Tragom dobre knjige

četvrtak, 06.08.2020.

Marija Juračić "Stope u pijesku"



Sve prolazi, sve je trenutak. Brišu se i najdublji tragovi. Nestaju negdje u mraku vremena. Duboko svjesna krhkosti postojanja, Marija Juračić piše svoju petu zbirku pjesama "Stope u pijesku" bilježeći krhkost ljudskog trajanja.
Spoznavši da su prave vrijednosti ljudskog života ljubav i ljepota netaknutog, ona svoje rimovane katrene plete oko tih motiva.
Iako je emocija snažna, otkinuta od srca, ton njezinih pjesama nije plačljiv, njezin je izraz jasan, snažan, često blago ironičan. /Opsesija/

Ti si igra, i džoker u špilu
šum na srcu, sinkopa u bilu
ti si melem i u duši otrov
dah života i samrtni pokrov.

Ta njezina ironija, nonšalantan odnos prema boli, odmahivanje rukom, minoriziranje ljubavnih osjećaja ponavlja se u mnogim njezinim pjesmama, postaje njezin zaštitni znak i gradi prepoznatljivost njenih stihova.

/ Ljeto/
Sada slutim jesen, duge kiše
triježnjenje, okoštanje srca
malo suza, tja, ništa posebno
to tek tuga u dnu uma grca.

Nježno, a snažno, strasno, ali bez kićenih metafora, jednostavno, a lirski bogato, pjeva autorica o životu, njegovim mijenama, hirovima, pojavnostima i pri tome uključuje svoj obrambeni mehanizam.
Pjesnički postupak je originalan. Dojam pjesme je obično zarobljen u jednoj misli, u jednoj emociji i oko njega se dalje rasipaju stihovi.
/ Noćas ću se prepustiti /

Ne umišljaj da zbog tebe gorim
ti si samo u prolazu bio
zastao si, odmorio malo
malo sa mnom iste snove snio.

Otvoreni duh koji promatra i upija život, uočava, analizira univerzalne ljudske osjećaje i ponašanje, nije mogao ne ostaviti traga u pijesku. Tako neki njezini stihovi dubokim individualnim proživljavanjem, ali bez gorčine, gotovo faktografski, bilježe vječite ljudske mane; jal, zavist, ljubomoru, izdaju, neiskrenost, ali i u tim pjesmama stvarna je emocija zamagljena simbolom i prepušta čitatelju da sam uroni u njezine pjesničke slike, da svoje iskustvo potvrdi napisanim stihom.
/ Kao Livingston/

Bijeli galeb na palubi sjedi
male čavke načele mu krilo
one žele da on let svoj skrati
da njihove horizonte prati.

Slijedeći svoje porijeklo i svoj život, autorica pjesničke slike gradi na utiscima koje nosi u sebi iz ranog djetinjstva, u sjećanju na snene, maglovite pejzaže, na lutanja kraj rijeke i na slikama koje ju svakodnevno okružuju; moru, brodovima, galebovima, malim, uskim kalama, mentalitetu i pjesmi dvaju različitih okruženja.
U povijesti književnosti rijetko nalazimo pjesnikinju kojoj nisu strane boemske pjesme. Marija Juračić često napiše takvu pjesmu.
/ Pijani Mjesec /

Natoči nam čaše, bolje će nam biti
zaboravit dane, noći one duge
na dnu naših čaša ja ne želim tuge
tiho ćemo pjevat, dobro se opiti.

Budete li čitali stihove ove pjesnikinje, nećete samo uživati u njihovim slikama, u istančanoj melodioznosti i čistom ritmu, nego ćete uvidjeti kako se može sa životom razgovarati ozbiljno, ali s lakoćom, analitički, ali s razigranom bezbrižnošću. Nehajno, ugodno čavrljanje.

Božidar Pasarić, prof.

https://www.webknjizara.hr/knjige/poezija/stope-u-pijesku-marija-juracic


06.08.2020. u 12:44 • 0 KomentaraPrint#

subota, 01.08.2020.

Paulo Coelho „Zahir“



Iz ovog članka nećete ništa doznati o radnji romana „Zahir“. Samo ćete pročitati kakve on asocijacije može izazvati u čitatelju koji se nakon čitanja knjige može osjetiti duhovno bogatijim i mirnijim u svijetu koji stalno vrije i nosi svoje probleme.


Roman „Zahir“ brazilskog književnika Paula Coelha je duhovno traganje za smislom ljudskog života. Priča o nestaloj supruzi, ratnoj izvjestiteljici samo je podloga, životni okvir unutar kojeg se postavljaju filozofska pitanja i unutar kojih se pokušavaju naći odgovori.
Rijetki su ljudi koji nikada nisu osjetili onaj unutarnji nemir, čežnju za nečim što je tu, vidljivo i nezaobilazno, što zaokuplja sve misli i osjećaje, a ne može se imati, ne može se ni dotaknuti. To je zahir. Kada dvoje usporedo hodaju dugim tračnicama života, a nigdje se te tračnice ne mogu dodirnuti. Čežnja ih vuče jedno drugome, a tračnice vode dalje u nedogled.
„Zahir“ otvara pitanje ljubavi. Koliko smo lažnih niti upleli u nju, koliko smo je podčinili svojoj volji, svojim težnjama, svojim potrebama. Koliko smo izmijenili njezino lice pa je u panici pobjegla od nas, jer ljubav je energija koja svemir drži na okupu. Čovjek o njoj sanja, piše, proživljava je, a onda je njegova sebična priroda i rutina života žele prisvojiti, zarobiti, učiniti samo svojom, jednom i jedinstvenom.
A ona to nije. Ona je svojstvena svim ljudima, samo je trebaju moći prepoznati i poštivati. Shvatiti da je ljubav energija koju je nemoguće zarobiti.
Čovjek to teško shvaća jer je zarobljen tijelom koje mora svakim danom hraniti. Zbog zahtjevnog tijela, čovjek ne razumije da istodobno živi u dva svijeta: onom stvarnom i u snu. I stvarnost i san su dio nas i ne možemo ih se odreći. Sada se postavlja pitanje, koji je svijet stvaran, koji zapravo živimo. U stvarnosti imamo obitelj, radimo, imamo svoju prošlost, planove za budućnost, hranimo svoje tijelo i poneko tuđe, biramo odjeću, plaćamo račune i sve je to u nekoj uzročno posljedičnoj vezi.
U snu živimo neki drugi život. Tijelo nije primarno. Nemamo prošlosti i nemamo budućnosti. Živimo u trenutku, gotovo fragmentarno. Ponekad susrećemo posve nepoznate ljude koji su nam čudesno prisni, kao da su nekada pripadali našim stvarnostima, kao da su ti fragmenti sna dijelovi nečega što smo imali i što smo nekada živjeli. U snu nema varanja. U snu se nitko neće razmetati svojim navodnim uspjesima, lažnim modnim markama, sličicama s putovanja, poznanstvima s visoko pozicioniranim osobama, U snu smo ono što jesmo. Trenutak života. Ne postavljamo pitanja, jer na njih ionako nema odgovora. Samo zahir koji nas vuče da ne odustanemo, bez obzira gdje se nalazili; uvijek na istom odredištu ili, kao pisac, na putu kroz Francusku, Španjolsku, Hrvatsku, Aziju…Važno je samo zaboraviti svoje osobne priče i otvoriti se energiji koja svemir drži na okupu.

/Marija Juračić/



01.08.2020. u 10:39 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.07.2020.

Kriminetz "Ein Winter in Hrastowo"




www.kriminetz.de/krimis/winter-hrastowo

19.07.2020. u 07:13 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.07.2020.

Daniel Silva „Moskovska pravila“


Daniel Silva je napisao izvrstan špijunski triler, dinamičan roman u kojem se dinamika ne ostvaruje beskrajnom pucnjavom i jurnjavom automobilima, već smišljenim potezima suprotstavljenih strana i promjenjivom srećom. Likovni restaurator, tajni izraelski agent Gabriel Allon, pod lažnim imenom kreće u Moskvu istražiti vezu oligarha Ivana Krilova, bivšeg pukovnika KGB-a s teroristima kojima ovaj prodaje protuavionsko oružje.
Moskva je naoko promijenila politički režim, ali je ustvari samo jedno božanstvo zamijenila drugim. Ideju komunizma, u kojoj su se stvorila „moskovska pravila“ zamijenila je božanstvom novca čiji su najveći vjernici bivši kagebeovci, a „moskovska pravila“ i dalje vrijede. Moćni partijski ljudi znali su kako promijeniti kostim, a zadržati moć i privilegije. KGB je raspušten i zamijenila ga je obavještajna služba FSB, odnosno KGB pod novim imenom, zamotan u celofan. Bogatstvo koje posjeduju bivši funkcioneri, jedva je zamislivo. Ivanu Krilovu nije nikakav problem držati vojsku tjelohranitelja, imati jahte, privatan avion, niz vila diljem Europe, lijepu ženu i niz skupih ljubavnica. Njemu je sitniš isplatiti nekoliko milijuna dolara za sliku koju njegova žena želi. I baš je ta slika lajtmotiv oko kojeg se u najvećoj tajnosti odvija niz izvrsno zamišljenih akcija. Jer jedno „moskovsko pravilo“ kaže da je svatko potencijalno pod kontrolom neprijatelja. Jedini način preživljavanja je ne biti uhvaćen. No je li to moguće?
Iako je radnja romana složena, a događaji nepredvidljivi, lako ih je pratiti, jer se njihov mozaik logički slaže u cjelinu. Ako za neki roman možemo reći da ima krešendo u završnim zbivanjima, onda za ovaj možemo tvrditi da ga on ima tijekom cijele radnje romana, da bi na posljednjim stranicama dinamika splasnula i radnja se vratila na mjesto s kojega je i počela – u Villu dei Fioru u Umbriji.

Marija Juračić

13.07.2020. u 21:20 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.06.2020.

Victor Segalen "Stele"


Victor Segalen bio je liječnik, pustolov i pisac. Kada ga je 1902. godine francuska mornarica poslala u svoju koloniju Tahiti, Segalen se nekoliko tjedana zadržao u San Franciscu gdje je u kineskoj četvrti prvi put došao u dodir s kineskom kulturom koja ga je oduševila. Odmah je počeo učiti kineski i pripremati se za put u žuđenu zemlju. Čitao je o ovoj dalekoj civilizaciji sve što mu je bilo dostupno. Ujedno dozrijeva i njegovo pjesničko opredjeljenje. Prihvaća Huysmansovu poetiku duhovnog naturalizma, mistike i esteticizma.
Segalen je živio u dva suprotstavljena svijeta. U onom realnom, kojeg je strasno istraživao i u onom imaginarnom, kojeg je nazivao svojom sjajnom, tvrdom, porculanskom palačom iz koje je istraživao san i javu istovremeno prisnih i tuđinskih svjetova.
1909. godine prvi put s prijateljem piscem Voisinom posjećuje Kinu. Drugi put, 1914. godine, opet s istim prijateljem, putuje u Kinu, ali ovog puta pod pokroviteljstvom francuskog arheologa Edouarda de Chavannesa. S ovog arheološkog putovanja Segalen nije donio samo izvrsne fotografije, nego i vrijedne arheološke nalaze. Otkrio je najstariju kinesku kamenu skulpturu - konja Houo K'iu-pinga (koja datira iz 117. godine pije Krista.)
Kina ga je očarala svojim spomenicima i arhitekturom, svojom poviješću, svojim pismom i nečim mističnim, dubokim, što Segalen osjeća u sebi i što izražava svojom poezijom.
Onda se dogodio njegov susret sa stelama, kamenim pločama koje imaju urezan natpis, a koje se mogu vidjeti posvuda. Nalaze se uz rub ceste, u dvorištu nekog hrama, zaustave te na nekom trgu. Nalikuju stećcima, kamenim spavačima srednjovjekovne Bosne, inspiraciji Maka Dizdara. Njihov je smjer strogo određen. Ako tekst stele znači naredbe, ona je okrenuta prema Jugu. Na Sjever gledaju prijateljske stele, a prema Istoku one ljubavne, jer se prve ljubavne misli rađaju ranim jutrom. Prema Zapadu gledaju ratničke stele. Ponekad je stela izvrnuta ploča i ne gleda ni u jednom smjeru. Njen se sadržaj onda odnosi na neki drugi svijet, nešto što čovjek može i ne mora prihvatiti. Sadržaj stele ne mora biti jasan. Ona stoji u vremenu, moćna i urešena profinjenom kaligrafijom i nije joj važno razumijemo li njezinu poruku. Prolazni smo, vremenski sićušni i nebitni.
Segalen svoju knjigu stela izrađuje za uzak krug prijatelja. Ne tiska je u velikom tiražu. Elegantna je i profinjena. Korice su joj drvene. Držeći je u ruci, čovjek uživa u dodiru svile i ljepoti kineske kaligrafije. A u knjizi – čudesno carstvo Segalenovih riječi, kratke prozne pjesme koje ne tumačimo, koje jednostavno osjetimo, zagledamo se u njihovu sliku, prepustimo njihovom zvuku.

Stela „Moja ljubljena ima vrline vode“

Moja ljubljena ima vrline vode: jasan osmijeh, fluidne kretnje i glas koji pjeva čisto, kap po kap.
Kada ponekad, nehotice, plamen prođe mojim pogledom, ona zna kako ga potpiriti vodom bačenom na užareni ugljen.
Moja živa voda po zemlji se prolila. Klizi, bježi, a ja žeđam i trčim za njom.
Rukama oblikujem pehar. Zaustavljam je i stežem opijen. Prinosim je usnama.
I gutam šaku blata.

Marija Juračić



21.06.2020. u 08:01 • 1 KomentaraPrint#

petak, 05.06.2020.

Stefan Zweig „Novela o šahu“



Gadne si sreće ako se rodiš u vremenima u kojima vladaju neizgrađeni umjetnici i ambiciozni kaplari, pa još ako se te osobine ujedine u jednoj osobi, ako si kriv jer su te drugačijim obilježili mozgovi iz kojih kaplju samo sadizam i glupost. Stefan Zweig je bio austrijski Židov, intelektualac koji je prijateljevao s Rilkeom, Freudom, Thomasom Mannom… Rainer Maria Rilke umro je 1926. godine pa je izbjegao pogana vremena, Freud je umro u izbjeglištvu u Londonu 1939. a Thomas Mann 1955. u Švicarskoj. Tako se nacizam rješavao svojih najvrjednijih ljudi, a sve u ime jednog neizgrađenog slikara i ambicioznog kaplara. I Stefan Zweig je morao bježati iz rodne Austrije. On i njegova supruga Lotte izvršili su samoubojstvo u Brazilu 1942. godine.
“Novela o šahu“ je njegov oproštaj od zatrovanog svijeta i obračun s nacizmom .Ljudi su šahovske figure, kreću se zacrtanim stazama i ne mogu skrenuti sa svojih putanja. Zanimljivo je da je novela bila objavljivana odmah nakon autorove smrti u Brazilu, u Švedskoj, u Americi, a njemačko je izdanje doživjela 1974. godine.
Radnja novele odvija se na luksuznom putničkom brodu koji plovi od New Yorka do Buenos Airesa, a predstavljena je pripovijedanjem pripovjedača. Na brodu se nalaze mladi šahovski velemajstor Mirko Čentović, doktor B. i milijunaš Mc Connor.
Doktora B. su nacisti stavili u kućni pritvor. Krađom se domogao male knjižice za vrijeme jednog ispitivanja. Nadao se da će mu ona razbiri monotoniju i depresiju. Razočarao se kada je vidio da je to samo knjižica o šahu. No bila je ona prst sudbine. Svaku drugu knjigu bi brzo pročitao, a knjižica o šahu mu je ispunjavala misli u izolaciji pa ju je uskoro naučio napamet. Počinje u mislima igrati sam protiv sebe, šah postaje njegova opsesija, cijeli svijet mu je crno- bijel, a on istovremeno postaje i pobjednik i gubitnik.
Sada, dok brodski motori vode brod u Brazil, ima priliku ogledati se sa svjetskim prvakom. Prvu igru dobiva. U drugoj igri Čentović namjerno odugovlači potegnuti potez, jer je uočio nervozu doktora B. koji želi što prije okončati partiju. Tek kada izgubi igru, dr. B vraća se u stvaran svijet i opsesija nestaje.
Zweig nije bio veliki poznavatelj šaha, ali je ipak vrlo uvjerljivo u radnju unio neke stvarno odigrane igre iz povijesti šahovskog umijeća. Svi su likovi psihološki složeni, obilježeni svojim socijalnim položajem, odgojem i nekim posebnim zbivanjima u njihovim životima. Želja čovjeka da u nečemu bude najbolji, da ubire lovorike ne znači ništa ako nema onu široku dimenziju ljudskosti koja ga čini potpunom osobom. Nadarenost koja je poklonjena emocionalno sakatoj osobi se gubi prazno prostoru, a stručnost bez isprobavanja u praksi nestaje prvom promjenom situacije.

/Marija Juračić/


05.06.2020. u 08:49 • 1 KomentaraPrint#

petak, 15.05.2020.

IGOR DIVKOVIĆ "VEDRANA SE OBLAČI"



Postoje li zbirke pjesama veselog ugođaja? One koje vam odmah podignu raspoloženje na vrh ljestvice vedrine? Ako ste čitali zbirku pjesama Igora Divkovića „Vedrana se oblači“, onda vam je jasno da je „Vedrana“ jedna od takvih knjiga. Predstavlja nam se sasvim ozbiljno, baš kao tisuće sličnih knjiga. Ima ona svog oca, lektora i korektora, svog izdavača i baš sve su njezine generalije na svom mjestu.
Ali ima ona i neku posebnu vibru. Tu vibru dobro je osjetio profesor Atif Kujundžić koji je za nju umjesto recenzije napisao svoje impresije nazvavši autora pjesničkim bratom i posljednjim priorom poezije. I nije teško s pjesnikom Igorom Divkovićem sklopiti onu čudnu, a prisnu vezu o kojoj je sanjario Tin kada nam je zaviještao veliku, kristalnu kocku vedrine.
„Vedrana se oblači“ nosi vedrinu. Čak i onda kada se njeno lice naoblači, namršti, ne oblači se ona dugo u tom smislu. Ona se samo oblači, kako se pristoji, prije dolaska pred čitalačku publiku.
Iz uspješnih ilustracija Alana Divkovića možemo upoznati Vedranu već prilikom listanja knjige. Crtežom u koji je inkorporirana žarka crvena boja, dočarano je jedno pismo s otiskom našminkanih usana, jedan crveni kišobran, napuhan jastučić, knjiga rastvorenih korica, mali, stilizirani zračni baloni i dugačak par ženskih nogu u crnim mrežastim čarapama i visokim, crvenim štiklama. I taj par vitkih nogu, koje po oblacima gaze, je sve što će vam se od Vedrane vizualno prikazati. U raznim pozama, ali uvijek u istoj opremi.
Ako želite upoznati Vedranu, morat ćete se prepustiti tekstualnom dijelu knjige. Onda ćete doznati gdje je sve bila, je li gnijezdo svila, zašto je iz Japana bježala, što su joj hablali Španjolci, zašto u srdžbi psuje, u jecaju oprašta, kako u ljubavi ima sve u vidu, kako u mržnji potapa Antlantidu…
I
dok
tako sjedi
dok gledi
dolje
uzvišeno
i mirno
k'o otac
bog
vedrina
njenog lica
se oblači
dubina
njenog oka se
mrači
i
ne pita ona
ništa
i nikoga
i ne uzdiše
i ne odiše srdžbom
nit jadom
uzdahom je prate
tek
njene
muzikalne tice…

Ma neću više da vam pričam. Čitajte „Vedranu“ i uzmite svoju kocku vedrine.

Marija Juračić


Oznake: Velika kocka vedrine

15.05.2020. u 17:58 • 1 KomentaraPrint#

subota, 09.05.2020.

Marija Juračić "Ein Winter in Hrastowo"



U ediciji Rediroma Verlag objavljen prijevod romana Marije Juračić „Jedne zime u Hrastovu".

Beschreibung:
Als die Polizeikommissarin Ika Eckl in diesem schneereichen Winter in einem kleinen Familienhotel in der Nähe der Bergstadt Hrastowo Urlaub machen will, ahnt sie kaum, dass sich dieser in eine dramatische Suche nach einem Mörder verwandelt und dass ihre Untersuchung versteckte Geheimnisse der Familie des Hoteliers Noah Kern an die Oberfläche bringen würde.
Wegen eines starken Schneesturms bleibt sie in diesem Hotel, vom Rest der Welt getrennt. Ohne die Unterstützung von Labortechnikern und einem ganzen Team von Fachleuten ist sie nur von ihren eigenen Beobachtungen abhängig und von der Online-Hilfe ihres Mitarbeiters Ninno Ritzi.
Sie entdeckt einen höllischen Plan und suchte nach einer Lösung.
Obwohl uns alle Fakten präsentiert werden, wissen wir bis zur letzten Minute nicht, wer der Täter ist; die schlauen und gierigen Verwandten, die schöne rothaarige Ehefrau des Hoteliers, Flora, der charmante, zynische Faulenzer Ruben, die Tochter des Hoteliers, Nella, oder eine andere Person.

Mihovila Walner


Artikeldetails

ISBN 978-3-96103-761-2
Seiten 202
Genre Kriminal-Literatur
Autor Marija Juracic
Erscheinungsdatum 07.05.2020



https://www.rediroma-verlag.de/buecher/978-3-96103-761-2

Oznake: Ein Winter in Hrastowo

09.05.2020. u 12:27 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.04.2020.

Sanijela Matković "Uvala od lavande"



S jednog rimskog putovanja, uz nekoliko turističkih atrakcija, ponijela sam sa sobom i sliku trga na kojem mlada djevojka svira gitaru i pjeva nostalgične talijanske kancone. Imala je glas anđela, kojeg se ne bi zastidjele ni najveće svjetske pozornice, a ipak je pripadala tom trgu, ljudima koji su u tišini slušali i malenom šeširu koji se polako punio novčanim prilozima. Je li na taj način zarađivala za život ili prikupljala novac za studij, tada me nije zanimalo. Zaboravila sam tu sliku i tu djevojku anđeoskog glasa dok nisam pročitala roman Sanijele Matković „Uvala od lavande.“ Slika se vratila tako intenzivno, kao da je cijelo vrijeme mirovala u meni kao lijepa, usputna uspomena, kao nešto osjetljivo i vrijedno, što sam tog rimskog popodneva dobila od nepoznate djevojke kao dar, kao ljepotu, kao talentiranost ljudskog bića, kao umjetnost. S rimskih ulica slika djevojke preselila se na stranice ovog romana.
„Na njegovoj barskoj stolici sada je sjedila djevojka s gitarom. Nemoguće je opisati osjećaje koji su me preplavili u trenutku kada sam začuo prve taktove fada…“
Složen je mozaik ljudskog života, sastoji se od niza finih dijelova kojih često nismo svjesni pa mislimo da bi ih trebalo biti više, da bi trebali biti značajniji, zanimljiviji, intenzivniji.
Nezadovoljni jednim životom, nastojimo ga ustostručiti pa ga tražimo na društvenim mrežama, koje mogu značiti dobro druženje, informaciju, dopunjavanje nekih socijalnih potreba, ali mogu značiti i psihijatriju, kriminal, prijevaru… Virtualni život može biti dobrodošla dopuna, ali se lako može pretvoriti u pakao.
Dok u realnom životu poznajemo svoju okolinu i dobro znamo što kome pripada, u virtualnom je životu to kretanje teže, jer do nas dopiru samo one informacije koje nam netko servira, dakle i one lažne, zlonamjerne, ishitrene, one koje se kriju iza lažnih profila i imena i koje spadaju u domenu bolesnog.
Upravo tom temom se bavi autorica u svom romanu „Uvala od lavande“. Svjesna činjenice da virtualan svijet nije bezazlena igra, da se u njemu roje snažne emocije i interesi, da se je on svojim virtualnim noktima čvrsto zario u realan život pojedinca, autorica svog glavnog junaka Mislava, šalje na romantičan otok, u malo, slikovito mjesto, da za potrebe svog doktorskog rada, istraži fenomen virtualnog života mještana. Mislav koristi činjenicu da je lokalni ugostitelj za mještane raspisao nagradni natječaj, za vrijeme kojeg se oni trebaju služiti računalom u ugostiteljskom objektu. Ovaj postupak i niz članaka koje Mislav objavljuje o mjestu i mještanima, omogućit će mu da promatra ljude, da otkriva tko se krije iza kojeg imena, da uoči koliko se licemjerja i otrova može nakupiti iza lažnih profila naoko normalnih ljudi.
Postoje ljudi koji svoje napadačke komentare skrivaju i iza desetak različitih pseudonima, ali se otkrivaju načinom svoga pisanja, uzrečicama, ustaljenim pravopisnim ili jezičnim pogreškama, što čovjeku od pera nije teško otkriti. Mislav je zapanjen činjenicom da čovjek može tako silno mrziti prostor, vrijeme i ljude s kojima živi i jasno mu je da ima posla s egotripovima.
Budući da svoje istraživanje provodi predstavljajući se kao novinar, a objavljuje članke u listu svog prijatelja i sam Mislav spada u lažnjake, ali njegovo lažno predstavljanje ne ugrožava njegovo benevolentno djelovanje.
Prateći zbivanja u malom mjestu, autorica nas vješto dovodi do pitanja: „Ima li čovjek s lažnim identitetom lažnu savjest ili u njemu neupitno živi ona njegova?“ Mislav sve više osjeća težinu istraživanja ljudske mizerije i pita se:“ Zar je tako teško biti dobar čovjek, dobar prijatelj, dobar susjed, dobar stranac, dobar prolaznik? Zar je tako teško biti dobar?“
No u Uvali od lavande živi i niz dobrih, razložnih, simpatičnih ljudi koje Sanijela Matković portretira jasnim, živim bojama. I kada se u mjestu dogodi nešto loše, kada mjestu zaprijeti nevolja, onda se ljudi više ne dijele po količini svoje dobrote ili zluradosti. Nesreća sve ujedinjuje i ta činjenica postaje novo psihološko pitanje. Zašto smo skloni više suosjećati s patnjom čovjeka nego se s njime radovati? Zašto mislimo da smo pozvani pružiti mu utjehu, a ne znamo sudjelovati u njegovim uspjesima i postignućima?
Roman „Uvala od lavande“ komponiran je pravolinijski, gotovo poput dnevnika u kojem se zbivanja odvijaju dan za danom. Nema iznenađenja ni naglih obrata, a ipak je to roman pun unutarnje napetosti koja budi znatiželju čitatelja. Upletena mala ljubavna priča, koja znači jedan raskid i jednu internetski probuđenu ljubav, pokazuje da čovjek ostaje onakav kakav jest i kada se nalazi pod maskom i onda kada je skine. Najvrjednija sastavnica romana je životnost, osjećaj da je sve što nam se prezentira nama poznato, a opet čudesno novo. Kao ona djevojka s rimskog trga koja je iznenada, nakon niza godina, osvanula u romanu Sanijele Matković.

Marija Juračić


Oznake: život u virtuali

30.04.2020. u 08:48 • 1 KomentaraPrint#

subota, 18.04.2020.

Victoria Hislop „Otok“



Otok Spinalonga na Kreti bio je kolonija gubavaca do 1957.

Roman Victorije Hislop „Otok“ je višeslojan, uranja u prošlost obitelji Fielding koja po majčinoj strani vuče korijenje s Krete. Izdvojit ću iz njega samo jednu priču koja govori o strogoj, doživotnoj karanteni, o ljudima zaraženima leprom, njihovom strahu, njihovoj čovječnosti i životu. Jer usprkos svemu, život teče, život nešto i daje. Početkom 20. stoljeća na Kreti je zavladala lepra, kožna, zarazna bolest, koja se širila osobnim kontaktom. Da bi spriječila širenje bolesti, vlada je propisala da se svi zaraženi ljudi smjeste na otok Spinalonga, otok koji je postao kolonija gubavaca koja je ukinuta pronalaskom lijeka 1957.
Mnogi su ljudi skrivali svoje stanje, dok su god mogli, da ne bi bili izopćeni. Tako su roditelji skrivali zaraženost devetogodišnjeg Dimitrija. Učiteljica Elena nije bila osoba koja će se držati na sigurnoj udaljenosti od svojih učenika. Podigla bi dijete kada bi palo, obrisala mu suzu, pogladila ga po kosi. Dobila je lepru o Dimitrija. Tešku dilemu riješila je jedinim mogućim načinom. Tražila je liječnički pregled svih učenika, a kad se ustanovilo da samo Dimitrij ima lepru, krenula je s dječakom u koloniju gubavaca, odlučna da će mu pružiti obrazovanje, da će ga odgajati i pružiti dom. Bila je učiteljica i to nije bio samo njezin poziv, već životno poslanje. Ostavila je dvije kćeri, jer drugog ispravnog načina nije bilo.
Iako su opisane životne prilike bile teške, ova priča nije sumorna, jer usprkos svemu ljudi nisu klonuli duhom, njihove kreativne sposobnosti i osjećaji nisu ugašeni. Život caruje, kako bi rekao Vladimir Nazor.
Marija Juračić

Oznake: Roma, vrijeme zaraze

18.04.2020. u 12:20 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2020  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (2)
Lipanj 2020 (2)
Svibanj 2020 (2)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (3)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (1)
Siječanj 2019 (5)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (3)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (5)
Lipanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Svibanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (3)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (9)

Knjiga je bolji dio života

Kada čovjek uči iz vlastitog iskustva, onda je spoznaja često bolna i stiže presporo. Kada se zabavlja čitajući, on stječe iskustvo i uči o životu.

symptoma

Linkovi