Tisuću zašto - tisuću ne znam
14.02.2008., četvrtak
Vibrantno vino
|
Kako smo Hreno i ja rođeni unutar 24 sata, dosta smo se rano i upoznali. Ja sam oduvijek bio stariji i mudriji, a on mlađi i poželjniji. U skladu s poslovicom o starosti koja zna i mladosti koja može, često zajedno i izlazimo van. Moj je zadatak da s djevojkama vodim navodeću konverzaciju, a Hreno je zadužen za penetraciju. Svak' ima svoje. Djevojke koje s nama provedu večer znaju da su doživjele nešto neponovljivo. U konverzaciju stupaju sa mnom, a iz Hreninog kreveta istupaju, i jesu i nisu. Što se nas tiče – jesu. Hreno i ja, prijatelja dva, se ne družimo samo zbog ugađanja našim površnim, hedonističkim porivima. Ponekad odemo zajedno i na ispovijed. Zadnji put se to dogodilo kad je Hile, pokoj mu duši, išao krstiti sina. Svećenik je bio prilično ljut na mene i pitao me kako se kanim ponašati u budućnosti. Rekao sam mu da to samo dragi bog može znati. «Tako je!», uzviknuo je svećenik, oduševljen mojim ponovnim otkrivanjem boga te sam dobio samo dvije Zdravo Marije. Poslije smo, na krštenju, još dugo nazdravljali (kakva jeftina fora – Zdravo Marijo – nazdravljati, ovo je loše čak i za moje niske kriterije, ali nek' ostane da se vidi kakav sam). Nedavno smo i rođendan slavili zajedno. Ja sam dao novce, a Hreno je otišao kupiti cugu. Pred odlazak sam mu jasno napomenuo da kupi isključivo vibrantna vina. «A kakva su to vina?», upitao me je, neuk kakav već je. Nisam htio ulaziti u objašnjavanja neobrazovanom paoru o naravi tih vina, pa sam rekao samo: «skupa!» Pojavio se nekih pet minuta prije nego što su ljudi počeli dolaziti s dvije demižonke od pet litara, jedna je bila crna, a druga gotovo prozirna. - «Šta je to?», zahtijevao sam odgovor. - Pa skupo vino. - Kako skupo? - Pa ovo košta 110, a drugo 125 kuna. - Pa toliko butelje trebaju koštati da bi bile iole vibrantne! - Treb'o si mi objasniti, i ovo je skupo, a i ima ga dosta. Shvatio sam da daljnja objašnjavanja s ovom bambuseljačinom neće pomoći. Uskoro su počeli stizati i gosti i ja sam se svakom ispričavao zbog vina koje nudim. Prijatelji su nam to pa su nam oprostili, a i bio nam je rođendan. Uskoro se počelo i brže točiti, a rinfuzno vino je nakon par čaša počelo dobivati na kvaliteti. Hreno, pa ti si poput Isusa, vino je sve bolje i bolje, skoro sam mu rekao, ali nisam jer kad si pijan trebaš paziti šta pričaš. Nakon par sati počela se osjećati neka vibra u zraku. Bilo je vrijeme za polazak u grad. Grad treba shvatiti uvjetno. Nama je grad odlazak u birtiju, od milja zvanu Hram ugostiteljstva. Nakon hrama otišli smo u jedno drugo mjesto u istoj ulici. Svi smo već počeli vibrirati od cuge. «Jesam li rekao da je vibrantno?», upitao me Hreno, a ja se nisam mogao ne složiti. Lijepi Hreno je u tren oka podveo nekoliko djevojaka na upoznavanje. Dok sam majstorski održavao konverzaciju na obećavajućem nivou, Hreno je započeo mating-dance, što bi rekli poznavatelji engleskog koji štuju pogane običaje (očito je da se ovo odnosi na mene koji se volim preseravati). «Šta je to?», iznenadila se Hrenina plesačica osjetivši nešto. «To mi je od vina» «Kakvog vina?» «Vibrantnog, jebote!» «Jebi me, jebi me!», logično je uskliknula. I tako to… Dragi čitatelju i lažno osupnuta čitateljice, mogao bih vam ostaviti na volju da sami izvučete zaključke iz ove priče, ali nisam baš siguran da ste to u stanju pa ću jasno reći o čemu se radi – rinfuzno vino je vaistinu bilo vibrantno, a samim tim ova priča dobiva i socijalnu-penetrativnu dimenziju, nezapamćenu još od Drugog vatikanskog koncila. Vibrantnost je, naime, u libidu. Dobre vibracije vam svima želim! Hure |
- 13:31 - Komentari (19) - Isprintaj - #
04.02.2008., ponedjeljak
Smrt
|
Svakom dođe smrtna vura Pisat ću o smrti kao da je prvi put. A prvi put je, kažu, najbolje. No meni se čini da je u slučaju smrti prvi put najgore, a drugog puta ni nema. Dakle – smrt. Zahvalna tema. O njoj je svatko pozvan nešto reći, mudrovati, ili barem sjetno uzdahnuti. Neki su na smrti izgradili čitave karijere – od doktora do masovnih ubojica. Smrt se često promatra s aspekta fenomena. Naime, ljude fascinira kako razne kulture različito pristupaju smrti. I dok je neki slave, drugi intenzivno tuguju. Neki je ne priznaju. U biti – većina ju ne priznaje. Smrt je za kršćane, muslimane, Židove, hinduiste, a i mnoge druge tek prelazak u drugo agregatno stanje. Ne, nisi mrtav – poručuje nam ove religije. To je, zapravo, prekrasno. I ja bih volio da sam takav. No kako nisam takav – nisam ni neki pobornik te smrti koja će nas sve ujediniti gore na nebu gdje će, recimo, dječačić iz Auschwitza i njegov krvnik, koji se pokajao – bogu hvala, zajedno prebacivati loptu preko nebeske mreže odbojkaške. «Odlično primanje» reći će narednik Schweiner svom kolegi iz tima, malom Izaku (kojem je dobri bog oprostio što je Židov), nakon što ukroti skok-servis precednika Miloševića, koji je pojačao protivnički tim izravno iz čistilišta. Nisam siguran da niti u smrti moramo biti osuđeni na toliku količinu gnjusnog kiča. Smrt je smrt. Poslije smrti nema ništa. A ako i ima – nema za nas ovakve kakvi jesmo. A ovakvi kakvi jesmo jedino i postojimo, stoga ako nekakvi drugačiji mi imamo i život poslije smrti – to opet nismo ovi mi i baš zato nas se to, u krajnjoj liniji, niti ne tiče. Razmislimo samo na trenutak o tom konceptu odvajanja duše od tijela. Kakva neopisiva glupost. Pa moja duša je rasla i srasla s mojim tijelom. Nikada moja duša ne bi dosegla ovu razinu da se nije razvijala u ovakvom tijelu. Profinjenost moje duše se ne ogleda u profinjenosti mojih ruku, kako bi površan netko zaključio, profinjenost moje duše upravo jest profinjenost mojih ruku. A onih par karakternih mana – to je upravo grba na nosu. Bez tijela i moja duša gubi oblik i može biti bilo šta – čak i duša neke velike žabe. A poljupci ne pomažu – bajci usprkos. Nakon što sam nepobitno dokazao da duša upravo i jest tijelo – idemo dalje. Kad umre naše tijelo – umiremo i mi. Iza nas možda mogu ostati neke pjesme, slike, djeca, možda čak i profitabilna firma – ali najbolje je izgubljeno. Svi ćemo umrijeti i tu nema zbora. Kukavičku nadu da će biti bolje kada umremo treba ostaviti katolicima i sličnima. Mi, djeca Domovinskog rata i stranog kapitala, sebi to ne možemo dopustiti. I zato prijatelji i prijateljice – jednom godišnje na opći pregled. Paziti na razinu kolesterola u krvi, jesti voća i povrća, paziti na tlak, baviti se dva puta tjedno sportom i smanjiti s pušenjem – neka nam one puše! Pa će i smrt doći kad je budemo očekivali, a ne desetljeće ili pet prerano. Jer NITKO od nas nema pravo lišiti nas svoga društva. Odakle nekome pravo da ode prije vremena i ostavi nas - sve usamljenije i usamljenije u ovom i tako ne pretjerano veselom svijetu? Prijatelji i prijateljice – očekujem od vas da živite do kraja. Barem do mog kraja, a ja namjeravam dugo živjeti! Živjeli. Hure U spomen na Hileta Hičku, neka mu je laka purgerska zemlja |
- 09:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||