Tragom dobre knjige

nedjelja, 21.06.2020.

Victor Segalen "Stele"


Victor Segalen bio je liječnik, pustolov i pisac. Kada ga je 1902. godine francuska mornarica poslala u svoju koloniju Tahiti, Segalen se nekoliko tjedana zadržao u San Franciscu gdje je u kineskoj četvrti prvi put došao u dodir s kineskom kulturom koja ga je oduševila. Odmah je počeo učiti kineski i pripremati se za put u žuđenu zemlju. Čitao je o ovoj dalekoj civilizaciji sve što mu je bilo dostupno. Ujedno dozrijeva i njegovo pjesničko opredjeljenje. Prihvaća Huysmansovu poetiku duhovnog naturalizma, mistike i esteticizma.
Segalen je živio u dva suprotstavljena svijeta. U onom realnom, kojeg je strasno istraživao i u onom imaginarnom, kojeg je nazivao svojom sjajnom, tvrdom, porculanskom palačom iz koje je istraživao san i javu istovremeno prisnih i tuđinskih svjetova.
1909. godine prvi put s prijateljem piscem Voisinom posjećuje Kinu. Drugi put, 1914. godine, opet s istim prijateljem, putuje u Kinu, ali ovog puta pod pokroviteljstvom francuskog arheologa Edouarda de Chavannesa. S ovog arheološkog putovanja Segalen nije donio samo izvrsne fotografije, nego i vrijedne arheološke nalaze. Otkrio je najstariju kinesku kamenu skulpturu - konja Houo K'iu-pinga (koja datira iz 117. godine pije Krista.)
Kina ga je očarala svojim spomenicima i arhitekturom, svojom poviješću, svojim pismom i nečim mističnim, dubokim, što Segalen osjeća u sebi i što izražava svojom poezijom.
Onda se dogodio njegov susret sa stelama, kamenim pločama koje imaju urezan natpis, a koje se mogu vidjeti posvuda. Nalaze se uz rub ceste, u dvorištu nekog hrama, zaustave te na nekom trgu. Nalikuju stećcima, kamenim spavačima srednjovjekovne Bosne, inspiraciji Maka Dizdara. Njihov je smjer strogo određen. Ako tekst stele znači naredbe, ona je okrenuta prema Jugu. Na Sjever gledaju prijateljske stele, a prema Istoku one ljubavne, jer se prve ljubavne misli rađaju ranim jutrom. Prema Zapadu gledaju ratničke stele. Ponekad je stela izvrnuta ploča i ne gleda ni u jednom smjeru. Njen se sadržaj onda odnosi na neki drugi svijet, nešto što čovjek može i ne mora prihvatiti. Sadržaj stele ne mora biti jasan. Ona stoji u vremenu, moćna i urešena profinjenom kaligrafijom i nije joj važno razumijemo li njezinu poruku. Prolazni smo, vremenski sićušni i nebitni.
Segalen svoju knjigu stela izrađuje za uzak krug prijatelja. Ne tiska je u velikom tiražu. Elegantna je i profinjena. Korice su joj drvene. Držeći je u ruci, čovjek uživa u dodiru svile i ljepoti kineske kaligrafije. A u knjizi – čudesno carstvo Segalenovih riječi, kratke prozne pjesme koje ne tumačimo, koje jednostavno osjetimo, zagledamo se u njihovu sliku, prepustimo njihovom zvuku.

Stela „Moja ljubljena ima vrline vode“

Moja ljubljena ima vrline vode: jasan osmijeh, fluidne kretnje i glas koji pjeva čisto, kap po kap.
Kada ponekad, nehotice, plamen prođe mojim pogledom, ona zna kako ga potpiriti vodom bačenom na užareni ugljen.
Moja živa voda po zemlji se prolila. Klizi, bježi, a ja žeđam i trčim za njom.
Rukama oblikujem pehar. Zaustavljam je i stežem opijen. Prinosim je usnama.
I gutam šaku blata.

Marija Juračić



21.06.2020. u 08:01 • 1 KomentaraPrint#

petak, 05.06.2020.

Stefan Zweig „Novela o šahu“



Gadne si sreće ako se rodiš u vremenima u kojima vladaju neizgrađeni umjetnici i ambiciozni kaplari, pa još ako se te osobine ujedine u jednoj osobi, ako si kriv jer su te drugačijim obilježili mozgovi iz kojih kaplju samo sadizam i glupost. Stefan Zweig je bio austrijski Židov, intelektualac koji je prijateljevao s Rilkeom, Freudom, Thomasom Mannom… Rainer Maria Rilke umro je 1926. godine pa je izbjegao pogana vremena, Freud je umro u izbjeglištvu u Londonu 1939. a Thomas Mann 1955. u Švicarskoj. Tako se nacizam rješavao svojih najvrjednijih ljudi, a sve u ime jednog neizgrađenog slikara i ambicioznog kaplara. I Stefan Zweig je morao bježati iz rodne Austrije. On i njegova supruga Lotte izvršili su samoubojstvo u Brazilu 1942. godine.
“Novela o šahu“ je njegov oproštaj od zatrovanog svijeta i obračun s nacizmom .Ljudi su šahovske figure, kreću se zacrtanim stazama i ne mogu skrenuti sa svojih putanja. Zanimljivo je da je novela bila objavljivana odmah nakon autorove smrti u Brazilu, u Švedskoj, u Americi, a njemačko je izdanje doživjela 1974. godine.
Radnja novele odvija se na luksuznom putničkom brodu koji plovi od New Yorka do Buenos Airesa, a predstavljena je pripovijedanjem pripovjedača. Na brodu se nalaze mladi šahovski velemajstor Mirko Čentović, doktor B. i milijunaš Mc Connor.
Doktora B. su nacisti stavili u kućni pritvor. Krađom se domogao male knjižice za vrijeme jednog ispitivanja. Nadao se da će mu ona razbiri monotoniju i depresiju. Razočarao se kada je vidio da je to samo knjižica o šahu. No bila je ona prst sudbine. Svaku drugu knjigu bi brzo pročitao, a knjižica o šahu mu je ispunjavala misli u izolaciji pa ju je uskoro naučio napamet. Počinje u mislima igrati sam protiv sebe, šah postaje njegova opsesija, cijeli svijet mu je crno- bijel, a on istovremeno postaje i pobjednik i gubitnik.
Sada, dok brodski motori vode brod u Brazil, ima priliku ogledati se sa svjetskim prvakom. Prvu igru dobiva. U drugoj igri Čentović namjerno odugovlači potegnuti potez, jer je uočio nervozu doktora B. koji želi što prije okončati partiju. Tek kada izgubi igru, dr. B vraća se u stvaran svijet i opsesija nestaje.
Zweig nije bio veliki poznavatelj šaha, ali je ipak vrlo uvjerljivo u radnju unio neke stvarno odigrane igre iz povijesti šahovskog umijeća. Svi su likovi psihološki složeni, obilježeni svojim socijalnim položajem, odgojem i nekim posebnim zbivanjima u njihovim životima. Želja čovjeka da u nečemu bude najbolji, da ubire lovorike ne znači ništa ako nema onu široku dimenziju ljudskosti koja ga čini potpunom osobom. Nadarenost koja je poklonjena emocionalno sakatoj osobi se gubi prazno prostoru, a stručnost bez isprobavanja u praksi nestaje prvom promjenom situacije.

/Marija Juračić/


05.06.2020. u 08:49 • 1 KomentaraPrint#

petak, 15.05.2020.

IGOR DIVKOVIĆ "VEDRANA SE OBLAČI"



Postoje li zbirke pjesama veselog ugođaja? One koje vam odmah podignu raspoloženje na vrh ljestvice vedrine? Ako ste čitali zbirku pjesama Igora Divkovića „Vedrana se oblači“, onda vam je jasno da je „Vedrana“ jedna od takvih knjiga. Predstavlja nam se sasvim ozbiljno, baš kao tisuće sličnih knjiga. Ima ona svog oca, lektora i korektora, svog izdavača i baš sve su njezine generalije na svom mjestu.
Ali ima ona i neku posebnu vibru. Tu vibru dobro je osjetio profesor Atif Kujundžić koji je za nju umjesto recenzije napisao svoje impresije nazvavši autora pjesničkim bratom i posljednjim priorom poezije. I nije teško s pjesnikom Igorom Divkovićem sklopiti onu čudnu, a prisnu vezu o kojoj je sanjario Tin kada nam je zaviještao veliku, kristalnu kocku vedrine.
„Vedrana se oblači“ nosi vedrinu. Čak i onda kada se njeno lice naoblači, namršti, ne oblači se ona dugo u tom smislu. Ona se samo oblači, kako se pristoji, prije dolaska pred čitalačku publiku.
Iz uspješnih ilustracija Alana Divkovića možemo upoznati Vedranu već prilikom listanja knjige. Crtežom u koji je inkorporirana žarka crvena boja, dočarano je jedno pismo s otiskom našminkanih usana, jedan crveni kišobran, napuhan jastučić, knjiga rastvorenih korica, mali, stilizirani zračni baloni i dugačak par ženskih nogu u crnim mrežastim čarapama i visokim, crvenim štiklama. I taj par vitkih nogu, koje po oblacima gaze, je sve što će vam se od Vedrane vizualno prikazati. U raznim pozama, ali uvijek u istoj opremi.
Ako želite upoznati Vedranu, morat ćete se prepustiti tekstualnom dijelu knjige. Onda ćete doznati gdje je sve bila, je li gnijezdo svila, zašto je iz Japana bježala, što su joj hablali Španjolci, zašto u srdžbi psuje, u jecaju oprašta, kako u ljubavi ima sve u vidu, kako u mržnji potapa Antlantidu…
I
dok
tako sjedi
dok gledi
dolje
uzvišeno
i mirno
k'o otac
bog
vedrina
njenog lica
se oblači
dubina
njenog oka se
mrači
i
ne pita ona
ništa
i nikoga
i ne uzdiše
i ne odiše srdžbom
nit jadom
uzdahom je prate
tek
njene
muzikalne tice…

Ma neću više da vam pričam. Čitajte „Vedranu“ i uzmite svoju kocku vedrine.

Marija Juračić


Oznake: Velika kocka vedrine

15.05.2020. u 17:58 • 1 KomentaraPrint#

subota, 09.05.2020.

Marija Juračić "Ein Winter in Hrastowo"



U ediciji Rediroma Verlag objavljen prijevod romana Marije Juračić „Jedne zime u Hrastovu".

Beschreibung:
Als die Polizeikommissarin Ika Eckl in diesem schneereichen Winter in einem kleinen Familienhotel in der Nähe der Bergstadt Hrastowo Urlaub machen will, ahnt sie kaum, dass sich dieser in eine dramatische Suche nach einem Mörder verwandelt und dass ihre Untersuchung versteckte Geheimnisse der Familie des Hoteliers Noah Kern an die Oberfläche bringen würde.
Wegen eines starken Schneesturms bleibt sie in diesem Hotel, vom Rest der Welt getrennt. Ohne die Unterstützung von Labortechnikern und einem ganzen Team von Fachleuten ist sie nur von ihren eigenen Beobachtungen abhängig und von der Online-Hilfe ihres Mitarbeiters Ninno Ritzi.
Sie entdeckt einen höllischen Plan und suchte nach einer Lösung.
Obwohl uns alle Fakten präsentiert werden, wissen wir bis zur letzten Minute nicht, wer der Täter ist; die schlauen und gierigen Verwandten, die schöne rothaarige Ehefrau des Hoteliers, Flora, der charmante, zynische Faulenzer Ruben, die Tochter des Hoteliers, Nella, oder eine andere Person.

Mihovila Walner


Artikeldetails

ISBN 978-3-96103-761-2
Seiten 202
Genre Kriminal-Literatur
Autor Marija Juracic
Erscheinungsdatum 07.05.2020



https://www.rediroma-verlag.de/buecher/978-3-96103-761-2

Oznake: Ein Winter in Hrastowo

09.05.2020. u 12:27 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.04.2020.

Sanijela Matković "Uvala od lavande"



S jednog rimskog putovanja, uz nekoliko turističkih atrakcija, ponijela sam sa sobom i sliku trga na kojem mlada djevojka svira gitaru i pjeva nostalgične talijanske kancone. Imala je glas anđela, kojeg se ne bi zastidjele ni najveće svjetske pozornice, a ipak je pripadala tom trgu, ljudima koji su u tišini slušali i malenom šeširu koji se polako punio novčanim prilozima. Je li na taj način zarađivala za život ili prikupljala novac za studij, tada me nije zanimalo. Zaboravila sam tu sliku i tu djevojku anđeoskog glasa dok nisam pročitala roman Sanijele Matković „Uvala od lavande.“ Slika se vratila tako intenzivno, kao da je cijelo vrijeme mirovala u meni kao lijepa, usputna uspomena, kao nešto osjetljivo i vrijedno, što sam tog rimskog popodneva dobila od nepoznate djevojke kao dar, kao ljepotu, kao talentiranost ljudskog bića, kao umjetnost. S rimskih ulica slika djevojke preselila se na stranice ovog romana.
„Na njegovoj barskoj stolici sada je sjedila djevojka s gitarom. Nemoguće je opisati osjećaje koji su me preplavili u trenutku kada sam začuo prve taktove fada…“
Složen je mozaik ljudskog života, sastoji se od niza finih dijelova kojih često nismo svjesni pa mislimo da bi ih trebalo biti više, da bi trebali biti značajniji, zanimljiviji, intenzivniji.
Nezadovoljni jednim životom, nastojimo ga ustostručiti pa ga tražimo na društvenim mrežama, koje mogu značiti dobro druženje, informaciju, dopunjavanje nekih socijalnih potreba, ali mogu značiti i psihijatriju, kriminal, prijevaru… Virtualni život može biti dobrodošla dopuna, ali se lako može pretvoriti u pakao.
Dok u realnom životu poznajemo svoju okolinu i dobro znamo što kome pripada, u virtualnom je životu to kretanje teže, jer do nas dopiru samo one informacije koje nam netko servira, dakle i one lažne, zlonamjerne, ishitrene, one koje se kriju iza lažnih profila i imena i koje spadaju u domenu bolesnog.
Upravo tom temom se bavi autorica u svom romanu „Uvala od lavande“. Svjesna činjenice da virtualan svijet nije bezazlena igra, da se u njemu roje snažne emocije i interesi, da se je on svojim virtualnim noktima čvrsto zario u realan život pojedinca, autorica svog glavnog junaka Mislava, šalje na romantičan otok, u malo, slikovito mjesto, da za potrebe svog doktorskog rada, istraži fenomen virtualnog života mještana. Mislav koristi činjenicu da je lokalni ugostitelj za mještane raspisao nagradni natječaj, za vrijeme kojeg se oni trebaju služiti računalom u ugostiteljskom objektu. Ovaj postupak i niz članaka koje Mislav objavljuje o mjestu i mještanima, omogućit će mu da promatra ljude, da otkriva tko se krije iza kojeg imena, da uoči koliko se licemjerja i otrova može nakupiti iza lažnih profila naoko normalnih ljudi.
Postoje ljudi koji svoje napadačke komentare skrivaju i iza desetak različitih pseudonima, ali se otkrivaju načinom svoga pisanja, uzrečicama, ustaljenim pravopisnim ili jezičnim pogreškama, što čovjeku od pera nije teško otkriti. Mislav je zapanjen činjenicom da čovjek može tako silno mrziti prostor, vrijeme i ljude s kojima živi i jasno mu je da ima posla s egotripovima.
Budući da svoje istraživanje provodi predstavljajući se kao novinar, a objavljuje članke u listu svog prijatelja i sam Mislav spada u lažnjake, ali njegovo lažno predstavljanje ne ugrožava njegovo benevolentno djelovanje.
Prateći zbivanja u malom mjestu, autorica nas vješto dovodi do pitanja: „Ima li čovjek s lažnim identitetom lažnu savjest ili u njemu neupitno živi ona njegova?“ Mislav sve više osjeća težinu istraživanja ljudske mizerije i pita se:“ Zar je tako teško biti dobar čovjek, dobar prijatelj, dobar susjed, dobar stranac, dobar prolaznik? Zar je tako teško biti dobar?“
No u Uvali od lavande živi i niz dobrih, razložnih, simpatičnih ljudi koje Sanijela Matković portretira jasnim, živim bojama. I kada se u mjestu dogodi nešto loše, kada mjestu zaprijeti nevolja, onda se ljudi više ne dijele po količini svoje dobrote ili zluradosti. Nesreća sve ujedinjuje i ta činjenica postaje novo psihološko pitanje. Zašto smo skloni više suosjećati s patnjom čovjeka nego se s njime radovati? Zašto mislimo da smo pozvani pružiti mu utjehu, a ne znamo sudjelovati u njegovim uspjesima i postignućima?
Roman „Uvala od lavande“ komponiran je pravolinijski, gotovo poput dnevnika u kojem se zbivanja odvijaju dan za danom. Nema iznenađenja ni naglih obrata, a ipak je to roman pun unutarnje napetosti koja budi znatiželju čitatelja. Upletena mala ljubavna priča, koja znači jedan raskid i jednu internetski probuđenu ljubav, pokazuje da čovjek ostaje onakav kakav jest i kada se nalazi pod maskom i onda kada je skine. Najvrjednija sastavnica romana je životnost, osjećaj da je sve što nam se prezentira nama poznato, a opet čudesno novo. Kao ona djevojka s rimskog trga koja je iznenada, nakon niza godina, osvanula u romanu Sanijele Matković.

Marija Juračić


Oznake: život u virtuali

30.04.2020. u 08:48 • 1 KomentaraPrint#

subota, 18.04.2020.

Victoria Hislop „Otok“



Otok Spinalonga na Kreti bio je kolonija gubavaca do 1957.

Roman Victorije Hislop „Otok“ je višeslojan, uranja u prošlost obitelji Fielding koja po majčinoj strani vuče korijenje s Krete. Izdvojit ću iz njega samo jednu priču koja govori o strogoj, doživotnoj karanteni, o ljudima zaraženima leprom, njihovom strahu, njihovoj čovječnosti i životu. Jer usprkos svemu, život teče, život nešto i daje. Početkom 20. stoljeća na Kreti je zavladala lepra, kožna, zarazna bolest, koja se širila osobnim kontaktom. Da bi spriječila širenje bolesti, vlada je propisala da se svi zaraženi ljudi smjeste na otok Spinalonga, otok koji je postao kolonija gubavaca koja je ukinuta pronalaskom lijeka 1957.
Mnogi su ljudi skrivali svoje stanje, dok su god mogli, da ne bi bili izopćeni. Tako su roditelji skrivali zaraženost devetogodišnjeg Dimitrija. Učiteljica Elena nije bila osoba koja će se držati na sigurnoj udaljenosti od svojih učenika. Podigla bi dijete kada bi palo, obrisala mu suzu, pogladila ga po kosi. Dobila je lepru o Dimitrija. Tešku dilemu riješila je jedinim mogućim načinom. Tražila je liječnički pregled svih učenika, a kad se ustanovilo da samo Dimitrij ima lepru, krenula je s dječakom u koloniju gubavaca, odlučna da će mu pružiti obrazovanje, da će ga odgajati i pružiti dom. Bila je učiteljica i to nije bio samo njezin poziv, već životno poslanje. Ostavila je dvije kćeri, jer drugog ispravnog načina nije bilo.
Iako su opisane životne prilike bile teške, ova priča nije sumorna, jer usprkos svemu ljudi nisu klonuli duhom, njihove kreativne sposobnosti i osjećaji nisu ugašeni. Život caruje, kako bi rekao Vladimir Nazor.
Marija Juračić

Oznake: Roma, vrijeme zaraze

18.04.2020. u 12:20 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.03.2020.

Nova knjiga za djecu




SUZANA MARIĆ "BIJELA VUČICA"

„Bijela vučica“ je kratak roman, pisan za djecu i odrasle. Zanimljiva je to priča o nekoliko generacija obitelji vukova koji u surovim uvjetima preživljavaju na planini brinući se za svoje potomstvo. Ako znamo da u cijeloj Republici Hrvatskoj obitava dvjestotinjak jedinki vukova, onda nam je jasno da su te krasne, slobodne životinje pred istrebljenjem. Ljudi ne uviđaju kolika je njihova korisnost za cjelokupni ekosustav.
Suzana Marić je uvjerljivim, lijepim književnim izrazom i uzbudljivom pričom obuhvatila sve probleme njihova istrebljenja. Međusobne borbe, bolesti i nestašica hrane kao da nisu dovoljne prijetnje. Prijeti im i pohlepa čovjeka, nerazumijevanje, požari, zagađenost rijeka… Malo je ljudi koji razumiju njihov problem i koji ga nastoje ublažiti.
Kada jednom upoznate galeriju likova ovog romana, nećete brzo zaboraviti Velikog, Sivog, Groma, Bijelu, Lanu, Iru… cijeli niz likova kojima je autorica oslikala duševni profil vuka ne zanemarujući ni u jednom trenutku vučju ćud i zakone vučje prirode.
Čovjek, koji je baštinio Zemlju, nije dobar gospodar pa ne brine za druge životinjske i biljne svjetove koji imaju pravo na život.

Marija Juračić

Oznake: vukovi, dječji roman

22.03.2020. u 06:49 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.02.2020.

Sanijela Matković „Kiša boje tulipana“



Posveta koju mi je na početku svog romana „Kiša boje tulipana“ napisala širokobriješka književnica Sanijela Matković, nije bila obična posveta čitatelju, onakva kakvu obično pišemo na početku svojih romana prijateljima i poznanicima, lijepo sročena i prigodna, a ustvari prilično bezlična. Ova posveta je bila upućena baš meni, konkretnoj osobi s kojom autorica dijeli neko mjesto, neko maleno zajedničko iskustvo.
Naslov romana mi je u tom trenutku izgledao samo kao uspješna poetska slika, u čije značenje, zbog vlastitog neznanja, nisam proniknula.
Roman je pisan u obliku dnevnika, u prvom licu, kompozicijski je ravnolinijski, sadržajem usko priljubljen uz život glavne junakinje Lane, slobodne, samosvjesne, situirane žene na rubu mladosti, slikarice i književnice. Likovi s kojima Lana dolazi u kontakt, dopunjuju njezin život, ali ni u jednom trenutku ne izbijaju u prvi plan. Iako ti likovi nisu samo dekoracija, iako svi djeluju stvarno i uvjerljivo, ni jedan od njih ne nosi tu količinu energije i dinamike koju nosi Lana, potpuno posvećena svojoj umjetnosti, a posebno slikarstvu.
Opisi pripremanja, osmišljavanja i prezentiranja izložbi Laninih slika najbolji su prilozi romana, dijelovi na kojima se zastaje i koji neće lako ishlapjeti iz sjećanja. Lana je žena koja mnogo radi i mnogo putuje pa nas, shodno tome, u kratkim, dinamičnim ulomcima, vodi od Zagreba, Voloskog, Opatije, Budve, Venecije i Ljubljane do Grčke i natrag, a u svakom tom mjestu zbiva se nešto zanimljivo, čak sudbonosno.
A onda joj se dogodi Parkinson. Lana biva zaustavljena u letu. Grubo i nenajavljeno. Nevjerica, bespomoćnost, očaj, osjećaj beznađa, prve su reakcije na nastalu situaciju, a onda dolazi smirivanje i prihvaćanje života sa svime što on sobom nosi.
Kao da je život u jednom trenutku odlučio zastati, usporiti, kao da je poručio:“ Zaustavi se. Previše žuriš. Teško te je pratiti. A još toliko toga možeš dati onima koji su potrebni utjehe i nade. Poći ćeš među njih kao jedna od njih.“
I Lana je pošla. Nastavila je slikati, nastavila živjeti, nastavila se radovati svakom lijepom trenutku i svakom dobrom čovjeku kojeg joj sudbina na put nanese.
U tom mi se trenutku otvorilo puno značenje naslova romana „Kiša boje tulipana“, zabljesnulo me svojom porukom da život uvijek ide dalje, da je vrijedan sam po sebi i znam da poruku duše ovog romana neću zaboraviti.

Marija Juračić




16.02.2020. u 07:34 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 05.02.2020.

IGOR DIVKOVIĆ "LATINO BIZANTINO"



Razveselila me zbirka pjesama koju sam nedavno dobila na dar od autora, profesora Igora Divkovića. „Latino Bizantino“. Malena je to knjižica tvrdih korica, na opip svilena, čiju likovnu opremu potpisuje Alan Divković. I ta likovna oprema, ta ilustracija naslovnice znakovito simbolizira neke bitne sastavnice Igorove poezije. U istom slikarevom potezu vidimo oris žene, pješčanog sata i pjesnikova pera. Sve se to u plazmi života nadopunjuje i dograđuje.
Za ovu je knjigu Igor Divković dobio Godišnju nagradu izdavačke kuće „Bosanska riječ“ Tuzla-Wuppertal za 2014. godinu.
O Divkovićevoj poeziji književnik Atif Kujundžić je napisao: „ Igor je hedonist, pozvan da prospe radost kao staklene pikule da se sjure niz strmu ravan i vertikalu stihovlja u torzu pjesme.“
Istina je. Igor Divković je hedonist, ali njegov je hedonizam posebne vrste. On proizlazi iz dubokog osjećaja da su život, pjesnik i poezija jedno, da se rodio kao pjesnik i da kao pjesnik putuje putanjom života.
Životopis
bizantino se orijentalki
orijentira
romul se latinki
adventira
šušte jastuci
od damasta
od svile
mrse se kose
kreveti cvile

rodi mi sina
od pera
od riječi
mekana srca
da dušu liječi
da dušu podari
grješnom svijetu
rodi mi pjesnika ( 8. studenog 1957.)
pravog poetu

Sviđa mi se otkačeni šarm Divkovićevih stihova, posebno kada zahvati iz vjedra običnih, banalnih izraza, a onda vas u trenutku i neočekivano ubaci u najneobičniji, najluđi ludizam, zaigra se, uvuče vas u igru riječi, igru zvukova, jer nema te riječi koju on ne bi mogao, s kojom on ne bi mogao, o kojoj on ne bi mogao…

Vjernost versetu

nema te riječi
koju ne bih
mogao
ukrotiti
pripitomiti
kanonizirati u stih
nema te riječi
koja ne bi imala
glazbenog sluha
za moju pjesmu
koja ne bi imala
štih
za moj verset
za metriku mog
pera
nema te riječi
koju ne bih
mogao
skinuti do gola
voljeti do bola
do vrh naravnosti
ludizma
nema te riječi
koja bi bila
protivnica
lirskog nudizma
lirskog smokvinog
lista
nema te riječi
koja bi odbila
sa mnom leći
sa mnom ustati
sa mnom hodati
s rukom u ruci
nema te riječi

A ako ipak nema te riječi, pjesnik će je stvoriti, dati joj ime i značenje, poigrat će se njenom gibljivošću, njenim zvukom, svim njenim zvončićima (Čobanac).
Njegov vokabular je širok i nema te riječi koju on ne bi prigrlio, volio, ugostio pa zna njihovo društvo potražiti u bogatoj riznici orijentalizama. Ako ih ne razumijete ipak se možete prepustiti njihovoj zvučnosti i ritmu pjesme.

sevdalinka

kazuj krčmo
đerimo
kazuj pusta
kaldrmo
đe je bio
đe se krio
s kim je hod'o
s kim je pio
noć je crna
topla
meka
mjesečina
pendžer
rijeka
s donjeg kraja
baš meraja
biser rose
noge bose

crna krčma
i kaldrma
hrsuz srce
u njedrima
zera želje
zera nade
stari sahat
vrijeme krade
tika- taka
ti đerimo
tika- taka
ti kaldrmo
mjesec srebri
zviježđe žmiga
pendžer škripi
baš ga briga
šuma šumi
šumi rijeka
ašiklije pendžer
čeka
ašik dilber
ašik ona
slađi sevdah
od bombona
sladak sevdah
čemer čežnja
dubok svemir
vasiona
dubok uzdah
dušu slama
garavušo
nisi sama

dok je krčme
i kaldrme
i šagrije
i ćemana
rahatluk si svom
dilberu
dok je vakta
i zemana
pjeva krčma
đerima
zvoni pusta
kaldrma
na pendžeru
dvoje snuje
ašikuje
sabah tu je


Osvrt napisala Marija Juračić



05.02.2020. u 10:19 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.02.2020.

Zbornik priča "Ko su bile naše heroine"



Elektronski zbornik priča „Ko su bile naše heroine“ objavljen je 31. 01. 2020. Izdavač zbornika je Udruženje za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“, a urednice: su dr. Ana Stjelja i Jasmina Hanjalić. Zbornik je nastao na temelju međunarodnog natječaja s ciljem da se obnovi uspomena na žene koje su djelovale na ovim prostorima i stvarale, usprkos vremenu koje im nije bilo naklonjeno, te da se mladim generacijama ukaže na osobine čovjeka koje mogu služiti kao uzor.


Zbornik možete prelistati ovdje:

https://enheduana.wixsite.com/enheduana/projekat-ko-su-bile-nase-heroine

02.02.2020. u 11:16 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2020  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Lipanj 2020 (2)
Svibanj 2020 (2)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (3)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (1)
Siječanj 2019 (5)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (3)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (5)
Lipanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Svibanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (3)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (9)

Knjiga je bolji dio života

Kada čovjek uči iz vlastitog iskustva, onda je spoznaja često bolna i stiže presporo. Kada se zabavlja čitajući, on stječe iskustvo i uči o životu.

symptoma

Linkovi