I am the Phoenix

Hegel i povijest svijesti ... ..

Baš me preko vikenda uhvatilo opet nešto što me zna uhvatiti dosta često. Razna razmišljanja o svijetu, ljudima, svrsi i "nesvrsi" našeg postojanja. Gledam jučer TV i još uvijek si u svojih koliko već godina postojanja na ovoj Zemlji ne mogu objasniti da se ljudi još uvijek masovno ubijaju, postavljaju se auto bombe, bezrazložno se ubadaju prolaznici itd. Da ne spominjem potres koji je odnio više od 5 000 života, ali to je nešto što se ne može kontrolirati. I kad tako krenem razmišljati shvatim da sve ovo ... naši životi, naše postojanje ... uopće nije bitno ... posjedujem vakuum u glavi koji nikako ne mogu ispuniti nečim smislenim ... barem nekim pokušajem objašnjenja našega postojanja. No, mogu se tim mučiti narednih ne znam koliko godina jer smrt je nešto što se predviditi ne može uz ostalih milijardu stvari u ovozemaljskome životu.

I što je mene uhvatilo i gurnulo u razmišljanje. Gledam ljude i na tren osjetio sam se povezan sa svime. Nitko ne može tvrditi niti ustvrditi što je prava stvarnost ili realnost. Kao što npr. ne postoje boje nego samo frekvencije koje naše ljudsko oko raspoznaje i kategorizira. Da li je svijet uistinu onakav kavog ga mi doživljavamo? Da li smo mi možda nekakav experiment jednog čovjeka ili grupe ljudi ili možda čak izvanzemaljaca koji sve ovo promatraju i bilježe rezultate. Možda du oni ... Bog. Da li smo mi u kakvom stroju koji proizvodi razne uvjete od potresa, erupcija vulkana do terorističkih napada ... da bi se bilježile naše reakcije i postupci. Ili smo možda mi produkt mašte nekog bolesnika koji sve nas drži u svojoj glavi, možda čak i Ti koji čitaš si taj bolesnik ili Ja ..., a svi ostali su iluzije ... proizvodi tvogbolesnog uma ... ili mog. Tako dolazim do Hegela. Inače ne volim filozofiju kao filozofiju, nego više povijest ... podatke, ali došao je jeda filozof koji me zaintrigirao. G. W. F. Hegel ... koji je uistinu velika ličnost u povijesti filozofije. Ono što me zaintrigiralo je njegova tvrdnja da je svijest nešto što se razvija ... do jedne ultimativne granice ... cilja, koji se naziva samosvijest, a ta samosvijest je sloboda svijesti. Znači da je naša svijest slobodna kada postane svjesna same sebe. Tvrdi da se kroz povijest ta svijest razvijala i da se još uvijek razvija. To me potaklo na razmišljanje. Da li smo mi kojim slučajem svi jedna svijest. Besmrtnost ... neće donijeti ni eliksir života ni kamen mudraca nego potomci ... djeca su naša besmrtnost. Mi činimo naše roditelje besmrtnima, oni svoje, bake i djedovi svoje i tako unedogled ... prenošenje gena. Ali tim genima prenosimo i dio njih. Kažu da si sličan karakter kao svoja majka ili otac, znači da smo mi praktički nastavak njih. Nova grana na istom drvetu ..., no, sve je to moralo od nekuda doći ... od prapočetka ... Svi smo građeni od istih tvari i elemanata, time smo povezani sa svime. Znači da je to grananje moralo od nekuda krenuti ... da li je to možda ta svijest? Svi smo mi jedna, jedina svijest koja se razvija, svi smo mi dio istog stabla ... i razvija se do tog ultimativnog cilja ... svijesti o samoj sebi ... Tada ćemo možda shvatiti bit našeg postojanja ... kada ta svijest postane svijesna sama sebe ... i mi budemo ujedinjeni u jedno, jer smo mi svi produkti te jedne svijesti ... i Bog postane svjestan samog sebe ... ili možda taj luđak čije mašte ili ludosti smo mi proizvodi ... to si možda Ti, možda Ja ... shvatimo da smo mi svi dio jedne cjeline, svi smo mi Bog ... ili ponavljam, taj luđak. E sad, trebamo se zapitati kako doći do toga ... te slobode ... i tko je ta svijest iz prapočetka ... saznat ćemo kad-tad ... možda sam to Ja, ili Ti ... ili je možda čak i Hegel ... ..