Tragom dobre knjige

četvrtak, 10.06.2021.

Šaputanje s Erato - o zbirci pjesama Aljoše Đuguma "Postati stih"



Grmjelo je i kišilo noć cijelu
letjela su mokra pera iznad grada
i nebo bješe u crnom odijelu
k'o sjena koja pada, spremno da strada.
/ Anđeli bez snova/

Ovakvim silovitim načinom najavljuje Erato svoj dolazak pjesniku Aljoši Đugumu, dok on stvara svoju četvrtu zbirku pjesama „Postati stih“. Tematski opseg zbirke nije širok, ali otkriva čudesne metamorfoze u kojima pjesnik i njegova muza postaju jedno, a čovjek svoje materijalno postojanje pretvara u pjesništvo.
Ta preobrazba nije ni lagana ni bezbolna. Najavljuje se misaonim košmarom, bremenita je čežnjom. Impuls je to koji treba dešifrirati, ukrotiti i stvoriti poezijom. Pjesma je tu negdje, kodirana, pjesnik je osjeća neopipljivu, amorfnu, divlju i paperjastu, lovi njenu sliku i njezin zvuk, a ona se otima, ispunjava srce golom emocijom bez rubova, dok se umorna ne prepusti načinu umjetnika koji je zna oblikovati, izgladiti njezine neravnine, omekšati grubu kožu, naslikati riječi, notirati zvuk. Ovo je zbirka o stvaranju, uvid u nastanak pjesme.

A kada ti dođe, upitaj je snen
kako je put do tvoga srca znala
i dobit ćeš odgovor (mangupski, njen):
Srce ti gori! Gle, dimnih signala!
/Dimni signali/
Pjesma se javlja samo osjetljivom, osjećajnom srcu. Ponekad se ona i pjesnik zagrle u trenu, ponekad pjesma, kad se dan zarumeni, onemoća, izdahne u pjesnikovim grudima, tom svetom hramu stihova, a misao pojuri za drugim motivom. /Ima i gorih smrti/
Ima noći kada oštro pero savršenim rezom raspori srce pjesnika pa pjesma žilama teče i samu sebe piše. /Moj vampir/
Iako je pjesmu autor upio u svoje biće na neobjašnjiv, neponovljiv i samo njemu znan način, on će je za čitatelja dekodirati ritmičkim vezanim stihom, svojim prirodnim načinom izražavanja, izrazom jednostavnim, utiskom spontanim, slikom bogatim.

Mogli smo odavno, pjesmo moja
ti i ja biti sami protiv svih
ali umjesto ratničkih boja
odabrala si miroljubiv stih.
/Besmrtna riječ/

I mogu svjetskom poetskom vrištinom hujati razni vjetrovi i trendovi, ali muza Aljoše Đuguma nastavlja tradiciju onih pjesnika koje uz poeziju ne vezuje pojam mode, jer pjesma nije vrpca na haljinici, boja bikinija, broš na reveru… Pomodno je prolazno i često samo prozuji kroz uho čitatelja kao zaglušna buka koja ne ostavlja traga.
Versi Aljoše Đuguma žele ostaviti trag. Namijenjeni su čitatelju, srodnom srcu, jer iste tuge i iste radosti on s čitateljem dijeli. Ma koliko se varijacija javljalo u igri života, sve one vode istim jednosmjernim drumom na kojem pjesnik želi zasaditi istinu i duhovnu toplinu. /Do novog pristaništa/
Svoje viđenje poezije autor otkriva i pjesmom Budućem pjesniku.

Znat ćeš čim uroniš u tajne dubine
da zapravo samo u njima dišeš
ne, za tebe nema druge sudbine
jer za pjesmu živiš, a život pišeš.

Pjesnik za svoju pjesmu živi, grozničavo je stvara grabeći utiske iz života, bez obzira jesu li oni odraz osobnog iskustva ili ih je tek dodirnuo promatrajući kako kolaju širokim životnim poljem. Svoj um, svoje srce, svoj poetski krvotok on otvara životu.
Moćan je njegov poetski potencijal. Inspiracija je nepredvidljiva. Pobudi je slučajan pogled na mak pored puta, na grubo lice starog kapetana, medijska vijest, kapljica kiše, gibanje mora, skarabej u ogrlici žene… ili samo jedna riječ, jedna draga i prokleta riječ koja traži svoje mjesto u pjesmi. Ponekad nadahnuće nahrupi kao plima /Još me ima/, a ponekad se muza kapriciozno povuče i tada nastaje vrijeme poetske suše.

Kako boli prokleta suša
i prazan papir oči bode
ćuti samo pjesnička duša
žedna stiha k'o kapi vode.
/Bijela pustinja/

Dok skiće svojim osamljenim, poetskim stazama, Aljoša Đugum ipak nije sam. Ponekad ga pohode neizgovorene misli nekih dragih, nestalih pjesnika, čije je stihove ugradio duboko u svoj intelektualni i duhovni habitus pa osjeća da je samo njihov medij, sredstvo njihova duha, čežnja koja je nadživjela tijelo, a koja želi još nešto otrgnuti od sebe, prozboriti riječima poezije.

Pjesnik je tek medij onostrane tame
koja na svjetlo izlazi kroz prste
pjesme se oduvijek rađaju same
kolikogod ih svojataju i krste.
/Očima stranca/

Zato će čitatelja poneka autorova pjesma tonom, notnim zapisom, ili atmosferom podsjetiti na Sergeja Jesenjina, na Tina Ujevića... i opravdano je reći da Aljoša Đugum duboko u svom poetskom biću osjeća njihovo bilo. Ima nešto otkačeno, ležerno, a duboko proživljeno u njima.

Sav život utisnut u ovo lice
vjeran je odraz cijelog mog jastva
bio bih gori od zadnje propalice
da mi nije tog duhovnog bogatstva.
/Dani/

U pjesnikovom prihvaćanju životnih tokova ima stoicizma, blage sjete, šarmantne opuštenosti, ali i zahvalnosti, jer tužnom srcu stih biva naklonjen. Erato ne škrtari na riječi. ./Daleko od svih/

Tuga tuguje, sreća se ljuti
dođu i odu i ništa više
pjesnik u svojoj Samoći šuti
Samoća u njemu pjesme piše.
Pjesnik sa svojom muzom često šapuće o ljubavi. Ona je vrhunska vrijednost života, vrtoglavica, žudnja i ispunjenje, bez obzira pokazuje li lice strasti, zaigranosti, plahost srne, hrabrost jelena, gori li od ushita i želje ili se grči od tuge i pogubnosti.
Za nju se valja boriti, zbog nje pjesnik postaje ratnik, a njegovo pero ubojiti mač.

Samo je ljubav vodilja sveta
za nju sve dajem od imanja svog
jedno srce vječno žedno leta
koje su probili i mač i rog.
/Besmrtna riječ/

Posvećen ljubavi, bez iluzija da ona kruni svaku ljubavnu vezu, pjesnik upozorava što njezin izostanak može učiniti čovjeku:

Da je ljubav ovu kuću digla
imala bi bar temelje čvrste
grijala bi nas crvena cigla
puna topline najbolje vrste.

Ne bismo željeli kuću novu
niti se krili iza fasade
zakrpali bismo rupe na krovu
imali vrt gdje se ruže sade…
/Da je ljubav/

Ovaj osvrt na poeziju Aljoše Đuguma ne bi potpuno predstavio pjesnika kada bismo preskočili njihov humor. Često nas zatekne, nasmije, opusti, pokaže mangupsku stranu svog tvorca. Taj je humor fin i ne želi povrijediti.

Ako se odlukom Visokog suda
zaduženog za reinkarnaciju
u drugom životu rodim k'o luda
zabavljat ću i kralja i naciju.
/Dvorska luda/

Ponekad pjesme Aljoše Đuguma pričaju cijelu priču. Pjesnik ima sposobnost osjetiti tuđe emocije, ima oko za zbivanja i pojave oko sebe, ali sebe ne odvaja od tih pojava.

I to sam ja, požutjele brade
u dimnoj zavjesi cigareta
ali kad mi jutro san ukrade
opet sam finjak, gospon poeta.
/San boemske noći/

Estetski registar poezije Aljoše Đuguma je sugestivan i širokog je spektra. Osnova mu je leksički inventar iz svakodnevnog života kojem pjesnik udahnjuje finu, tankoćutnu poetsku atmosferu, harmoniju slike i glazbe čiju melodiku zahvaljuje svom osjećaju za pjevni akcent hrvatskog jezika, za njegov tonalitet i ritam.
Razina poetske sintakse je vrlo složena, a vodi kristalno jednostavnom izrazu, uvjetovanom ritmom.
Posebno su melodijski gibljive i pjevne pjesme pisane zvučnim dalmatinskim dijalektom. /Fale mi ruke/

Još je živa naša stara kuća
tamo di bi did na svoj škanj sija
da oplete demejanu od pruća
iz koje bi vino točija i pija.
Na kraju ovog osvrta želim naglasiti da poezija Aljoše Đuguma predstavlja onaj kontinuum hrvatske pjesničke riječi koji će na strogoj odrednici budućeg vremena zadržati mjesto koje mu pripada.

Marija Juračić, prof.










10.06.2021. u 10:01 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2021  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (4)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (2)
Lipanj 2020 (2)
Svibanj 2020 (2)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (3)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (1)
Siječanj 2019 (5)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (3)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (5)
Lipanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Svibanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (3)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (9)

Knjiga je bolji dio života

Kada čovjek uči iz vlastitog iskustva, onda je spoznaja često bolna i stiže presporo. Kada se zabavlja čitajući, on stječe iskustvo i uči o životu.

symptoma

Linkovi