20
ponedjeljak
rujan
2010
One Art by: Elizabeth Bishop
The art of losing isn't hard to master;
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster.
Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn't hard to master.
Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.
I lost my mother's watch. And look! my last, or
next-to-last, of three loved houses went.
The art of losing isn't hard to master.
I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn't a disaster.
Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan't have lied. It's evident
the art of losing's not too hard to master
though it may look like
(Write it!)
like disaster.
komentiraj (1) * ispiši * #
13
ponedjeljak
rujan
2010
Jedan od onih života - isječci
Ne, nismo mi bili ljubavnici. Nikad.
Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali.. I to je sve. Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno plomljene tajne, ali nismo pokušavali da je sastavimo, ko zna zašto. I ta tajna lebdjela je nad desetogodišnjim oceanom prošlog vremena kao ukleta lađa.. Negdje ovdje daleko, negdje tamo blizu, ni na nebu ni na zemlji. Nikad mi nismo bili ljubavnici.. Čežnja, i to je sve. Nemoj da načinješ sad neke ozbiljne teme, dođi i skupi se tu i budi dobra. Ponekad tragam i ja za zlatnom runom.
Koliko na njoj ima tajnih mjesta koje bih želio da poljubim? Ali, ne sad. Jednom. Možda.. Lijepo sanjaj, mali mišu. Tko zna hoćeš li mi ikad više biti tako blizu?
No, bilo kako bilo, ona je suvlasnik moje sudbine, kupivši me sa par osmjeha na pijaci robova pomirenosti. Povela me je u svoju osamljenu palaču obraslu bršljanima mašte, dobro znajući da ću i ako me oslobodi nositi njen žig, da ću se ubuduće i rađati s njim, kao s neobičnim mladežom na mišici.. I tako, obično u nekoj vedroj noći roj Neizgovorenih Riječi nepovratno odbjegne iz košnica misli i u potrazi za novim mjestom sumanuto pokušava otkriti prečicu do najbližih zvijezda."Zauvijek?" pitala je uplašeno.
O, ne, ispravih se, zaboravio sam da "zauvijek" ne postoji.
Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala, ali nisam pokušavao da je odvratim. Do pepela se i stiže jedino preko vatre. Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, i nema te priče od koje se može isplesti mreža za hvatanje vremena. Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona će negde zastati pod zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće. I onda će znati.
Sivi dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije.
Uzdahnuće, verovatno. Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda u vodi.
Biće sama, nadam se.
Jer tad će se u ritmu njenog uznemirenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam posljednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina.
I onda će znati da je jedina koju sam ikad volio. Da sam sve druge volio tamnom stranom srca. Štedeći se. Učeći se kako ću najbolje voljeti Nju.. Kada je konačno nađem.
Balašević
komentiraj (0) * ispiši * #
05
nedjelja
rujan
2010
Čista.
Naučeni smo birati put i trčati kroz život ganjajući materijalnu potrebu našega truda, i to je toliko uvriježeno kao neko globalno mišljenje da ljudi ne mogu shvatiti kada netko ne napravi nešto od čega ima materijalnu korist. Zašto onda nitko nije sretan? Zašto se o tome snimaju filmovi? Ljudi su izgubljeni. Trče zavezanih očiju kroz tuđe labirinte i sudaraju se sa zidovima slijepih nekih ulica i mračnih putova. Mračni su jer su tuđi. Možda previše brijem na Petra Pana, ali svoj put nastojim održati uz reflektore klimajući glavom samo na potvrdu nečega što sam si rekla sama. I 4. korak po Maslowu mi nikad neće biti dosta. Ni dovoljno. Previše se ljudi izgubi tražeći taj krovni korak koji čini kompletnog čovjeka. Ne znaju što traže, ali to nije ni problem. Problem je što prestanu tražiti ili ni ne pokušaju. Sve se nekako srozalo na najniži nivo: kvaliteta, vrijednost i duhovnost. Kako si pojedinac dopusti ne uživati u poklonima samome sebi nikada mi neće biti jasno. Opet, možda ja previše brijem na Petra Pana, malog princa, lovca u žitu, i mog dragog Holdena. Možda. Možda nikad to sve neće biti shvaćeno, možda ni s moje strane. Možda i bolje. Možda nije ni bitno uopće. Možda smo predviđeni za neke druge stvari. Ali moja samoaktualizacija me čini osobom. I mrvice ne prihvaćam.
Pogubim se svaki put i kada počnem mogu pisati do sutra. Ovaj papir je premalo, ovaj blog je premalo i ovaj post i ovaj .doc jer nema tih riječi ni slike ni misli koji mogu sažeti čistu emociju.
Često stvari, one impulzivne i nepromišljene (dakle iskrene), nisu najpametnije. Jebote, kontam da gotovo nikada nisu najpametnije i teško se uklapaju u morese ljudi jer smo ih postavili na način da je sve što je dobro pojedincu u društvu neprihvatljivo i loše ! Svi ih ionako rade, zašto si sami stvaramo klopke i gomilamo licemjerje? Put ka paklu popločen je dobrim namjerama. Prebacujemo si krave kao izlike iz dvorišta u susjedovo i tako u nedogled. Što se dogodilo s ljudima da se boje čiste emocije? Tog trenutka koji ti je SADA najvažniji? Koga briga za druge ljude. Koga briga za kasnije – ne možemo predviditi kasnije. Što ako čekamo pravu priliku, a ona je upravo ova? :/ Teško je poklanjati si trenutke i živjeti ispunjavajući si želje jer su ljudi izmislili riječi kao što su: djetinjasto, hiperaktivno, nepromišljeno, naivno, nestvarno, sebično i ostatak ekipe izgovora koje si namećemo da si olakšamo put jer riječi poput tih skraćuju ambicije, ciljeve i vizije. Ja od svojih ne odustajem nikada. Često sam zato neshvaćena, ocrnjena, odbačena, ali nije ni bitno. Tko je uopće rekao ikada da je lako?
I na kraju znam samo da ću uvijek biti realna, i uvijek biti čovjek. Hvala mama. Čovjek jer volim život, volim biti to što jesam. Uživam gradeći se i učeći. Prihvaćam poraze i nazivam ih pobjedama jer me natjeraju da budem još bolja. Za stvari koje su mi bitne nije mi problem dati puno, dati sve. Razmišljam o svemu, razmišljam o razmišljanju. Prečesto se zateknem kako me baš to i pati, ali na taj način procesuiram svijet. Lakonoga. Hah, mogu podnijeti sve što imate za dati. Samo daj. I napravit ću to s osmjehom. Jer, prihvaćam poraze i nazivam ih pobjedama jer me natjeraju da budem još bolja. Opet? Opet. I opet. I opet.
Teško je. Ali koliko je i nije. Biti impulzivan, biti lakomislen nekada, raditi što želiš SADA, sada to radi ! Nosi krićavu odjeću, dopusti si odskočiti. Tko je uopće povukao granicu toga tko je čovjek u okvirima, a tko ne? Kada shvatimo da je to totalno irelevantno tada si tu granicu povlačimo sami, a hoće li ona biti unutar ili izvan granica drugih ljudi – samo je i isključivo naš vlastiti izbor. Sve je igra.
Volim ju. Izazovna je. Volim ih. Volim hodati tim stepenicama. Neke preskočim lako, nekima idem polako i oprezno, jebote, nekad se moram i vratiti koju nazad, pa što? Utvrdim samo put, stegnem pertle ili zamotam gležanj i nastavim dalje.
A u sebi uvijek nosim čistu emociju. Čuvam je negdje u peti. I možda to nije NAJPAMETNIJE, ali je SADA ono što želim i ne znam za kasnije, ali dobro se pripremam za kasnije.
Čista emocija može biti poklonjena nekome. Nekome tko je moje ono i sve što želim. Možda zapravo čista emocija i je neka osoba. Netko kraj koga sve drugo ne postoji. Netko s kim situacija nije najbolja, nije jednostavna i nije laka. Ali ja sam lakonoga. Možda ja previše brijem na Petra Pana, malog princa, lovca u žitu, i mog dragog Holdena. Možda. Možda nikad to sve neće biti shvaćeno, možda ni s moje strane. Možda i bolje. Možda ni ne treba biti shvaćeno. Možda su to ljudi postavili tako jer su previše slabi i egoistični da priznaju da nije ni bitno shvaćati. Nemoguće je ništa. Možemo sve. Možda ja previše brijem na Petra Pana, malog princa, lovca u žitu, i mog dragog Holdena. Možda. Možda nikad to sve neće biti shvaćeno, možda ni s moje strane. Možda i bolje.
What's ment to be will always find it's way.
To je čista emocija.
"Teško je".
komentiraj (0) * ispiši * #
