Dok oni zaokružuju, ja pakujem torbe
Dok moji sunarodnjaci zaokružuju imena na listu papira, ja odlazim. Pakujem se, putujem, odlazim u zemlju o kojoj do maloprije nisam znala skoro ništa, ali sada mi ona postaje zemlja snova, moja druga domovina. U njoj je toplo, tamo žive ljudi koji mare samo za sebe i koji te ne pitaju Kako si? jer ih ne zanima. Brinu svoju brigu i dobro im je. Oni će biti moji novi susjedi, moja nova stvarnost. Bježim, da, i ? Ne vidim budućnost u ovoj lijepoj zemlji u kojoj žive poraženi od vlastite ljenosti. Lijeni su misliti, boriti se, raditi. Sve je kao u nekoj bajci, kao u nekom smiješnom paralelnom svemiru u kojem sve što može krenuti dobro, kreće naopako. Gubim se tu, a mislim, Pa još sam mlada, još u meni i gori i tinja. Odlazim. Odlazim mislima, dušom, srcem od ovih tužnih ulica i krovova kuća, tužnih lica i iskvarenih ljudi u klasičnim odijelima. Dosta je bilo! Ma čije god ime bilo najviše zaokruženo na tim listovima papira, znam da neće ništa dobro donijeti, ne jer neće htjeti ili znati nego jer će mu biti lijeno. Jer u ovoj zemlji sve prolazi kako god. Sve je dobro. Za koga je, dobro je. Ne slažem se! Odlazim.
27.12.2009. u 17:30 | 2 Komentara | Print | # | ^