The Storm Lord

utorak, 18.04.2006.

Aedon milostivi

Prošlo je 398 godina. Skoro cijeli Osten Ard leži u ruševinama. Postoje uporišta ljudi, gradovi u kojima je vladala ruka nekog od Drugih. Zapovjednik im je bio Vuzyrr Zau'Rahel. Ali, armija Oluje je veća i moćnija, i daleko okrutnija od shvatljivog. Armija je sačinjena od Sitha, ali i od drugačijih bića, naime vampira Olujnih.
Već 398 godina vlada noć... Ipak, tračak nade krije se u srcu tame...

Gazim po tamnoj rijeci, dodirujem vršcima svojih krila površinu staklenu... Oko mene tama, u meni Oluja, u Tami Oluja, u Oluji Tama... Odjednom mi svjetlost zaslijepi oči. Predamnom vidim Mjesec, a na njemu lik žene, lik crvenokose božice... Sa usana joj curi krv, a u očima joj ljubav...za mene....

" Gospodaru! Gospodaru!!! Što vam je?!", prodere se Shio.
Otvorih oči, ulazeći u stvarnost, vraćajući se iz vizije. Selena....
" Shio, kako je prošao napad?"
Shio me začuđeno pogleda, " Osvrnite se. Stojite do koljena u krvi. Gazite po tijelima naših protivnika. U ruci vam je srce nekog čovjeka. Zar vam još nije jasno?", odgovori mi pomalo drskim tonom. U meni se odjednom probudi gađenje. Odjednom mi postane jasno, da je sve bilo bez razloga. Svi su ovi ljudi patili bezrazložno. Sve smrti... Zbog čega? Zbog ludosti jednog Sithe, žednog podjednako krvi i moći.
Da li je ova posljednja vizija probudila nešto u meni? Možda ljubav, prema ljepoti, a ne samo prema uništenju i patnji. Nešto je tu pomalo čudno.
"Gospodaru, grad Antioch je pred nama. Vuzyrr će uskoro pasti. Još malo, i sve je ovo naše!!!", usklikne Shio, dižući šaku prema nebesima. Vidio sam pohlepu u njegovim očima...

Učinih se nevidljivim te napustih naš logor. Raširih krila.
Nađoh se pred glavnim vratima Antiocha. Preletjeh i njih.
Na ulazu u Vuzyrrove odaje uspavah sve stražare. Otvorih i zadnja vrata.

" Buđenje, gospodine Zau'Rahel!", prošaptao sam mu u uho. Ovaj gotovo istog trena iskoči iz svog kreveta. Bio je u ratnoj spremi. U ruci mu je sjala neobična oštrica. Jingizu zatreperi.
" Ineluky! Ne, ne još!!! Zašto, zašto mučiš ovaj svijet?!"
" Smiri se, budalo. Prekidam rat. Razumiješ?", iskoristio sam magiju na njemu, uvjeravajući ga da je to istina. I bilo je.
" Baš i ne vjerujem! Veliki Olujni Tiran nudi prijateljsku ruku? Hah. Zaboravi."
" Molim te. Znam da je čudno! Iskreno, i meni je ovo čudno. Ali, molim te."
" Hmmmm. Ovako. Dođi za 7 sati. Aedon milostivi će mi do tada dati savjet. Sad idi."

Aedon milostivi... Što bi sad to trebalo značiti?
Hmmmmmm.......
Selena...
- 23:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.04.2006.

T'si anh pra aia Ineluky!

"Dakle, Shio'Aran, tko je sljedeći na redu? Koje selo nam sada nudi svoju krv?", upitah Shio'Arana, jednog od Crvene Ruke.
"Paaaaaa... Mislim da bi to bilo... Ah da. Geelead. Malo selo, par tisuće stanovnika. Ali, pazite gospodaru. Osjećam nešto čudno."
"Znam, Shio. I ja to osjećam. Netko moćan vodi ljude ovog grada. To je jedan od Drugih... Nema veze. Ovo selo će pasti.", odgovorih mu.

I tako, zamahnuo sam rukom, dajući svojoj armiji naredbu. Napad je počeo.
I svi se proderaše: "T'si anh pra aia Ineluky!", što bi značilo 'za krv Inelukyjevu', na Sithskom.
Klanje. Smrt. Krv. Osjećao sam žeđ. Želio sam još, i još, i sve! Krv je curila sa mojih usana, a Jingizu zapjeva...
No, jedan muškarac nije pokazivao namjeru umrijeti. Prodrijeh mu u misli: Vuzyrr Zau'Rahel, zaboravljeni zaštitnik ovog sela. Kao dijete je otkrio neobične moći. Bio je jači i brži od svojih vršnjaka, a s vremenom je počeo prizivati Vatru.
I tako, ja se bacih na njega, udarivši svom silinom po njegovu maču. Mač je u trenutku podlegao pod moći Jingizuovoj, te se u djelićima rasuo po tlu. Vuzyrr me ustrašeno pogledao.
"I to je taj Drugi. Jadno!", pomislih, te zamahnem prema njegovom vratu. Odjednom, od nikuda, zaslijepi me nevjerojatan bljesak. Vuzyrra nestade.

Nakon pola sata selo je prestalo postojati. Bio sam zadovoljan tom činjenicom, a bome i sit.
Promijenio sam se... Više ne jedem, ne pijem osim jedno: krv...
Dao sam svoju krv Petorki. I oni postadoše moćni, ali slabiji od mene u svemu. Svaki od njih vladao je posebnim moćima. Ali su bili slabiji od mene, što je najbitnije.

Međutim, uskoro će sve postati drukčije..... Vuzyrr je bio otežavajući faktor u mojoj osvajačkoj kampanji....
Zapitah se, zašto uopće sve ovo radim? Krv....
- 22:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.04.2006.

Pobjeda Oluje

I tako je Iyu'Unigato, veliki kralj, pao. Pao u prašinu, pao meni pod noge. Bijes je još uvijek bio u meni, još uvjek sam osjećao pulsiranja Jingizua u mojoj ruci. Izišao sam na Toranj zelenog anđela... Vjetar je zanosio moju bijelu kosu, i u tom trenutku moju kožu oboji crnilo, a moje srce zlo...
Bijes i mržnja počeše izlaziti iz mene; munje obgrliše moje tijelo; velika krila probiše mi leđa, te ih ja rasklopih, smješeći se mojoj "evoluciji".
Promijenjen, pogledao sam ka Rimeržanima koji su upravo ubijali na ulicama moga grada. I u tom trenu, vidio sam Petoricu: U crveno obučeni Sithe bijelih kosa, sa vatrenom žestinom u pokretima. Pozvah ih mislima, te oni dođoše k meni. Moji sluge, Najvjerniji: Crvena Ruka Inelukyjeva.
Zapovijedih im da povuku snage, da spase ono preostalo: " Vjerni moji prijatelji, vrijeme je da se povučete. Učinite to odmah, jer vaši Sithe su preslabi; umrijeti će.. Ja ću se pobrinuti za Rimeržane!".
Oni me poslušaše, i za par trenutaka samo su Rimeržani bili na ulicama. Poletio sam ravno uvis, među crne oblake, te započeo magiju nevjerojatne siline, magiju koja će svakog Rimeržana u krugu od 15 kilometara od Asu'e usmrtiti; magiju koja će smrviti njihovu životnu energiju.
Otpustio sam tu moćnu silu iz sebe, te su crvene trake energije poletjele ka svakom Rimeržanu... Za minutu-dvije, više u blizini nije bilo ni jednog živog Rimeržana.
"Moje... Sve je moje...", pomalo zbunjeno sam ustvrdio.
Spustio sam se natrag na Toranj, ka svojim vjernim slugama. Gledali su me ustrašenim pogledima. Znao sam da još uvijek ne shvaćaju ovaj čin koji se dogodio pred njihovim očima. Shvatiti će s vremenom....
Otišao sam u prijestolnu dvoranu, sjeo na prijestolje, te se opustio. Imao sam osjećaj da sve baš i neće biti ovako lako. Bilo je i vizija, koje su govorile o drugima sličnih moći poput mojih... Ti drugi su me strašili. Pomalo.
Dotrčao je jedan od Crvene Ruke, Sitha koji se zvao Daei'No, da podnese izvješće: "Kralju, imamo 12305 Mrtvih na našim stranama. 9012 ih je ranjeno. Međutim, među preživjelima nema vaše majke Amerasu i njenih dvorana. Što možemo učiniti, Gospodaru?".
" Osjetio sam još prije 4 sata da se moja voljena majka udaljila iz Asu'e. Ona će svoju smrt naći za dva dana, u neočekivanom vrtlogu zraka kod Faran'haeratha. Sad me ostavi. Imam mnogo toga za učiniti!".
Bio je to prvi dan oluje, prvi dan tiranije koja će potrajati samo 400 godina. Samo prvi dan odnio je 45000 života...


- 20:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>