Swanula jutarnja wečer dana, swakodnewni nepostojeći ljudi pružaju si newino prljawe ruke mira neshwatljiwe neshwatljiwosti i mole za neoprostiwi oprost oprosta, naprosto izwlače snažno snažnu snagu, traže sebe u sebi, nepronalazeći ništa pronalaze jedni druge, potiskuju potisnuto, glade izglađeno, prijatelje prijateljewih prijatelja u neprijatelje pretwaraju, nude zatrowano, weselo naiwni swe prihwaćamo. Naježen izlazim iz kuće s treskawicom u nogama i štucawicom u grlu, dolazim do bijelog mosta koji inače nije bijel, zatim sjednem na weliko žuto kameno otrcani cwijetnjak u kojem inače nema cwijeća. Kružnim pokretima rastegnem noge, legnem na snijeg, naprawim kulu od pijeska kojeg nije bilo. Weselim se ko' malo dijete i ako znam da to nikad nisam bio. Pogledom čujem i ušima tražim, rukama gledam, nogama swe radim, ma šta te briga kome goworim, ne obraćam se uopće..samo pokušawam misli u jednu rečenicu da swedem, umjesto jedne sto sam ih reko pa poreko, i opet došao na isto.