22
utorak
ožujak
2011
Klackalica .
Razočarenje. I glupost.
Trebali bi izmisliti riječ koja ih uklapa u jedno. Vjerujem da nije samo za mene, ali nekada se osjećam najglupljom osobom na svijetu, i razočaranom usto. Eh sada, jesam li razočarana jer previše očekujem od drugih ljudi ili na samu sebe što sam svjesna da to činim i činim to i dalje svojevoljno pa završim u stanju opisanom u trećoj rečenici – teško je definirati. Vjerojatno je, kako to obično biva u super zakompliciranim situacijama, a naoko tako jednostavnim, zapravo opcija c) sve od navedenoga.
Ne razumijem ni sama zašto toliko nade polažem u određene ljude. Shvatim ponekada, iako nakon toga tu spoznaju zakopam duboko u podsvijest, da zapravo srodna duša, bilo prijatelj ili vrlo blizak prijatelj, ne postoji. Postoje ljudi koji imaju kompetencije to biti, ali i ti rijetki ljudi, ako imamo sreće da ih pronađemo, zapravo nemaju volje to postati. To iziskuje trud i uzajamno ulaganje u odnos kako bi se uspjelo izgraditi nešto posebno.
Kada jedna osoba pokušava sve sama ostvariti, a druga ostaje na riječima, ekvivalentno je prizoru iz igrališta i pouci koju naučimo još u vrtiću.
Ne možeš se klackati sam.
Ti možeš sjediti na klackalici u parku punom djece i odbijati nožice o pod da poskočiš, i, istina, poletjet ćeš, ali ubrzo pasti na pod i lupiti guzicom. A djeca vole klackanje jer ih osoba jednake težine mogu držati u zraku i učiniti da lete koliko god žele i obrnuto, dakako. Zato meni klackanje nikada nije bilo previše zabavno s manjom ili većom djecom od mene. Oni manji me nisu mogli podići u zrak i dopustiti mi da letim, a oni veći su previše kontrolirali tu igru i njih nisam mogla podići ja.
Zapravo, sve što u životu trebamo znati naučili smo još u dječjem parku,
a neki ljudi i kada odrastu bacaju drugim ljudima pijesak u oči.
Ponavljanje je majka znanja.
Zakopajmo gore navedene činjenice i okrenimo se masi da se ponovo opečemo.
Do kada?
Oznake: klackalica, ravnoteža, interakcija, odnosi, ljudi, emocije, očekivanja
komentiraj (2) * ispiši * #
04
petak
ožujak
2011
Kako to ljudi „odjednom“ postaju tuđi
Provedeš neko vrijeme sa strane; otputuješ i u mogućnosti si sagledati svoj život kao krcat izlog tematski jako loše posloženih detalja. Nakon analize vlastite osobe, a neki ju, nažalost, uporno preskaču, počneš analizirati ljude koji su u tom izlogu. Shvatiš ubrzo da neke guraš uporno u izlog i brišeš s njih prašinu nastojeći ostaviti prolaznicima, a često i samome sebi, što bolji pogled, ne shvaćajući da je sva ta silna prašina na nekima od njih zapravo znak da su odavno već trebali biti u skladištu…
Smatram da većina ljudi živi u kutiji šibica; začahurena u svakidašnju rutinu, urođeni mentalitet ograničen lokacijom na kojoj su odrasli, tradicijom i običajima. Naravno, dio te tradicije i običaja ni najmanje nije negativna stvar jer čini naš identitet, ali, opet, onaj drugi dio toga spriječava ih da se otvore, prošire vidike i odu izvan te kutije šibica. Oni su zapravo začahureni u vlastiti strah. Od upoznavanja sebe (jer to bi moglo donijeti „teški teret“ neispunjenih snova i ambicija koji duboko iznutra vrište da se ostvare, a oni ih guraju što dublje da se manje čuju), od upoznavanja drugih ljudi (jer to bi moglo donijeti „teški teret“ razbijanja stereotipa prema društvima i predrasuda prema pojedincima; toleranciju koja te zapravo i čini čovjekom) i okoline u kojoj god se nalazimo (jer to apsolutno nikako ne može spoznati pojedinac koji je preskočio prva dva koraka).
Zamišljena mišlju iz naslova ovoga, što god ovo bilo, duboko sam udahnula zagrijani zrak svoje ljubičasto-narančaste sobe i sigurnim „puuuuuuuuuf“ otpuhnula sloj prašine s albuma kojeg sam počela ispunjavati dragim trenutcima još 2005.
Čudna je stvar s albumima. Većina ljudi voli čuvati uspomene na taj način, a opet malo tko ih otvara dovoljno često da ih se prisjeti. Ne mogu reći da sam ga listala u bliskoj budućnosti, ali nakon pola godine u Portugalu gdje sam otputovala sama i analizirala vlastiti izlog i neke detalje iz njega prebacivala u skladište, ovo listanje je bilo poprilično teško.
Zašto?
Dok sam prala prozore svog izloga, da pogled bude jasniji, shvatila sam da je on, barem bi to tako bilo zdravo i prirodno, zapravo, bitan samo i isključivo meni. Izlozi jesu tu da se gledaju i oni govore puno o nama, ali najviše bi zapravo trebali govoriti nama. U mom je bilo puno prašine.
Slika s četiri nasmješene djevojčice na pidžama partiju iz 2005., dakle, još u osnovnoj školi, ponavlja se u nekoliko navrata kroz dobrih dvjesto stranica. Mijenjaju se situacije, odjeća, boje noktiju, kose, gube se naočale, počinju se šminkati, loše su očupale obrve, naučile su čupati obrve, jedu sladoled u siječnju jer su na rubu tinejdžerskog bunta, putuju, piju, plaču, osvojile su pehar, idu na noćno kupanje, osvojile su još jedan pehar, upoznale su puno ljudi, odrasle su…
Zato.
Već me poprilično stegnulo i blank mi je u mislima pa ću prepustiti prstima samo da natipkaju što imaju. Ljudi koji gledaju tuđi izlog vide ga s druge strane. Mogu suditi o tome kako je čiji posložen, koji je jednobojan, a koji je prešaren, ali ne mogu nikada znati zašto je to tako ako nisu dio njega. Teško je to shvatiti jer najčešće ni oni koji jesu dio njega ne mogu objasniti kako ljudi odjednom postanu tuđi.
Prvo bih primjetila da to nikako nije odjednom. Odjednom se mogu samo otvoriti oči i shvatiti da se to već dogodilo, ali to se događalo dugo i postepeno. I, to je normalno.
Ljudi rastu, prerastaju, razmišljaju, odlučuju, kritiziraju, analiziraju pa opet odlučuju, pogriješe, padnu, izaberu put, lupe o zid, vrate se, krenu ponovo, uspiju, budu sami, budu u gomili, opet budu sami, budu pronađeni, budu izgubljeni, izgube, pronađu. I, to je normalno. Lažu, budu lagani, cijene, budu cijenjeni, podignu, budu podignuti, osude, budu osuđeni… shvatili ste što želim reći.
Neke ljude prerastemo, neke pohranimo, neke nove upoznamo, neki nas razočaraju, neki nas povrijede, neki nas obraduju i iznenade. Neki zabodu nož u leđa, neki ih zacijele. Nekada to sve učine svjesno, a nekada ne. Nekada su hladni, nekada lažu. Nekada su iskreni i topli. Nekada smo to zaslužili, a nekada nismo.
Neke je ljude teško pustiti, ali oni uporno odlaze. Neke ljude uporno puštamo, ali oni ne odlaze. Odrasle su… Kada stvaramo sebe i već smo poprilično kompletni razvijemo se najčešće u drugačijim smjerovima, i, budemo drugačiji. Nikada nisam smatrala to nečim lošim, to i jest bogatstvo postojanja i interakcije: biti blizak s nečim što je drugačije od tebe. U kutiji šibica sve što je drugačije je loše. U malograđanskoj sredini svaka je promjena na zlu glasu, ali ona je isto tako neminovna.
Biti pojedinac je teško, ali je i ljepota toga nositi se sa šibicama.
Lijepo je imati ljude iz prošlosti koji ponekada uljepšaju i našu sadašnjost i za koje znamo da su tu ako ih zatrebamo, ali ponekada dođemo do toga trenutka u svome životu kada se na malo koga možemo osloniti. Situacije su drugačije kada smo mali i kada smo, kao, odrasli. Lako je bilo ostaviti barbiku prijateljici da ne bude sama dok si ti na moru, da je pazi i češlja i vrati čitavu, ali je teško ostaviti sestru prijateljici da ne bude sama dok si ti daleko, da joj pomogne proći kroz razvod vaših roditelja.
Barbiku jedanaestogodišnja prijateljica najčešće vraća čitavu, a ako zakaže u svojoj dužnosti pomirite se uz jedan dobar slamboš i nastavite preskakati gumi-gumi ili odete krasti maminu šminku i pravite se da imate 20 godina.
Za živuću osobu je ipak teže naći vremena. Ako, već odrasla, prijateljica kojoj zadajemo ovako važan zadatak zakaže u svojoj dužnosti, shvatiš da nešto s tvojim izlogom i nije u redu.
Što ja tim izlogom zapravo pokazujem? I kome? Najgore od svega je što na kraju shvatiš da lažeš sam sebi, a drugi će pričati priče i bacati kamenje po izlozima kako god da okreneš.
Na prvome mjestu uvijek treba biti čovjek. To bi trebao biti univerzalni prioritet da ovaj svijet bude ljepše mjesto. Treba suditi drvetu prema obje strane lista. Treba shvaćati da pravim prijateljstvima nije bitna kvantiteta, već kvaliteta, i, treba prerasti neke dječje iluzije. Više se ne moramo šminkati maminom šminkom i nositi 7 brojeva veće cipele da imamo 20 godina, jer uvjerljivo gazimo preko njih.
U kutiji šibica promjena izloga je nešto strašno. Ti trgovci koji mijenjaju svoj izlog nakon toliko godina uobičajenih detalja u kutiji šibica okarakterizirani su (pokušala sam nabacati red epiteta, ali dobro su vam poznati pa čemu trošiti energiju) loše.
Na kraju krajeva, shvatila sam da mi u izlogu svi ti detalji ni ne trebaju. Zatvorila sam album s ugodnim osmjehom na licu i pokojom suzom koja mi je pobjegla niz obraz. Neke stvari iz izloga stavljene su u skladište i znam da su na sigurnom, toliko im dugujem nakon što su ga krasile dugi niz godina.
Ostaje dilema navući zastor i staviti natpis zatvoreno ili ne mariti za sitne duše i kojekakve glupe komentare onih kojima se prašina skuplja u vlastitom izlogu dok tako energično analiziraju tuđi.
Moj je izlog već naučio biti meta kamenja prolaznika, ali baš zato što jesu prolaznici, ja ću staklo obnavljati koliko god puta treba. I ne ću vratiti istom mjerom. To sam prerasla još kada sam u skladište stavila gumi-gumi.
Šteta što to gađanje kamenjem nije prestalo kada smo prestali igrati rata među ulicama. Neki izgleda loše shvaćaju onu frazu da dijete u nama ne smije odrasti.
I nažalost, to se isto vodi pod normalno, barem u ovoj kutiji šibica.
Izađite iz kvadrata.
Vjerojatno nespretno isprepletene dvije priče
komentiraj (9) * ispiši * #
01
utorak
ožujak
2011
Bez tebe .
Valjda svako ima tu jednu osobu koja u njemu probudi ono nešto neopisivo. I koliko god se trudili to poreći, izbjeći ili bilo koji drugi „ći“ koji nam pomaže u kreiranju iluzije da zapravo to nije tako, kad-tad iluzija izblijedi i postane prozirna kao cijela ta ideja poricanja. Dobro, možda i nemaju svi, jer nismo svi tako sretni.
U sto situacija sve je ostalo samo na pogledima. Na naopisivoj želji, jednako neopisivoj koliko i nemoći. Nikad se nisam voljela osjećati nemoćno i slabo i situacije koje su me postavljale u taj inferiorni položaj zaobilazila sam u širokom luku. Svjesna koliko mi se kolanje krvi ubrza na samu blizinu i svjesna koliko mi nemoći može donijeti priznavanje istoga – ja nisam. Ali nisam ni morala. Oboje smo šutjeli i znali. Bili tu, i tamo, i blizu i daleko i skupa i s drugima. I ništa se nije promijenilo. Dobro, vjerojatno je. Ljudi se mijenjaju stalno i često, toliko da ni sami sebe ne prate. Riječi su moje igračke, ali ove se igre ne znam igrati. Teško mi je opisati to. Tu gorko-slatku bol koju izaziva. Taj osjećaj vrućine koji izdiše kroz svaku poru moga tijela. Tu nekontroliranu želju za dodirom od koje sam ludila, ali ostajala pri svome. Tu neku nesebičnost koja je, ironično, proizašla iz sebičnosti. Iz ljudske težnje za sigurnošću. Teško je opisati to. Osoba kojoj bih dala sve i za koju bih učinila sve samo da sam sigurna da je dobro. A moj karakter… nije karakter osobe koju se voli kao što znam da on voli mene. U onim najočajnijim trenutcima, kad ne mogu prizvati taj duboki čokoladni pogled kao projekciju nijemog filma na moje zatvorene kapke, miris kože kad se naslonim na njegov vrat ili mu poljubim prste, i dodir, kada spustim obraz u njegov ispruženi dlan; onaj najmekši i najiskreniji dodir, poželim vratiti vrijeme i izbrisati sve.
……. Zašto?
Jer je lakše. Jer mi je sve.. Jer bi mi bilo dovoljno da prođe kraj mene na ulici ne znajući tko sam i grubo, onako… u prolazu, okrzne ramenom o moje rame. Tad bih se okrenula za njegovim korakom koji odlazi. I.. možda bi se on okrenuo da kaže „Oprosti“ …ili barem pogleda. Uhvatila bih i ukrala vječnosti trenutak kada ponovo mogu pogledati svoj čokoladni pogled. Ne.. ne bih ga onda, u takvoj stvarnosti, mogla privući k sebi i nakon nekog, meni svojstvenog, glupastog komentara poljubiti mu kapak govoreći kako ga mrzim jer ima tako savršene trepavice, nasloniti se na njegov vrat i duboko udahnuti. Privući mu prste svojim usnama i ostaviti otisak. Pritisnuti se uz njegove i sačekati da ponovo ispruži dlan. Da se skupim tu i budem dobra. Ne bih mogla, ali bila bih sretna svejedno. Zatvorila bih kapke i projekcija nijemog filma bi krenula sama od sebe. Većina svega iza nas i jest neki nijemi film.
Čista emocija je vrlo čudna i varljiva stvar. Onaj osjećaj nesebičnog užitka, koliko god nesebičan užitak zvučao kao paradoks. Meni je ostvariv u trenutcima kada znam da je sretan. U bilo kojoj drugoj situaciji. Ja bih, u tom svom paralelnom svemiru izbrisanog prvog pogleda, bila negdje sa strane. Najsporedniji prolaznik koji je uvijek tu. I gleda. I svaki njegov osmjeh značio bi mi više od bilo kojeg drugog osmjeha. Makar se smješio nekome drugome. Olakšan za tu emociju prema meni, bilo bi mu lakše.
I tu nema kraja. I tu nema objašnjenja. Nema pojašnjenja. Nema ilustracije. Ima samo pogled. Onaj pogled koji točno mogu zamisliti u svaki detalj i kojeg vidim svake noći prije spavanja. Pogled koji me umiri i kroz kojeg ga vidim. I tada znam. Tada znam sve. Usta mogu šutjeti.
Volim gledati u zvijezde. U zvijezdama odjekuje naša tišina; ona koju ne bih mijenjala za sve razgovore svijeta. Kako nešto tako iskreno i prosto može ujedno biti toliko komplicirano, nikada mi ne će biti jasno. Možda je sve trebalo zapravo i biti tako. Možda… možda istina koju nosimo oboje vrijedi više kada se jedno vrijeme odšuti. Možda. A možda nije ni bitno koliko vrijedi ni je li izgovorena. Riječi… u riječi sam izgubila vjeru onog trenutka kada sam stajala pred njim i šutjela. Možda je čekao da nešto sastavim i kažem, a možda se i on patio s istim problemom. A možda su riječi bile sasvim suvišne.
Riječi… da. Koliko su tada bile nebitne riječi.
Usna mi često zadrhti kada me dotakne.
Time odaje slabost.
Jedinu slabost koju bih osjećala....
… iz trenutka u trenutak.
komentiraj (0) * ispiši * #
