Oduvijek je bilo da su papir i olovka najbolji prijatelji kada ti se nakupi toliko toga u duši. Novo vrijeme, nova pravila, sad bih rekla da je blog zamjenio mjesto papiru i olovci.
Nakupi mi se toliko toga, i hoću izbaciti iz sebe a ne mogu. Ne znam kako.
Koga da krivim? Da li da uopće krivim ikoga?
Znaš oče, da si od onog dana kad sam na svijet došla, da si prihvatio ulogu oca, vjerujem da bi danas mnogo toga drugačije bilo. Da nas nisi ostavio, i da si pazio na nas vjerujem da bih bolju sudbinu imala.
Ne bih se uništavala za to da dobijem mrvu ljubavi od bilo koga.
Ti i mama bi ste bili skupa, ne bi se ona opet udala. Imala bi svog čuvara, bezuvjetnu podršku.
A i ona bi bolje brinula o meni. Ne bi ste dopustili da vjetar zle sudbine me tako dugo proganja.
Ne bih ni ja ovako brzo odrastla, uživala bih u djetnstvu kao sva druga dijeca.
A ja, ja nikad nisam osjetila šta znači to bezbrižo djetinjstvo, za mene je sve to suviše apstraktno.
Da si ostao tu, brinuli bi o meni, ne i dozvolio da nam se neko drugi umješa u život. Ne bi dozvolio da odem živjeti kod nene, da me mama odbaci zbog bilo koga.
Bila bih vaša mala prinzeca.
Ali ne, ti si otišao ne dozvolivši mi ni lice da ti upamtim. A ona... ona se udala, i počela novi život, gdje sam ja nakon niza godina, postala višak.
I napunila sam i ja tih 18 već odavno, promjenila grad, okolinu sve, i znaš najteže mi je palo u ovoj godini kad sste mi bili najotrebniji da me zagrlite, vas nije bilo. A trebao mi je zagraljaj nekog mog. Zgarljaj koji nisam dobila.
Ali razumijem vas, suviše sam ja teško breme za nositi.
S druge strane ti, koji si mi bio najveći oslonac, dvije godine, i mama, i otac, i brat, i prijatelj, i momak, si nestao bez riječi. I tražila te, čekala te, nadala ti se više nego ikome, nisi se pojavio.
Natjerao si me da me čekanje previše umori.
I onda sam se bacila njemu u naručje. I već mjesec dana me naziva svojom. A ni svjestan nije da ću ja vječno ostati samo tvoja. Ali bilo mi je potrebno to čuti, da me neko zove svojom, pa makar se do srži zavaravao.
Morala sam čuti da nekom pripadam, pa bar da se pravim da mu pripadam, jer već odavno sam izgubila taj osjećaj.
Ti koji sad imaš pokraj sebe, bolje i ljepše, sjetiš li se ikada šta smo sve skupa prošli. Podsjeti li te i jedna kiša na nas? Na ono što smo mogli, a nismo uradili?
I dok ti bezbrižno sašanjaš, ja psujem savjest koja mi noćima ne da mira, koja me proganja zasvaki osmijeh koji uputim tu, za svaki trenutak koji provedem s njim, za svaku jezu koja me uhvati kad osjetim njegov dodir na svojoj koži jer znam da nije tvoj i svaki drhtaj tijela kad mi usne dodirne.
Spavaj, ima neko da brine za sve.
Spavajte *
Ništa strašno, samo mali trenutak slabosti za vas sve me ponekad ovako uhvati.
"Saznao sam, eto, sada, na kraju
svega, da me nije zaboravila.
I ne znam da li mi drago,
jer je tužno.
Često me je pominjala,
znači da je mislila o meni"
"Na pozornici se prvo digne
zavjesa pa se tada odigrava drama.
U životu to drugačije biva:
najprije se odigra drama
pa se onda podigne zavjesa".
"Ljudi čuvaju uspomene tako
dugo, jer su one jedina stvar
koja se nikada ne mijenja,
čak ni onda kada se
ljudi promjene."
"Mi smo se samo rastali.
Onako kako se rastaju dvoje koji
su se voljeli u pogrešno vrijeme,
a uz pogrešno vrijeme idemo
i pogrešni mi.
A nismo bili."
"Već je dugo bila svjesna
da se dio nje nikad neće
odreći tog čovjeka.
Bio je to osjećaj s kojim je
morala živjeti, koji je morala prihvatiti,
kao što čovjek prihvaća bol
koja je stalno prisutna
i stalno ga prati... "
Adjustment: murderscene