Smisao.

Magla se već spustila među ulice, a lampa je jednakim sjajem bacala svjetlost na trošan gradski pločnik kao i jučer u ovo vrijeme dok se potiho sigurnim, užurbanim korakom vraćala iz još jedne bezuspješne potrage za smislom. Dok je tako iz navike gledala u nebo hodajući kući izrecitirala si je što je prije izlaska, rutinski, napisala na komad nebitnog papira:


tražila je ono što drugi razumjeti ne mogu

(pružala je ruke u maglu)

neki simbol, ruku, poruku,

neku njenu istinu

tražila je sliku sna kojeg sanja;

viziju svijeta kojeg pokušava živjeti

ta je slika u njenim očima bila sve manja

ali ju uvijek nastavlja tražiti

dala je sve, a dobila ništa

i svakim je idućim korakom

ona prestajala davati

i dobit će sve, a dati ništa

kada bi samo prestala tražiti.

Ona se ne može prepustiti Njima

toj hladnoj mašineriji.

i voljet će onu svjetlost lampe


u magli.


Ona je slobodna.



(i nitko ju nikada nije razumio,

a ona nije prestajala tražiti)

















H.C. jel.

Idu dani

Sjedim u već davno utabanom mjestu - na stolici za laptopom i uvijek izmislim neki razlog za ne raditi nešto konkretno i isplativo. Tako sam neki dan iz puke dosade u 3 ujutro otišla na stranicu hrvatskog veleposlanstva u Dublinu i pronašla link za pretraživanje nekretnina pa sam si tražila stan (?).
Kažu da prestaneš živiti kada prestaneš sanjati. U mom slučaju bi to značilo da imam negdje 83 godine. Barem.
Imala sam nekih komplikacija pri logiranju na blog, ali sredila sam to sada pa se namjeravam posvetiti njegovu pisanju i dalje. Pisanju, što već.

Fali mi to da sjednem i napišem što osjećam. S godinama nekako te misli idu prebrzo i jednostavno ne stignem popisati. A bilo bi bolje kada bih uspjela. Ovako pozaboravljam. Ali ne samo misli. Događaje, ljude, trenutke...
U jednom od svojih besanih jutarnjih sati pregledavala sam slike s fejsbuka stare par godina i prisjećala se svega. I bilo mi je lijepo. Pogotovo sada, u ovom razdoblju života, kada ljudi masovno odlaze. Brucoši. Već sam se pomirila s time da je to jednostavno tako i da to nije ništa loše. Sve u svrhu boljitka nije loše. Napretka. Ali dobro, ne baš sve.
Teško se pratim dok pišem, samu sebe, ja. Da zaokružim ovu cjelinu: druga varijanta uzroka nepisanja misli jest lijenost. To svakako.

Što sam postigla u zadnje vrijeme. Upisala sam fakultet po drugi put ovo ljeto, ali sam ovaj put sretna i zadovoljna i jedva čekam da počne i da učim ^^ Moje, svakako najveće, postignuće u zadnje vrijeme je poticanje sestre na čitanje J.Joyca. Pogotovo kada joj se svidio. Ja sam procvala... (:

Život je baš lijep. Osobito kada si sretan. Doduše, mislim da uvijek je. Život. Ne shvaćam kako nešto tako dragocjeno netko može gledati na drugačiji način. Tu zapravo i dolazi do varijacija. Život je uvijek lijep, radi se o našim načinima. Stavovima i trenutnoj količini sreće koju smo apsorbirali u tom trenutku razmišljanja o životu.

"Sreća je u odsustvu svakog osjećanja promatrati prizor koji je u stanju prebrisati sve druge dojmove i, kao u trenutku orgazma, vlastiti život učiniti manje važnim."

Ako netko nije pročitao Sarajevski Marlboro, on to svakako mora učiniti.