Svakodnevnost kršćanstva
Kako je to biti kršćanin u svakodnevnom životu? Je li to krajnje jednostavno? (Ima nas, naime, prema nekim statistikama oko 85% samo katolika u Hrvatskoj!) Ili je to možda krajnje teško? (Ukoliko su „pravi“ kršćani samo oni koji su već za ovozemaljskoga života postigli evanđeosku svetost…)
Htio bih uzeti jedan banalan primjer za razmatranje, situaciju u kojoj je velik broj nas nalazi svakodnevno: vožnja u autu. Stanovnici većih gradova znaju kako je to sjediti u autu, koji stoji u gužvi, a vani prži sunce. Vrućina, nesnosne pare, okolni vozači koji lude od nervoze. A svaki drugi od njih ima krunicu obješenu na retrovizor. Hmm… Možda bi bilo bolje da krunice drže u rukama, i izgovaraju pripadne riječi (=molitva) – možda bi onda bilo nešto manje nervoze „u zraku“…
Uglavnom, i tako onda to biva; u zraku se svašta nađe, osobito u ovo vrijeme proljeće/ljeto. Insekti, pelud, nervoza, … ljubav? Isus je, propovijedajući na ovoj zemlji na kojoj mi živimo naše živote, govorio o međusobnoj ljubavi, toleranciji, gledanju na osobu pored sebe kao na brata i sestru. (Naravno, ne kao oni koji se spore, sukobljavaju i svađaju do granica mržnje oko nasljedstva roditelja o kojima se ni brinuli nisu!) A gdje je ta ljubav o kojoj nam Isus i danas kroz Evanđelje progovara? Toliko nas (na papiru) ima – nas, koji bismo se trebali nazivati braćom i sestrama, a ljubavi nigdje… Prošećeš malo ulicama i gledaš ljude u oči – uzvrate li ti pogled? Obično se pogledi uzvraćaju kad mladić ugleda neku lijepu djevojku, ukoliko je i mladić toj djevojci zgodan… Ali ne govorim o takvom načinu uzvraćanja pogleda. Ima li uzvraćanja pogleda koji jednostavno odzdravlja na tvoj pozdrav pogledom? Nisam baš siguran…
Što veći grad, to više ljudi. A što više ljudi, više kršćana. A što više kršćana, manje međusobne ljubavi. Kako to može biti? Je li društvo toliko sekularizirano, pa da su toliko male šanse da se dva kršćana nađu jedan pored drugog? Ma ne, nego ne prepoznaje jedan kršćanin drugog… Previše nas ima? Ne, nego u nama samima ima premalo djetinjeg duha otvorenosti za drugoga. Kako bi bilo odlično da smo kao djeca slobodni u pristupu jedni drugima… Neki dan, vozio sam se u tramvaju, i ušla majka s dvije malene djevojčice (slobodna procjena: 3 i 4 godine starosti). Sjele su blizu dvije djevojke koje su također bile na tramvaju, i išle kud su već išle. Jedna od ove dvije starije djevojke (slobodna procjena: 18 do 20 godina) uzela je besplatan primjerak novina koje su stajale u tramvaju na hrpi, da se ljudi posluže njima. I lijepo ih je smotala. To se starijoj djevojčici svidjelo, i ona je ustala, prišla do te djevojke, rekla joj: „Cura, daš ti meni novine?“ U tramvaju u kojem je bilo zasigurno 30-ak stupnjeva celzijevih, relativno punom ljudi koji gledaju svoga posla, ta je rečenica iz usta djevojčice izazvala osmjeh na usta velikog broja ljudi. Sumnjam da bi to i nekom boljem „stage-performeru“ uspjelo… Ova djevojka joj je sa osmjehom dala svoje novine, kad li djevojčica opet progovori: „Cure, a kako se vi zovete?“ Razgovor je, naravno, kratko trajao, ali još je nekoliko rečenica prošlo – nekoliko rečenica koje su učinile nevažnim i sparinu i nesnosnost gužve i sve ostale negativne okolnosti.
Koliko bi ljudi bilo spremno na neki banalan pristup poput male djevojčice o kojoj sam pričao? Ja prvi moram za sebe priznati, teško bih to mogao učiniti. Naime, uzevši u obzir „zdravo“ društvo u kojem se nalazimo, djevojka bi mislila da joj se upucavam. A da je neki muški, mislio bi da sam nastran. A da je starija osoba, mislili bi da sam bolestan. A zašto? Jer je čitavo društvo bolesno. I ne mislim tu samo na alergijske reakcije koje su svojstvene ovom dobu godine. Bolesni smo jedni na druge. Kao da smo alergični na bliskost. Isus nas drukčije uči. On nije bio bolestan.
I što sad, što da zaključim o ovoj tematici – biti kršćanin. Teško je. Možemo se zatvoriti u neku skupinu ljudi koji se međusobno razumiju i govoriti kako živimo Kristovu ljubav. A što je s ostalima? Možemo se u svijetu ponašati kao djevojčica iz mog prisjećanja, ali bismo li time svjedočili Evanđelje ili bismo ljude samo još više sablaznili? Ne znam. Ali znam da je Isusova poruka smislena, i da želim da se ona desi. Evanđelje nije tu da bude mrtvo slovo na papiru; Isus nam je po apostolima i svetim piscima ostavio poruku življenja. Evanđelje je tu da se živi. Tu je da živi u nama. Kako? Ne znam. Ali se nadam. Možda će uspjeti način – da živimo najbolje kako znamo i umijemo, i pustimo Gospodina da djeluje u i kroz nas.
Karlo.
|
