subota, 08.09.2018.
Sve što želim reći bez da netko čuje
Ne znam koja je poanta ovog pisanja, možda hobi, možda moderni dnevnik, možda oblik terapije, možda samo želja da me netko čuje.
Kad su me pitali što želim biti kad odrastem, ne sjećam se odgovora. Ali anksiozno depresivna polualkoholičarska sarkastična kuja bez samopouzdanja i sa poremećajem ličnosti sigurno nije bio odgovor. Ali eto nas tu.
Želim pisati o svemu, želim vidjeti može li se ova hrpa misli i emocija koja svakodnevno otežava život uobličiti u nešto smisleno. Želim pisat redovito i iskoristiti ovo da barem malo olakšam dušu. Kome? Samo sebi, vjerojatno. Kad imate problema i mozak ne funkcionira na način ko većini drugih ljudi koje znate, onda im ne govorite stvari. Dobijete samo pogled sažaljenja i dobru staru "bude bolje". Čeka se taj "bude bolje" već 28 godina i još se nije dočekao. Povremeno se pojavi koja mala zraka Sunca čisto da probudi malo nade koja već u sljedećem trenu biva razorena. I to je život, kažu. Sve je to normalno. Svatko se nosi sa svojim stvarima na svoj način. Hrpa klišeja. Hrpa laži iza svakog "eto super sam". Zašto nismo iskreni. Život nije super. Život je hrpa random situacija, dobrih i loših, odličnih i katastrofalnih - kad se sve zbroji, realno, nije super.
Ne želim lagati sebe i druge. Svoj stav da je život često užasan i nije za svakog ne skrivam. Nema duga, jednoroga i "živjeli su sretno do kraja života". Ima samo situacija o kojima mogu pisati iz svoje perspektive i živjeti do sljedećeg dana da vidim hoće li se možda to podmuklo "bude bolje" napokon udostojiti pojaviti.
- 17:52 -
