Najveća čudovišta na svijetu
Hodala sam ulicom. Bilo je hladno, tolko hladno da mi se dah pretvarao u male kristaliće. Bio je suton i Sunčeve zrake više gotovo nisu bile vidljive. Cijeli dan je nekako išao naopako, ali te večeri nisam to očekivala. U zagrljaju starog, dugačkog, zimskog kaputa i davljena od toplog šala, hodala sam neznajući gdje. Znate kako u bajkama otkuca ponoć i odjednom sve nestane? Sve se promijeni. Tako je bilo i te večeri. Od jednom kao da je sat zakucao, a ja sam se našla u sasvim drugom svijetu. Isprva, sve se činilo normalno. Sve dok nisam srela svoju prvu „žrtvu“. Bio je to jedan star, obješen i umoran prosjak koji me molio da mu dam koju kunu. Digla sam pogled i srela se s njegovim očima i tada se dogodilo. Ušla sam u njegov razum, u njegovu savijest. Čula sam sve što je mislio! „Kada posegne za novčanikom zgrabit ću joj ruku!“ Stala sam mrtva hladna i rekla „Molim?“. „Imate li koju kunu?“ Ostala sam zbunjena, zar nije upravo rekao kako će me opljačkati? „Ajde više glupačo jedna oćeš posegnuti za tim novčanikom?“ Sve više i više toga je dolazilo, ali njegova usta se nisu otvarala. Iako sam i dalje bila zatečena i nisam razumjela što se događa, poslušala sam razum, ispričala se i otišla. Čula sam kako je nešto promrmljao, a kada sam ga pogledala u oči opsovao me. Brzo sam nastavila dalje. Uplašeno sam počela jako brzo hodati i onda se opet dogodilo. Ovoga puta sam srela mladog muškarca, izgledao je pomalo zabrinut. Pričao je na telefon, zapravo u tom je trenutku njegov sugovornik pričao. Promatrala sam njegovo lice, u tom trenutku digao je pogled. „Samo da žena ne sazna da ju varam. Koju da ispriku danas smislim?“ Dah mi je zastao. Sad mi je već postalo jasno da nešto nije u redu. Shvatila sam, ali nisam mogla vjerovati.
Dugo sam hodala, na moju sreću nije bilo nikoga na ulici. No, moja sreća nije dugo potrajala. Baš kao u kriminalističkim filovima, hodala sam kroz mračnu ulicu. Došla sam do raskrižja, i skrenula lijevo. U ulici desno nalazila se nekakva manja grupica ljudi. Netko me počeo dozivati. Nisam se odazvala. Glas je vikao da stanem. Nisam slušala, nastavila sam hodati istim tempom i okrenula se na sekundu.. „Idem po ovu! Moram ju uloviti!“ Zatim buka. Buka rečenica, riječi, različitih glasova. Svaki je govorio nešto svoje. Počela sam trčati koliko su me noge nosile, ali kada sam se okrenula nije bilo nikog. „Čekat ćemo neku drugu ova je već negdje pobjegla.“ Rekao je jedan glasno. Dala sam petama vjetra i došla do glavne osvjetljene ulice. Što sam se više približavala trgu u mojoj glavi se nešto čulo sve glasnije. Dok sam došla do trga bilo je nepodnošljivo. Mislila sam si zašto svi moraju toliko glasno pričati i vikati. Počela sam pokrivati uši, ali buka nije prestajala. Stiskala sam sve jače i jače, ali bezuspješno. More rečenica je letilo u mojim ušima. Nitko oko mene nije otvarao usta, svi su samo bezvoljno hodali. Otrčala sam, mislila sam da će mi glava eksplodirati.
Malo dalje od centra grada naišla sam na malen kafić i odlučila sam ući i smiriti se. Unutra je bilo svega troje ljudi i nadala sam se apsolutnoj tišini. Sjela sam i naručila. Zatim su se vrata otvorila i ušla je jedna moja poznanica koju nisam vidjela već duže vrijeme. Primjetila me i prišla mi. Zamolila sam ju da sjedne sa mnom i tako smo počele pričati. Sve je bilo u redu, glasova nije bilo. Jedini koji sam čula je bio njezin i to dok je otvarala usta. Počela sam pričati i tada se dogodilo – „Isuse kako užasno izgleda k'o da ju je vlak pregazio. I kako je dosadna, da me bar nije pozvala!“. „Molim, nešto si rekla?“ Prestala sam pričati. Zbunjeno me pogledala i rekla da nije. Zbunjeno smo se gledale neko vrijeme. Brzo je popila kavu i rekla da mora ići. Ostala sam još neko vrijeme i primjetila par na drugoj strani prostorije. Dečko je nešto govorio, ali za mene je i djevojka. „Kako mi ide na živce, zašto sam uopće s njim. Već se mjesecima skrivam s Mislavom. Mogla sam već odavno biti sretna i mirna!“ Njezina neiskrenost me užasno naživcirala i odličila sam napustiti kafić.
Bila sam već jako umorna i iscrpljena. Odlučila sam krenuti kući. Već mi je odavno bilo jasno da sam danas nekim čudom ulazila u tuđe glave i slušala njihove monologe. Nikako mi nije jasno zašto su svi ti ljudi lagali, zašto su se pretvarali da su nešto što nisu? Zašto je moja poznanica sjela sa mnom ako misli tako ružne stvari o meni? Zašto ljudi čine takva stvari? Zašto se danas laž bolje tolerira i brže oprašta od istine? Ta pitanja su me pratila sve do kuće. Nije bilo nikoga, što mi je bilo čudno, ali nisam više mogla izdržati. Legla sam i zaspala. Zapravo, probudila sam se. I to mokra i vruća, sva zbunjena i dezorijentirana. Odjednom mi je sve prošlo kroz glavu i shvatila sam što sam sanjala. San se ponavljao svaki dan u određeno doba. I tako sve do danas...
Realnost je surova. Nikada ne možemo znati što ljudi stvarno misle. Ne možemo znati kome možemo vjerovati. Svakodnevno se izlažemo riziku. Riziku koji ne bi uopće trebao postojati. Rizik koji je nastao zahvaljujući prvom čovjeku koji je rekao laž i prešutio istinu. Mi se zapravo vraćamo u pradoba kada smo se trebali boriti da preživljavamo. Danas se itekako borimo da preživimo i to protiv najvećih čudovišta na svijetu – ljudi.