Od svih opcija, ljudi uglavnom odaberu one koje ostavljaju najmanje mjesta za dijalog.

Nažalost, prečesto ni sam nisam imun na takve odluke.



Sredina (C) iz polazišne točke (A), praktički izgleda kao druga krajnost (B).

Ka kad se prvi put voziš negdi, gotovo uvik put odaje duži dojam na odlasku nego na povratku, kad smo se već upoznali s cestom.

Uvik me preplavi taj osjećaj kad pokušavam doći do nekog, prije nego se vratim k sebi i shvatim da je cesta bila ista u oba smjera i nije minjala sebe već mene.

Vrime prolazi jednako za tebe i mene, ali ostavlja drugačije tragove na drugačijim materijalima.

A opet u teoriji svi smo isto meso, svi iste neopipljive duše koji ne znajući sebe, ne znaju ni cestu ni vrime na kojem su i šta više neumoljivo prolazi, to se manje bojim smrti, a sve više toga da se neću moći naslonit na tvoje rame, da te neću prepoznat u nekom budućem svemiru, a najviše da te se neću sićat, da se neću moć sitit bilo čega.

Sve krhkije shvaćam smisao van tebe.

Pa se prečesto uvatim u osjećaju da me ne vidiš i ne shvaćaš, da čuješ samo šumove što povremeno izlaze iz moje usne šupljine dok pokušavam objasniti da ono što je rečeno, nije pametno, nije ni bitno. Samo su emocije tu zajebana stvar.

S druge strane, možda ni ja nisam na pola puta, vengo zagubljen u vlastitoj krajnosti.
Možda još uvik čamim na polazišnom peronu (A), na svom sidalu, nesvjestan da autobus nije još ni krenia, da postoji mogućnost da nikad ni neće.

Možda nema ceste kojom bi putova, materije po kojoj bi imao dovoljno frikcijske sile da se pomakne.

Možda sve klizi ispod, a mi ostajemo na istom mistu, nesvjesni.

Možda sve je u vlastitom dojmu, prvom(A), zadnjem(B) ili negdje u sredini(C).