|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Perspektiva novorođene vampirice Bree koja biva ubijena nedugo nakon preobrazbe u vamipra uz događaje iz njenog života prije istog događaja.
In the memory you’ll find me.
The darkness holding me tightly,
until the sun rises out.
~Sjene prošlosti by Shadows
~First Twilight by Kaia
~World of someone very special by Azra
~The heart of ice by Michael
~Forks Forum - prvi hrvatski Twilight forum
Začula sam vrisak.
Usljedila je naredba.Podjelili smo se u dvije grupe i razdovojili.Pokušali smo se držati nerazrađenog plana.Unezvjereno sam gledala oko sebe ni sama ne znajući što očekivam.
Još jedan krik.Prepoznala sam ga.
-Natalie.-
Istog trena začula sam grleno režanje.Okrenula sam se.Prije no što me oborio na snijeg,uspjela sam uhvatiti bijesni pogled u staklenim očima s mjesečevim odrazom.
Iskešeni zubi krenuli su na mene.Bolno zavijanje s drugog kraja proplanka odvratilo je pažnju stvorenja.Potrčalo je svom brzinom.
Ustala sam i pobjegla premda sam toga postala svjesna tek kada sam došla do druge čistine.Ugladala sam nju.
-Zbog nje?- istog trena prostrujala je misao.
Gledala sam kako grčevito stišće kamen.Što pokušava?
Htjela sam ju mrziti tog trenutka.Bezuspješno.Očekivala sam burniju rekaciju...od same sebe?
I dalje sam bila sasvim mirna.Iščitavala sam preplašenu grimasu njenog lica.Pratila je svaki pokret žutookog.Na trenutak,jedan,nevažan trenutak,u preplašenom licu, prepoznala sam sebe.
-Sebe nekoć.- ispravila sam se.
Tjedan dana prije.
-Bree,dušice,nasmješi se mami.Pogledaj ovamo!- začula sam mamin glas iz dnevne sobe,zaglušen šuštanjem.
-Ne,Bree!Pričekaj,prvo dolazi želja,a onda puhanje svijeće!-okrenula sam očima.Koliko dugo?Uzdahnula sam.
-Mama,bas je preglasan!Smanji!-
-Bree,molim te dođi vidjeti...samo ovaj dio!- molećivo me dozvala.
Ponovno sam uzdahnula.Koliko god voljela tu ženu,mislim da nikada neću shvatiti njenu zaluđenost tradicijom.
Odložila sam lektiru na stol,ustala se i produžila do dnevnog boravka.
Mama je sjedila ispred televizora ozareno gledajući u ekran – točnije rečeno – u deset godina mlađu sebe i mene kao petogodišnjakinju.Na svaki moj rođendan gledala je istu snimku - moj prvi snimljeni rođendan.
Gledala sam u lice crnokose djevojčice,zagledane u svijeću,čekajući da odgovori.
-Ne znam...-stidljivo je pognula glavu.
-Rođendanska želja!Moraš znati što želiš!- slika na ekranu se zatresla.
-Želim...- zastala je -želim da duugo živim...i da nikada ne umrem.I ti mama...i tata...- svi prisutni su ušutjeli.Široki osmijeh s maminog,deset godina pomlađenog lica je lagano nestajao.Virnula sam prema mami - onoj izvan ekrana.Ozarenost je nakratko zamjenila sjeta.
Vratila sam pogled na ekran.
-Br-Bree,dušo,- smeteno je prekinula tišinu pokušavajući se nasmješiti -puhni svijeću sada.-
Prostoriju je ispunio pljesak nebrojnih dlanova.
-Mama- kimnula je glavom – idem do Ling.Zamolila me da dođem pogledati igricu koju je napravio njezin strariji brat - složila sam grimasu koja je trebala prikazivati lice osobe koja se dosađuje.
-U redu- nije pomjerila pogled s ekrana.Prije no što sam izašla upitala sam treba li joj što.Nije odgovorila potvrdno.Izašla sam stavljajući slušalice u uši.Pričekala sam tramvaj skakućući u pokušaju da se zagrijem.Dok smo se vozili,kao i obično,brojala sam stupove i stabla.Navika.Besmislena,nepotrebna i frustrirajuća navika.Opet,nisam je se mogla osloboditi.
-Pričekaj,prvo dolazi želja,a onda puhanje svijeće! – izronila je poznata rečenica između sedmog i osmog stabla.Zaklopila sam oči potežući šal preko usana.
Dobro sam znala,i sada,deset godina poslije,razlog zbog kojeg sam zaželjela, čini se,pomalo jezivu želju.Bila sam petogodišnje dijete,istina.Nisam znala kako će to drugima izgledati,ali nisam tek tako mogla zaboraviti sve što se događalo unazad pola godine od svog petog rođendana.Taj dio života,kojeg se ne sjećam potpuno jasno, obilježila je sestrina smrt.Blizanka.Još jedna nevina duša,nepošteno oteta iz ruku života.Nastojala sam ne razmišljati...ne prisjećati iz straha da se ne izgubim za vrijeme tumaranja kroz godine osuđene na nepovrat....uzalud. Odustala sam.Uvijek će biti prisutna.
Marie Anne.
Ove me godine nitko nije pitao za želju premda mi njeno ispunjenje očajnični treba.Možda se boje?Vjerojatno.
Obrisala sam zamagljeni prozor tramvaja prateći pritom putanju kapljica stvorenih iz ničega.Pogled mi je zastao na upadljivoj reklami što se prikazivala na jednom od mnogobrojnih ekrana iz izloga prodavnice elektrotehničkim uređajima.
Vaš će se život zasigurno promjeniti.