The living end

Mrzim alkohol koji pije uspaljena tinejđerka u subotu navečer u štiklama(koje je već polako žuljaju) željeći dobiti dovoljnu dozu zadovoljstva tu večer, a kad svane oblači uske crne hlače i marte kako se nebi odvajala od večine. Samim tim opisom postavlja se divljenje s moje strane zbog mogučnosti preobrata ličnosti u tako kratkom vremenu.

(prije citanja stisni play na spotu)

Pada kiša koja će smočiti ulice i osvježiti naša preljepa lica. Ti stojiš na kiši i gledaš kaos oko tebe, gledaš ljude koji žure, bljeskove iz neba, kosa koja ti ulazi u usta i prekriva facu jer je vjetar(onaj jako snažan i hladan vjetar)nosi u tom smjeru, a ti je nečeš maknuti jer je osječaj tako filmski, poseban nakon dugo vremena. Ne osječaš noge od hladnoče, niz kosu ti padaju kapljice, a ti to ništa ne osječaš samo znaš da ti se sviđa. Ljudi te gledaju, i ti gledaš njih. Na tren zatvaraš oči i zavrtiš se par puta kako bi se u potpunisti mogla predati kiši... Kaos u tebi će isprati kiša... Doči češ doma sva mokra, skinut ceš tenisice i odječu i zatim ces se otuširati i leči u krevet. Osluškivat češ kišu, cut ces svaku kap, prepustit ces da ti misli odlutaju daleko... Zatim ces sanjati najljepši san.. San nikad do sad ne odsanjan.

Ljudi koji se žure željet ce da kiša što prije nestane, željet ce da prestane sjevate, željeti ce otvoriti svoje kišobrane kako ih nebi osjetili kapljice. Govorit će- Opet kiša,zar ponovno,zasto danas...kud baš danas...Za njih to ce biti samo jos jedna obicna kiša..