Grad .

Grad. Nisam još odabrala svoju definiciju grada, ali da će biti jako kompleksna - to vjerujem. Dok hodam ulicama i promatram njegove dijelove nerijetko se zateknem izvrčeći nepovezane misli i motive koji me često dovedu do onih trenutaka kada samo zašutim, i sve prestane. Grad se opisuje kroz gužvu, stotine i stotine koraka koji lupaju o pločnike istovremeno, isprepličući se s bukom automobila koji trubom pokušavaju ubrzati promet, kroz melodije telefona, škripu tramvajskih kočnica, stotine i stotine suza i osmjeha ljudi koji trče niz ulice, sudaraju se i zaobilaze, živeći grad. Ponekad ga obasja sunce pa sve to dobije određeni sjaj, sjaj kakav može dobiti samo Osijek obasjan suncem. Ponekad iznad njega plutaju oblaci skrivajući zrake sunca namjenjene gradu i proplakuju kapi kiše koje vlaže pločnike i kolnike, tek oprane aute ili prozore, ali i one koji dugo čekaju da ponovno zasjaju, ovaj put kroz kapi kiše. Nedavno sam tako tumarala gradom u jedno oblačno, siječanjsko poslijepodne, mogla bih reći jedno od ljepših u početku ove godine. Pokušavala sam se prisjetiti sata likovne kulture iz gimnazijskih dana kada smo radili grad kao tvorevinu i one rečenice koju je profesorica rekla pri njegovom definiranju, a koja mi se, u tom trenutku, činila tako nebitnom. Definitivno je bila povezana s arhitekturom i kreiranjem grada po ukusu i načinu građana, ili nešto u tome stilu. Tada sam se zapitala kreiramo li mi građani uistinu svoj grad, ili je naš grad baš ono što kreira nas, povezuje nas i okuplja u cjelini? Jedan od mojih prvih školskih poraza bio je kada me nastavnica, nakon što sam ispričala sve što u mome referatu piše o Osijeku, pitala što joj Ja imam reći o gradu, o svom gradu, ne o gradu iz knjiga. Možda je to tada bilo previše za očekivati od osnovnoškolke koja se ponosila recitirajući podatke koje je naučila, no možda nas nikada nisu pravilno usmjeravali kako proučiti grad, kako ga ocijeniti, kritizirati, misliti i voljeti, ili ne voljeti, ali znati zašto bez obzira na statistiku. Mislim da grad jest kreiran od strane njegovih stanovnika te da on, samim time što to jest tako, utječe na nove generacije, oblikuje ih, daje im slobodu, ali ih i ograničava, po istoj onoj liniji po kojoj je oblikovao generacije prije, davao im slobodu, ali ih i ograničavao. Nakon kratkih, a ponekad i dugih šetnji, s predavanja ili koje druge obaveze, dok se vraćam kući, sto puta pregaženom, istom, neuglednom ulicom, istim borovima, istom miru, po vrećama smeća kraj zelenih kanti, pripremljenim da ih se odveze po slijedećem jutru, primjetim da je prošao još jedan tjedan. Tada, udaljavajući se od glavne ulice, zvuka jurećih automobila, brzog gradskog života, razmišljam o tome koliko je on uopće brz, kaotičan i bučan. Možda... Neki drugi grad.

"State of play"

Mediji su trenutno u rukama klasa na vlasti koje ih 'okreću' sebi u korist (Enzensberger).

Postali smo glumci statisti u igri zavođenja elektroničkih ogledala kojim su trgovc informacija trg, koji je nekada bio središte gradskoga života, pretvorili u svoj televizijski studio. Kontrolirani smo relfektorima, sigurnosnim kamerama, karticama koje nosimo. U ovakvom svijetu mi možemo govoriti, ali teško ćemo se čuti. S time smo danas suočeni.

Mase i mase informacija koje svakodnevno primamo putem medija nečija su fikcija današnjeg svijeta i trenutnih situacija koju primamo kao realnu i stvarnu. Koliku mediji imaju kontrolu kada mogu tako mijenjati slike stvarnosti i upravljati mišljenjima ljudi? A koliku tek moć imaju oni ljudi koji upravljaju medijima? Danas u okviru kapitalističkog razvoja, mediji postaju sredstvo masovne socijalizacije, čija su praktična sredstva u rukama samih masa. Pogrješno je mišljenje da su mediji u društvenom poretku samo puko i jednostavno odašiljanje poruka. Oni su prenositelji ideologija vladajućih klasa. Masovni mediji onemogućuju proces razmjene jer su, najkraće rečeno, 'oni koji zauvijek zabranjuju odgovor'. Po tome su apstraktni, a upravo se na toj apstrakciji temelji sustav društvenog nadzora i moći. Posjedovati moć znači djelovati na način da onome tko ju posjeduje nitko ne može uzvratiti. Drugim riječima, osoba koja posjeduje moć prekida razmjenu u svoju korist i uspostavlja neravnotežu društvenog poretka - monopol. Revolucija je jedina mogućnost da se medijima vrati njihov društveni poziv otvorene komunikacije i neograničene demokratske razmjene koju im je oduzeo politički poredak. Rušenjem današnjeg sustava medija moguća je ponovna uspostava mogućnosti odgovora. 'Sloboda tiska ograničena je na one koji ga posjeduju.' Citat je koji imam u rokovniku otkako sam željela postati revolucionarna novinarka. Strašno me oduševio film načinom na koji prikazuje tu igru medija i moći, politike, društva i pojedinca. Od ljudi se očekuje upijanje informacija odaslanih medijima, u ovom slučaju novinama, i njihovo slijepo prihvaćanje. Svaka je informacija, bez mogućnosti uspoređivanja, podjednako realna. Cilj je izbrisati bilo kakvu mogućnost izbora, što zapravo dosta često nije cilj medija, već onih koji se igraju s njima. Svaki je čovjek istinski, stopostotni egoist. Malo tko u životu učini nešto stvarno, stvarno nesebično, čisto i iskreno za nekog drugog, bez da se pritom ne osjeća dobro. Mediji imaju važnost i mogućnost upravljanjem pojedincima baš zbog toga. Scena u kafiću kada Russel Crowe sjeda za stol Dominica Foya i planirano ga navede na serviranje svih informacija koje ima samo kako ne bi njegovo ime izašlo u novinama savršeno prikazuje medijsku moć i strah od medija. Određeni pojedinci mogu izvući korist iz brojnih oblika društvene organizacije i tehnologije. Riječ je o osobama koje se nalaze na ključnim položajima u najvažnijim institucijama. Ljudi se okupljaju i raspravljaju kako bi raspodijelili moć. U koncentraciji moći, najvažniju ulogu odigrali su i ovaj put mediji.