Tides

Dijete!!!
Biti dijete!!!
Malo dijete!
Koje ne zna ništa, koje ne razumije što drugi pričaju!
Koje se smije!
Koje se igra!
Koje je slatko kao šećer!

To ja želim ponovno biti...DIJETE...uhvatila me nostalgija za djetinjstvom..

Sretna sam što odrastam i znam i sama da sam još balavica koja kao nema pojma o ničem..ali..kad razmislim..
Prije dvije god nisam razmišljala o nekim stvarima o kojima razmišljam sada..i koje se odnose na ovaj svijet..na ove ljude..na događaje..
Ponekad poželim opet biti mala..mala kao sva mala djeca koja ne misle..koja ne pričaju..koja tek znaju raširiti usta od uha do uha te koja ponekad zaplaču da se cijela kuća ori od njihovog plača..od tuge koja nema razlog zašto tuguju..

E pa ja opet želim da mogu plakati samo kad mi dođe, bez ikakvog razloga..
Bez primisli koja me muči..koja me tada neće mučiti..koja me neće mučiti jer malu djecu ne muči niti jedna gadna misao i oni ne plaču zbog ovog okrutnog svijeta ili zato što ih nešto boli..u duši..
Oni samo plaču..
Njima je to uobičajeno..

Zašto odraslima nije uobičajeno plakati?
Zašto?
Zašto odrasli ne bi mogli iskazivati svoje osjećaje kad im god dođe..pred mnoštvom ljudi..
A da to ne bude nekima neobično..
Dobro znamo svi kad odrastao čovjek zaplače da se svi pitaju što mu je?
Pa štooooo!!!
Što ako želim plakati bez ikakvog razlogaaaa!!!!!
Da im to kažem rekli bi da nisam normalna..!
Emocije se ne treba stidjeti pokazivati..NE!!
Upravo ih trebamo pokazivati bez imalo stida..
Jer kad se isplačemo, bude bolje..mnogo bolje!

A sad onaj dio gdje su muškarci čvršći nego žene!
Ma dajte..
Mekani su kao spužva koja je natopljena vodom i samo čeka da ju netko iscjedi..
Točno tako!

Gadna mi se misao mota po glavi!!

Ne..zar ja više nikad neću biti mala..trčati svaki dan..smijati se..igrati se..plakati kad mi dođe..uživati..
Ne zamarati se..
Ne ići u školu..

Ne..moje je djetinjstvo prošlo..
Moram se oprostit s tim..

Goodbye my Childhood!!