|
|
| < | listopad, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
by XXS Girl
heeeei 
nadam ste da ste dobro 
Nisam baŠ dolazila zbog Škole..al te novi post je tu 
UŽivajte mi i komentirajte 
Ima li na ovome svijetu bića koje barem jednom nije bilo povrjeđeno ili uzalud voljelo? Ili je to zapravo smisao ovoga svijeta.Sama po sebi znam da polako nestajem, nestaju moji osjećaji nestaje moj lik. Povrijeđena razmišljam dali vrijedi živjeti ovakve mračne živote.Rođena sam da ga živim, ali moram li baš ovako ? Dali da odustanem i predam se od ovoga svijeta ili možda da odustanem od života ili svojih osjećaja. Što sam skrivila Bogu da se ovako osjećam tužno i beživotno ?? Možda nisam kriva ja, možda je kriv netko a ne znam tko, ali zašto kriviti nekoga kada su svi oko mene sretni. Zašto nenalazim odgovore, zašto je još uvijek moja duša povrjeđena, a taj koji me povrijedio to ne vidi ili vidi, a možda samo osjeti? Možda mnogi pate kao i ja sada, a možda me i zaboravljaju, no to su samo nagađanja. Ne... na to pitanje nema odgovora, jer to još nitko ne zna. Jednom rukom pišem ove prazne riječi, a druga ruka mi stalno bježi na lice, brisati biserne suze da ne kapaju po ovome bijelom papiru punom pitanja, bez ijednog odgovora.Da li je to odgovor, da li je nekome stalo do mene... Ne znam,možda... Bojim se, iako učim na greškama, ali ih uzastopno ponavljam nadajući se da ću biti sretna,te da će mojoj patnji doći kraj. Da li ja pišem o ljubavi ili o praznini svoje duše? Duša... da li ja imam dušu uopće? Možda moja duša nije toliko prazna, jer se u njoj krije srce koje voli i koje će uvijek voljeti mnoge oko sebe, ali jedino pitanje je kada će pronaći svoju nadu da boljim sutra? Ima li u meni još nade da budem sretna ili je sve prekrila povrjeđenost možda sam ja samo slika svega, a negdje u meni se krije čovjek , čovjek koji voli i zna da između rođenja ismrti se krije pitanje dali vrijedi živjeti i patiti kao što ja sada patim i plačem u beznađu ovih narušenih osjećaja i srušenih mostova u kojima se krila poslijednja sjenka nade za boljim sutra. Želim otići odavdje daleko,daleko gdje nema patnje i boli, želim prijeći sto dolina i nikada se ne vratiti na mjesto gdje počiva moja nesreća. Jer vraćati se tamo znači gubiti svaki dio tek pokrenute nade i vjere u sebe. Jer i sama znam
da jednom izgubiti nadu i snove znači živjeti u tami. Upravo počinjem shvaćati kako gubim nadu u život i sreću.
Da li sam ja suvišna ovome svijetu,ili jednostavno samo jedna od mnogih koja je dane provodila u nadi i snovima i odjednom shvatila da je stvarnost nesto sasvim drugo i tako izgubila nadu?Neznam i mozda nikad necu saznat al se nadam,Boga molim da ova bol prestane jer neznam koliko dugo covjek moze izdrzati ovu prazninu,bezvoljnost,tugu,prazninu,neznam al se nadam da ce proci.....
I???Kakav vam je bio novi post???
Et nadam ste da ste uŽivali,..
Velika pusaaa od vaŠe tockice 
Čao
