Prodigal summer
..evo uhvatih se u trenutku besciljnog zurenja u ekran.
Spoznajem da mi se to događa češće nego što mislim. Ili želim misliti.
Pisati blog? Iznenađujuće iznenađujuća ideja. U to se pretvorilo eto.
A pun sam ideja, imam toliko toga o čemu želim pisati...hja, danas sam pohodio neko kvazi-psihiloško predavanje "sam sebi najveći neprijatelj"
Ima jedna kategorija, "posustatelj".
Guilty.
Možda sam trebao nastaviti pisati kritike, pisati ono što piše jedna mlada osoba koju istinski poštujem.
Jedina prema kojoj se osjećam intelektualno inferioran toliko da u njenoj blizini želim samo šutjeti.
Osoba koju sam sad htio citirati. Ali ne mogu naći bloody papers stare 4 godine.
" neiskreno žalim što ne znam napisati nešto oh tako poetično"
Tako nešto.
Nikad mi nisu išli citati..uostalom.
Bit će da je i fer da onda i ne pokušam završiti onako kako nikad nisam.
Pa tako neću ni napisati kritiku iliti esay o naslovu kojeg vidite gore.
..znate što je "otok smeća"?
plutajuće nakupine ljudskog otpada, uglavnom brda plastike koja se neće raspasti još 100 godina.
Usred Pacifika.
Zauzimaju površinu veličine otprilike 2 Teksasa.
Sinoć sam dugo sjedio na polju i promatrao nailazak oluje.
Topli vjetar mješao se s kapljicama i mirisom uskovitlane, vlažne prašine.
Potmula tutnjava, s sveprožimajućim fijukom.
Noć, s dalekim svjetlima grada i bljescima neba.
Ne zaboravite živjeti s pogledom u nebo, u zvijezde..
|
