...staring down the bullet, let me make my final stand...

Hvala svima na lijepim željama i podršci. Cijenim svaku Vašu riječ, ali ovaj blog je ispao nedonošče, kao i njegov autor. Jedina je razlika što ovaj blog neće preživjeti, dok autor mora.

Još jednom- hvala.


Đus

Moram priznati da, unatoč okorjelom realizmu koji ljudi često prepoznaju kao pesimizam (a opet, pesimist je ništa drugo doli bolje obaviješteni optimist) gajim jednu romantičarsku crtu u svojoj osobnosti, crtu idealizma. Ideju da ja kao pojedinac mogu promijeniti svijet, barem lokalno. Ako me razumijete... Da mogu drugim pojedincima promijeniti živote, a to želim učiniti nabolje. Usudio bih se reći da sam u neku ruku vizionar, ne ulazeći u to hoće li se moja vizija obistiniti ili ne. Ta vizija je da ću kao profesor vjeronauka odgajati djecu, ne da nužno budu u crkvi svaku nedjelju i mole se Bogu za kojeg ne znaju zašto u Njega uopće vjeruju, već da ih naučim da poštenje, čast i dostojanstvo još uvijek vrijede nešto, a da se bez kritičkog i bistrog razmišljanja ni ne isplati živjeti. Da ću klincima u domu "Dubrava" pokazati da nisu nijema masa na rubu društva, već da imaju u sebi ogromnu snagu, kojom mogu mijenjati svoje živote, ali i tuđe. I to nabolje.

Zbog takvih razmišljanja me uvijek privlačilo vizionarstvo kod drugih ljudi. I Boris Malek ima svoju viziju. Kao jedan običan, obiteljski čovjek, g. Malek ima viziju o drugačijem hrvatskom zdravstvu, u kojem se neće moći dogoditi da vam se postavi kriva dijagnoza ili vam se uništi zdravlje pogrešnom terapijom, bez da nakon toga itko odgovara. U kojem će svaki liječnik i terapeut biti sustavno provjeravan i školovan, a ne da nas liječe ljudi koji više ne znaju ni anatomiju ljudskog tijela. Zbog prijetnje koju svojim kvalitetnim radom predstavlja za kompletno zdravstvo države i zbog činjenice da ga može krahirati jednim pozivom bilo kojoj TV-kući koja bi dokumentirala rad s pacijentima po našim bolnicama i usporedila ga s njegovim, već su ga pokušavali zatrti, ušutkati i podmititi. Unatoč tome, poliklinika Malek ne samo da uspješno radi, već se prostire na 1200 kvadrata radne površine, s planom da postane najveća poliklinika za fizikalnu terapiju u Hrvatskoj. Nijedna državna bolnica ne raspolaže takvim prostorom za fizikalnu medicinu, a kamoli da postoji centar koji bi pružao radnu terapiju, sportsku terapiju, estetsku medicinu, hidroterapiju i korektivnu gimnastiku uz konstantni individualni rad, po svim europskim standardima.

Vjerujte mi, ne radim čovjeku reklamu zato jer mi daje postotak ili nekakve popuste, već zato što sam svojim očima vidio čime raspolaže on i kakve rezultate daje njegov rad, a kakvu brigu dobivaju ljudi na račun državnog zdravstva. Boris Malek je vizionar koji opstaje unatoč svim izgledima i zato se nadam da će uspjeti i da ćemo jednog dana svi dobiti pravo na pravovremenu i kvalitetnu pomoć kada nam ona zatreba. Većina nas si ne može priuštiti privatno zdravstvo, a državnome smo samo brojka. Želite li da se s vašim bližnjima postupa kao s brojevima ili kao s osobama? Mislim da nam je odgovor svima jednak. Kao dugogodišnja žrtva državnoga zdravstva, mogu samo ustvrditi da sam više potrošio na svoje zdravlje i novaca i vremena po državnim bolnicama i ustanovama, a bez bitnijih rezultata, nego što ću potrošiti na privatne terapije, od kojih se već nakon mjesec dana rezultati vide.

Izgurao sam mjesec i tjedan dana od planiranih 6 mjeseci. Prvi rezultati su tu. Moja vizija ostaje jaka, iako duh klone tu i tamo. Ali nema druge, sada ili nikada!
Budite vizionari i podržavajte vizionare. A klaunove i vizionare treba znati razlikovati, to nam je svima ponekad teško...
Riječima jednoga od dvaju glavnih klaunova: "Zajedno, idemo dalje"!

Za kraj poziv svima, prvenstveno Vama iz Zagreba i okolice: Četvrtak, 22.11., 19:15 - 20:00 sati, Vlaška 38, dvorana 5 (drugi kat), tribina na temu: "Život osoba s invaliditetom i život s osobama s invaliditetom". Predavači: mr. med. Mirjana Dobranović, predsjednica HSUTI-ja i last, but almost not least- Đus, najmlađi predavač u povijesti KBF-a. :)

Mnogi me pitaju odkud mi snage za sve to, trpljenje bolova iz dana u dan, borbe protiv vjetrenjača i sve sanjarske aktivnosti... I svi do jednoga se začude jednostavnošću mog odgovora, jer nisam nimalo poseban naspram svih vas- običan sam čovjek, pun mana i grešaka. Samo možda malo uporniji od većine.

Pitanje je preživljavanja. Vjerojatno ste gledali neki dokumentarac o životinjama, u kojem lav zarije kandže u leđa zebri, ali ova se toliko grčevito bori za goli život da ga kopitom zahvati ravno u njušku i spasi se. E i ovo je jedna takva priča, samo sam ja zebra, a cijeli sistem u kojem živimo i moja dijagnoza su jedan jebeno ogroman lav. Ovo što trenutno prolazim je također borba za goli život, borba za njegovo definiranje. Hoću li biti sposoban samostalno funkcionirati ili ću se loviti za nekoga zbog 4-5 stepenica, biti konstantno ovisan o nekome? Ali to je i puno više od pitanja (ne)ovisnosti u svakodnevnom životu. Za razliku od većine, ne bojim se toliko smrti. Dapače, malo je stvari kojih se bojim. Moj najveći strah vjerojatno proizlazi iz mog ega, a to je strah od nemoći. Ne seksualne, tu nema zime. Već strah da neću moći zašamarati nekoga ako mi počne pipkati curu, strah da neću moći potrčati za svojim bebačem kad ga nogice ponesu prema cesti, strah da neću biti tata s kojim se djeca mogu igrati, strah da ću svojoj ženi biti mrtvi teret, u kolicima iz dana u dan. Sebe smatram vrlo sposobnim i fizički i psihički, ali te misli žive u mojoj podsvjesti. A one su nepresušni izvor energije, jer je to strah koji te goni naprijed, do vlastitih granica i preko njih. Jednostavno jer ne želiš dati ni 0,1% šanse svijetu da te dokrajči. Ako se to i dogodi bar želim znati da je svaki drugi ishod bio apsolutno nemoguć, jer drugačije ne bih mogao živjeti sam sa sobom. Kad jednom nekome u očima vidiš razočaranje tako nečim, kad vidiš da na sekundu pomisli: "Mogao sam naći prijatelja koji može igrati nogomet" ili "Mogla sam naći dečka koji može plesati"- ne želiš da se to ponovi. Iako je ljudski i na njihovom mjestu bih i ja tu i tamo to pomislio. No ako moram izgubiti, to sigurno neće biti na koljenima, nego u borbi do zadnje kapi krvi. Pa nek' bar ljudi kažu, kad prođem u kolicima pokraj njih: "E, ovaj tip je bio pravi borac".

Svi mi to imamo u sebi, samo nas se treba stjerati uza zid. U svakome od nas čuči borac. I svi smo mi životinje, tek prigodno pripitomljene. Jedina razlika između mene i vas je što je moja borba već započela, a vas vaša negdje, iza nekog ugla još uvijek čeka.
U životu uvijek vrijedi jedna mudra, a kaže:"Be all you can be!"

Ovaj post je inspiriran idejom drage kolegice Choco, koja me nedavno i pošteno izreklamirala. :)

Završio je i treći tjedan. Bolovi su prisutni za vrijeme vježbanja, ali više ni traga ni glasa upalama mišića i sličnim čudima, iako sam počeo raditi s opterećenjima do 2 kg. U korektivnoj gimnastici kod mog terapeuta je to maksimalna težina, jer je sami princip vježbanja neuobičajen za neupućenog čovjeka. Netko tko redovito posjećuje teretanu će se nasmijati na spomen utega od dvije kile, ali kad mu se stavi po 2 kile na svaki gležanj i još po 2 u svaku ruku (krajnje točke ljudskog tijela), a to mora vrlo sporo i pravilno dići leđnjacima 10 puta, tih ukupno 8 kg ubrzo postaju teži od svih utega u fitness centru. I ljudi koji mogu pravilno raditi te vježbe koje točno pogađaju manje mišiće s te famozne 2 kile su čvrsti kao stijene.
Ja sam počeo raditi s utezima od 2 kg u rukama, dok se na nogama još mučim s 1,5 kg. Krajnji cilj je ionako ne dići po 2 kg, nego dizati pravilno i bez problema, a to je već sasvim druga priča. :)

Sam tijek treninga je otprilike ovakav: počinje se s laganim zagrijavanjem većih skupina mišića. Nakon toga terapeut razvlači opuštene zglobove stopala u svim smjerovima, a onda se uz određeni otpor njegove ruke vježbaju mišići gležnja i listovi. Nakon toga slijedi jedno od bolnijih razvlačenja, u kojem se leži na stolu, terapeut imobilizira jednu nogu, a drugu ispruženu diže u zrak, natežući sve tetive od pete do gluteusa (guznog mišića). Kada sam počeo vježbati, mogao sam dići nogu na otprilike 35-40 stupnjeva. Sad mogu do 75. Cilj je 90 stupnjeva, što bi svaki zdrav čovjek morao moći izvesti (probajte kod kuće, jedna noga naspram druge pod 90 stupnjeva, bez dizanja kukova, obje noge moraju biti ravno). Začudili biste se koliko je to i "zdravim" ljudima teško. Nakon toga ide kretanje nogu pod otporom utega i ruke terapeuta u svim smjerovima- u zrak (jača kvadrecepse), u stranu (mišići kukova i prepona), kružno (kombinacija). U to se ubacuju i vježbe trbuha, koji je centar gotovo svake kretnje i mora biti stabilan. Nakon toga se radi razvlačenje i jačanje mišića križa i leđa, te mišića ramena. Radi se po principu "ako je lagano- ne radiš dobro". I tako stvarno i je, jer se rade pokreti koji aktiviraju najviše zapostavljene mišiće pa vježba vrlo brzo postaje vrlo naporna. Inzistira se na 100% pravilnom pokretu, pod motom "bolje 5 puta kak spada neg 100 puta krivo". Ljudi se žale, jauču, pokušavaju si raznim trikovima olakšati, ali kada se pomire sa sudbinom i počnu raditi, shvate da se približavaju danu kad će g. Maleku (terapeutu) pružiti ruku i reći: "Hvala, vidimo se". Upravo danas je s vježbanjem završila gospođa koja je imala frakturu kralježnice, a radi vježbe leđa u najmanju ruku kao netko tko se bavio gimnastikom. Naravno, ja sam rekao g. Maleku: "Ma kaj muljaš Boris, platio si gospođi zdravoj k'o dren da ti dođe raditi reklamu". :)
Šale su često jedini način da smetnete s uma muke na kojima ste sat-sat i pol, ali tako mora biti. Čudno, primjetio sam da mi uvijek desno oko prvo suzi kad je neka gadna vježba. :)
Tri tjedna su već iza mene. Još nešto više od 5 mjeseci, a onda se žanje što se sijalo. Pa ćemo vidjeti kakva je bila godina... Do tada, svim nadolazećim bolovima i mukama samo kažem: "Come on, make my day!"

Pomalo se skidam s andola, tijelo se privikava na napore i bolove. Ne biste povjerovali kako je tijelo prilagodljivo, pravo remek-djelo. Radi se intenzivno, bez milosti. Prvenstveno prema meni. Kao u Bik Braderu. :)

Kad smo već kod toga... Jednom ne tako davno, kada sam se našao u situaciji da imam priliku trenirati kod ovog tipa, a to si nikako nisam mogao priuštiti, došao sam na ludu ideju i ponudio svim našim velebnim tv-kućama sljedeći deal: oni bi meni sponzorirali vježbe (što je za jednu tv-kuću sića), a zauzvrat bi imali reality show u stilu Rockyja Balboe, koji bi kad bi se pravilno odradio, privukao puno više gledatelja od 10-15 neobrazovanih ljudi koji spavaju do 2 popodne zatvoreni u kući. Ili sam bar tako mislio. Priznali mi to ili ne, svi volimo gledati takvu priču, u kojoj netko protiv svih izgleda i uz puno muke uspijeva. Svi ćemo se sa sprdnjom sjećati serijala "Rocky", ali je neminovno da je njime pokrenuta lavina, promijenjeni životi, i da su te filmove gledali milijuni ljudi. A svaki od njih je bar na trenutak pomislio: "I ja to mogu!". I ja se mogu suprostaviti šefu na poslu, i ja mogu izboriti svoja prava, i ja mogu nešto promijeniti! Ali ne kod nas. :) Naime, ni od jedne nikada nisam dobio nikakav odgovor. I to sada nije ni bitno. Možda je i bolje da je ta priča ostala samo naša- moja i vaša. Tim više ću moći na nju biti ponosan. No ipak, ostaje činjenica da živimo u državi totalno poremećenih vrijednosti, bilo da se radi o društvu općenito, medijima ili pojedincima. U kojemu su Vlatka i Dikan važniji od jednog Tomislava Medića (vidi post Zagreb 2007. = Texas 1807.).

Ali neka... Samim time što se nas, male ljude obezvrijeđuje sada, to će naša pobjeda biti veća. Moja nad mojim invaliditetom, vaša nas vezom koja vam šteti, poslom koji vas guši... Bitku po bitku, polako ćemo pokazati kakvi smo. Jer istina je, na muci se poznaju junaci. A to smo mi prijatelji, svi koji ujutro ustaju i prije nego krenu na posao poljube svoje dijete ili bolju polovicu, svi koji znamo u dućanu reći "dobar dan" i "hvala", svi koji se grčevito držimo za zadnje komadiće smisla, normalnog ponašanja i razmišljanja.
Jer, nemojte se zavaravati- vlada kretenizam, bahatost i laktarenje. Mi smo manjina. Zato bar budimo glasna manjina!
Dan odmora, a onda u nove pobjede.
A svima koji misle da nas mogu pregaziti, fizički ili psihički: "Is that all you've got?!"

UPDATE:
Jedna mala mala mica HITNO traži dom i nekoga tko će joj pomoći da preživi ovu zimu. Nova, full oprema, spava u kutiji, obavlja nuždu na stare novine i puno prede. Okupana, nema buha ni nametnika. Samo velike oke koje traže nekoga s područja Zagreba i okolice da spasi jedan mali život.