Tvoja staza - Ratko Zvrko

Premda je pjesma dječja i dobili smo ju na smjeni nastavnika krajem 4. razreda od učiteljice, volim ju pročitati kad god se osjećam nesigurno.

Bespomoćna.

I dok tako padamo s visoka, a ne vidimo dno, često se u snu uhvatimo za nešto i spasimo se, ili se jednostavno probudimo. U najvećem snu od svih snova u životu, u životu, ne možemo se probuditi. Borimo se protiv „padanja“ hvatajući se onda za sve oko sebe, pružajući ruke, u prazno, ili povlačeći ljude oko sebe. Pružaju mi se ruke koje ne želim povući sa sobom, a ovaj 'pad' ne mogu zaustaviti.



Začahurimo se u svoje strahove rezultatom bespomoćnosti, nastojeći samo preživjeti još jedan dan. A onaj tvorac snova? Život je taj koji stavlja pred nas situacije pred kojima smo bespomoćni, baš kao i čovjek koji pada u ponor. Teško se pomiriti s time da si bespomoćan; da ćeš uskoro pasti i ne možeš učiniti ništa protiv toga.

Komunikacija.

Sjedim opet s laptopom u krilu i razmišljam. Ova okomita titrajuća crtica uopće ne inspirira čovjeka. Čak štoviše - odvraća pažnju od pisanja. Pravila sam večeras voćnu salatu. Fascinira me ta mješavina okusa koja čini jedan jedinstveni voćnosalatni okus. Za njega bih pretrpjela čak i okus breskve koji kada je sam ne mogu podnijeti. Kada prenesem ovu zjavu na neku metaforičnu masovnu recenziju ljudi shvatim da je teško gledati na mješavine, osim na voćnu salatu, s nekim pozitivnim mislima. Kažu da je to tako jer smo svi drugačiji.
Ali mi ni ne trebamo biti isti jer kada bismo bili morali bi nas numerirati kako bismo se razlikovali, a to ubija individualizam. Različitosti postoje iz više razloga, ja sam ih dokučila nekoliko, a najvažniji je onaj s ciljem da se ljudi nauče poštivati, prvo sebe, pa zatim druge, te tolerirati, prvo sličnome, a kasnije "drugačijem" čovjeku.



Nama ljudima je teško obitavati i izvan nekog melting-pota, u nekom sličnom okružju. Kada bolje razmislim okrivim komunikaciju - svaki put. Ljudi ne rade dovoljno na komunikaciji, a i da rade shvatili bi da puno ljudskih emocija i situacija nije definirano u našem rječniku. Čak ni najširi vokabular čovjeka ne pokriva sve ono što osjećamo i ne može opisati sve situacije u kojima se nađemo. Gdje da onda potražimo ono što mi jesmo ako jednim pridjevom ne možemo opisati imenicu poput ljubavi, a da sve njezine karakteristike budu zadovoljene? Često u životu tražimo odgovore na pitanja koja ne možemo ni sastaviti, i te rupe u ljudskoj komunikaciji ju ne trebaju ugušiti već nastojati ih smanjiti povećanjem iste. Ponekad je dovoljan samo pogled bez riječi da znamo što mislimo, no ponekad pogled nije dovoljan, a riječ koja nam treba nije još izmišljena.

Ego, id i super-ego. JA.

Koliko ovaj svijet pokreće ljubav, a koliko želja da nahranimo ego?
Jeste li ikada napravili nešto stvarno, stvarno nesebično, čisto i iskreno?
Odrekli se nečega isključivo za nekog drugog?

Ako mislite da jeste, razmislite opet, ali jako dobro razmislite. Osjećate li se dobro nakon što pomognete nekome? Ne osmjehnete li se shvativši činjenicu da se netko osmjehnuo zbog vas? Ako je odgovor da, što je normalno da je, jer je u ljudima ugrađeno to da je činiti drugima dobro, dobro djelo, a dobro djelo čin dobra čovjeka kome svi težimo, jedinka ste množine koja čini čovječanstvo. Istinski, stopostotni egoist.

Zašto bismo radili nešto što ni u jednom aspektu ne odgovara nama?

Zdjela s voćem

Već sam zaboravila na ovo (tko bi rekao, dugo sam se i sjećala :D)
Ljeto nekako ispuni dan, makar ne radim ništa i to je oke. Sjedim i sunčam se, a budući da je ljeto - osjećam kako vrijeme nije potraćeno.

Mogla bih neprestano ovako sjediti s laptopom u krilu i pisati. Volim pisati, a jedino što volim više od pisanja je to što uvijek imam nešto za napisati.

Dani su neki kružni i uokvireni, kao u nekom romanu koji opisuje kroz nekoliko stranica samo jedan, rutinski dan.
Ljudi su neki kružni i uokvireni, kao u nekoj sapunici koja je sto puta viđena. Možda samo ne volim toliko ljude.
Možda stvarno jesu. No to ni nije ni bitno.
Zapravo sam željela pisati o nekom drugom svojstvu ljudi, manje kružnom i manje uokvirenom, ili to ja tako doživljavam jer volim puno sanjati i zamišljati drugačije nego je (a možda i nije, često se izgubimo tu).
Čudno je to kako si u nekim trenutcima okružen ljudima koji su ti dragi i za koje misliš da će uvijek biti tu. Tada smo sretni pa nam te situacije u biti ni nisu toliko čudne. Čudnije su nam one kada tih istih nema. Nema... Ne mislim nužno da ih nema, već da nisu tu, a još gore da stvarno jesu tu, samo to više nisu te osobe.
E da, to je čudno. Ali i razočaravajuće. Na kraju shvatiš da u tim situacijama, koje znaju biti teške jer je čovjeku najgore kada se osjeća samim, uvijek ima netko tko je tu. Čudni su ti međuljudski odnosi. Uvijek govorim da su ljudi oko nas kao zdjela s voćem. Naslažeš ih kako tebi odgovara. Katkad koju voćku pojedeš, katkad pokoju pokloniš, izneseš iz zdjele pa zaboraviš, a ponekad neka jednostavno istrune. Ljudi se previše vežu, što je za ljude normalno i to tako treba biti, ali ponekad samo treba biti realan i trulo voće izbaciti iz zdjele ma koliko surovo zvučalo. Ljudi se mjenjaju. To ne znači da ako ti istrune jabuka nećeš imati nove jabuke u zdjeli. Jer odnosi nisu tako teški, ako se znaš odnositi.



Dogodi se trenutak u životu kada shvatiš da ti je dojadilo juriti za nekim i pokušavati popraviti nešto, ali to nije odustajanje. To je dolazak do zaključka da uopće neke ljude i njihova sranja ne trebaš u toj zdjeli.
Slaganje ove zdjele voća je umjeće i plod dugotrajnog iskustva, a kada shvatiš da je sada savršeno složeno - voće zamjeniš plastičnim. Ne kako bi predstavljalo nešto mrtvo i plastično; umjetno... Već kako nikada ne bi istrunilo.
Ti si ta zdjela. To je tvoj teret.

ČAJANKA

U početku je to bio čaj s najbližim mi ljudima. Svi su pili zeleni čaj, pa sam ga pila i ja. S vremenom se krug ljudi na čajanci širio, a ja sam shvatila da zeleni čaj zapravo nije ono što meni najviše odgovara, pa sam odlučila isprobati voćni. Na tu moju promjenu ljudi su različito reagirali. Neki su okretali očima šuteći, neki su mi se licemjerno nasmijali, a oni rijetki su me iskritizirali na glas, no svi su bili zaprepašteni mojom promjenom.

„Ako svi piju zeleni čaj, zašto ti moraš piti voćni?"

„Moraš li se isticati?"

„Zašto ne možeš jednostavno biti kao i svi drugi, šutiti i piti zeleni čaj?"

„Moraš li ti promjenom dosadašnjeg izbora privlačiti pažnju?"

No ja zapravo promjenom izbora ne tražim pažnju, niti mi je namjera isticati se. Ja samo želim piti voćni čaj, jer mi se zeleni čaj ne sviđa, a znam da nisam jedina. Mi svi koji sjedimo za stolom zapravo želimo isto, no većina ih šuti i pije gorki zeleni čaj da ne iskače iz gomile. U gomili je lakše, sigurnije. Vrijedi li naručiti voćni čaj kada to završava najčešće proljevanjem istog u krilo; kada život razbije čašu iz koje piješ, a svi me prisutni na čajanci ne žele više u svome društvu? Ostanem frustrirana činjenicom da zapravo svi žele voćni čaj samo se ne usude posegnuti za njim. Zeleni je čaj u granicama ljudskih „normi", svima gorak, ali ga „beskralježnjaci" piju bez pogovora. Voćni je čaj promjena kojoj svi težimo, no rjetki se boje napraviti korak prema njoj.

Život je čajanka.

Fusnota o stvaranju masa

neki ljudi su mladi i ništa
više,
a neki ljudi stari i ništa
više,
a neki ljudi ni stari ni mladi
i samo to.
i da muhe nose
odjeću
i sve zgrade izgore u
zlatnoj vatri,
da se nebo zaljulja kao trbuh
striptizete
i sve atomske bombe
zaplaču,
neki bi ljudi bili mladi i ništa
više, a
neki ljudi stari i ništa
više,
a ostali bi bili isti
ostali bi bili isti.
ono nekoliko drugačijih
dovoljno brzo uklanja
policija, ili njihove majke,
njihova braća, ostali; i
oni sami
sve što ostaje ono je što vidiš.
teško je.

H.C. Bukowski



... i stvarno je. I upravo se tako stvaraju mase; stereotipi; ljudi začahureni u svoje strahove koji žive - a NE žive... Da bismo spriječili to trebamo izgraditi sebe kao pojedinca, samostalnu i nepobjedivu jedinku koja ima stav i dovoljno argumenata da kritizira. Kritiziranje i propitivanje pogon je napretka u životu jer kažu da se u njemu ne radi o tome da pronađemo sebe, nego da se izgradimo, a to ne možemo napraviti klimajući glavom i prihvaćajući tuđe stavove i norme bez promišljanja i kritiziranja. Ljudi prečesto dopuštaju, svjesno ili nesvjesno, da život prolazi pored njih. Jer on ide, juri, nekima prebrzo, nekima presporo, a neki nisu ni svjesni da prolazi... Ponavljaju istu rutinu svaki dan pretvarajući se u robotizirani dio mase; te mašinerije gdje smo samo brojka i dio množine, gubimo svaku individualnost i svaku našu privatnu osobinu, izraz lica, osjećaj, emociju, želju i san.
Ne smijemo prestati imati osobine koje čine baš nas, naš izraz lica karakterističan nama, osjećaje i emocije, ne smijemo prestati željeti želje i sanjati snove, ali ni ostvarivati ih. Biti spontani, živi, odlučni - biti ljudi. Živjeti. Jer život je samo jedan i nitko i ništa nije vrijedno toga da se prilagođavamo i mjenjamo jer je posljedica toga to što se osjećamo loše i što svakim našim korakom mi izdajemo sebe. Kada izdamo sebe i shvatimo to, obično bude prekasno. Tada nam je sve nam ostalo irelevantno, a i sami smo ravnodušni.
Ne dajte sebe za njihova pravila i njihove granice. Kada bi svatko držao do svog mišljenja i radio kako osjeća, naravno, uz toleranciju prema drugima, svoje granice bismo si postavljali sami. Tu ne bi bilo stereotipa i ne bi bilo mržnje i plitkog površnog razmišljanja, otupjele mase kojom se upravlja jer ona nema mišljenje osim onog globalnog, a upravo je to baš ono plitko, površno i nametnuto.

.hope

NOVI POČETAK?
Kažu da je novi početak jedna od najtežih stvari koje čovjek kroz život od sebe zahtjeva.
....
Pa on to i je. Evo gledam u prazan papir i titrajuću crtu koja čeka baš to. Novi početak. Zašto uopće do njega dolazi? Do čega čovjek mora doći i što mora shvatiti da ostavi sve što je do tada stekao i izgradio i krene iznova? Mora li baš sve u tom prijašnjem stanju biti tako loše? Što ako se nekih stvari jednostavno ne možemo odreći? Što očekujemo od novog početka; hoćemo li biti nov čovjek i odigrati svaki korak bolje, ili je pravo pitanje što novi početak zahtjeva od nas?
Kroz sve što smo u životu prošli i sve i svatko na što i koga smo ostavili trag dio je nas i čini od nas ono što mi jesmo. Ono što jesmo. Mi. Ne ono što želimo biti i ono što se od nas očekuje. Ono pravo, realno, istinsko, nestvarno, paradoksalno, nestabilno, zbunjeno i preplašeno, hrabro i odlučno.. – ljudsko. Ljudsko; to smo mi. Sve ostalo je samo maska; obmana koju smo kreirali pred drugim ljudima, a u još gorem slučaju i pred samim sobom; čahura u kojoj smo obljepljeni imaginarno se štiteći od straha; od sebe samih. Teško je gledati u ogledalo i ne vidjeti sebe. Nije mi se nikada to dogodilo, ali mogu zamisliti koliko to teško mora biti, ako shvaćaš. Svima koji shvaćaju je teško. Polako bježim od teme. To mi se uvijek dogodi.
....Ljudi koračaju, brže i sporije, naprijed i nazad, ali stalno koračaju. Čineći te korake, spontano ili planirano, znaju se spotaknuti. Dijete kada padne s bicikla, ako ima neki cilj, ustane se i nastavi voziti. Zašto odrasli čovjek, kada padne s bicikla, bez obzira na cilj, ostane ležati?
Najlakše je ležati.
Toliko sam toga željela prenijeti na papir i istresti iz sebe. Zbog mene, ne zbog tebe. Da mi bude lakše. Sebično. –Ljudski.
Ponekad pomislim da je svaki korak koji napravimo na našem putu rezultat naše sebičnosti. Hrana za naš ego. Je li onda i novi početak nekakva sebična olakšica nama samima da s biciklom napravimo kompromis i nastavimo pješke?
Pfff, ni hodati nije teško.
Kažu da je čovjek jak ako je u spreman u sekundi odbaciti sve što je čitav život gradio i započeti iznova. Slažem se. No čovjek je čovjek, jak, slab, ili kako god su oni to ograničili i okarakterizirali, ja ću reći čovjek: kada je spreman u sekundi suočiti se sa svime što on jest sagradio i, ne početi iznova, već nositi se s time. Ne na način da pati. Ne. Da se nosi s time na način da digne glavu, obriše koljena, sjedne natrag na bicikl i bez kompromisa sa situacijom u kojoj je donedavno bio, jednostavno nastavi putovati prema svome cilju.
A voziti bicikl nije lako.