savršeni, da ne znaju riješiti sve probleme; prije nego sam shvatila da baka i dedo nisu samo izvor slatkiša i osobe za igru, nego osobe u godinama koje imaju mnogo problema u životu; prije nego sam shvatila kako nisu sve obitelji tako lijepe kao moja, da nemaju sva djeca roditelje, obitelj; prije nego sam shvatila da rat nije samo u crtiću, da smrt nije samo nakon 'sretno živjeli do kraja života', prije nego sam shvatila da ne postoji princ na bijelom konju, da svijet nije nimalo pravedan, da ne postoji djed Mraz, Sveti Nikola i uskršnji zeko; prije nego što sam shvatila da su sve to moji roditelji, i da ti pokloni nisu samo nastali, nego su ih moji roditelji dobro platili u dućanu. Htjela bih se sjetiti kako je to kada gledaš u knjigu punu slova i ne možeš to pročitati, kako je to kada se ne trebaš za ništa brinuti, kada se samo igraš, zapravo, kako je to uopće igrati se...?
Ali čemu pokušavati nemoguće? Tražiti odgovor na ova pitanja još i ima smisla, ali ako ih i ne uspijem naći neću se razočarati životom. Kako razočarana bih tek bila da sam svaki put pred neodgovorenim pitanja bila tužna i izgubila optimizam i nadu?
Već je mnogo što imam život. U krajnjem slučaju kao priliku za pronalaženje odgovora na sva ta moguća i nemoguća pitanja. Mislim da ću se time zadovoljiti.
Hvala što se čitali moj monolog.
Do sljedeći put,

pozdrav

Komentiraj { 3 } Print - On/Off - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>