Zavist i predrasude

Tko ima ljepša i skuplja kolica? A tko ljepšu pernicu? Čija je mama završila fakultet a čija je mama domaćica? Čiji tata vozi BMW a čiji otplaćuje beskrajne rate one male kante? I tako unedogled.. Usporedbe, puste usporedbe...Kome one donose dobro? Onima koji voze BMW-e ili onima koji od jada grizu nokte, puštaju paru iz ušiju kad ih vide jer oni voze "običnu" Astru? Baš me nešto u zadnje vrijeme kopka pitanje zavisti jer što više vjerujem da je zavidjeti uludo utrošeno vrijeme i sulud osjećaj to mi neke crtice iz života to uporno i dokazuju... Ja nisam odgajana da zavidim, iako sam maštala kako bi bilo lijepo imati i ovo i ono (jer volim raskoš i sjaj:), a najdalje čime sam liječila tu svoju frustraciju bilo je nagomilavanje odjevnih predmeta pa sam nakon par godina i sama došla do zaključka da sam te novce mogla puno pametnije upotrijebiti. Recimo, nekud otputovati, uštedjeti, otići u neki novi restoran pojesti neku finu hranu. Ponekad, nakon dugo vremena, sretnem neke ljude iz djetinjstva i primjetim blage "ljute" strelice prema mom sadašnjem životu. Umjesto nekad kad bih reagirala uvirjeđeno na takve i slične komentare, ja se smješkam i kažem, u pravu si, ovaj auto zbilja imam godinama! Da, jesam, malo sam se udebljala, ali kad mi muž tako dobro kuha....To ih, hm, ušutka, onako, nakratko. Pa opet ponavljaju te floskule, pa onda izvlače opet neke nove zaključke ne bi li bar malo usrećili sebe! A kako da to drugačije protumačim? Ja sam takvo njihovo ponašanje protumačila njihovim osobnim nezadovoljstvom pa "pikanjem" drugih oni olakšaju sebi na trenutak. Ne pogađa me kad mi netko kaže da je Ona kupila velik apartman na Braču s pogledom na more niti da je On dobio promaknuće na poslu i duplo veću plaću jer znam da se svatko od nas probija kroz svoje trnje i kroči svojom stazom i bije svoje bitke. A kad nas zavist i jal zaokupe onda više ne primjećujemo zrake sunca, ne čujemo pjev ptica i ne osjećamo miris mora. A sve to je tako čarobno.

19.03.2011. u 10:19 | 4 Komentara | Print | # | ^

Pravila ponašanja i to

Kako sam u zadnjih nekoliko godina, s većim ili manjim prekidima aktivno (ili manje aktivno) tražila posao, dosta često sam odlazila na razgovore za posao i nikad nisam saznala što mi je nedostajalo da primim i onaj konačni telefonski poziv - "Izabrali smo vas". No da... Kao prvo, problem je što nitko od psihologa, komisije i ostalih valjanih članova koji odlučuju o mojoj sudbini nije rekao "Teta, vi niste dobro napravili ovo i ovo, ili Teta, zadovoljni smo onim, ali ne i ovim, pa doviđenja i sretno!" A ne, to je Tajna velike moći,samo se pitam za koga. Testiranja za posao traju danima, čak i tjednima, i to u različita vremena, od osam ujutro do tri popodne. Ne kontinuirano, bar ja nisam imala takav slučaj, nego jedan dan dođeš u tri popodne a nakon dva tjedna zovu te da dođeš u osam nula nula. Nema veze ako si nezaposlen, ali nisu svi koji traže posao nezaposleni. Neki imaju ugovor na određeno i moraju se ranije pobrinuti poslati prijave (zašto molbe?) i potrebne dokumente kako bi si povećali šansu da ih pozovu u osam nula nula u prvi krug testiranja. Moje iskustvo je da prvo kandidati prođu pismena testiranja, rijetko kad razgovor s komisijom ide prvo, a zatim, nakon testiranja jezika, obično engleskog, slijedi i usmena provjera znanja jezika, pa psihološko testiranje, često se provjerava i informatičko znanje a potom jedan ili nekoliko krugova razgovora s ljudima pri vrhu. Moja su testiranja uglavnom prolazila od sasvim ugodnih razgovora sa srdačnim licima do razgovora s totalno kamenim licima obično ženskih, koje su listale ili još gore, nisu, moj životopis i pitale me neka sasvim banalna pitanja. Nakon tri ili četiri minute zahvale se i kažu javit ćemo vam se. Ali jednom se dogodilo nešto zbog čega i pišem ovo, a to je da sam zatvarajući vrata prostorije u kojoj je bio razgovor napravila možda dva, tri koraka prema drugim, glavnim izlaznim vratima, čula lagani smijeh žena koje su me malo prije ispitivale. Imam dobar životopis, ne mislim da je razgovor loše prošao, dapače, ali one su se, vjerujem, smijale meni! Znate, moja prva reakcija je bila zaprepaštenje, a zatim mi je došlo da se vratim i pitam što sam to smiješno rekla (hehe), ali izašla sam razmišljajući jesu li onda te žene i tako užasne kolegice i ljudi općenito. Tako samoljubive, tako umišljene i sebične. Nemam pojma, prestala sam razmišljati o njima nakon nekoliko minuta i pomirila se da me neće zvati telefonom da mi priopće očekivanu rečenicu. I bila sam u pravu.

09.10.2010. u 11:44 | 3 Komentara | Print | # | ^

CSI Miami, Midsummer Murder i Agatha Christie

Krenulo je s ovom posljednjom...Deset malih crnaca pošlo je u krevet..pjesmicu sam upamtila, a vješt detektiv Poirot samouvjereno je otkrio ubojicu. Jednu po jednu, čitala sam Christienu knjigu, a kasnije pogledala samo poneki film snimljen prema nekom njenom slavnom naslovu. Midsummer Murder lagana je serija, u kojoj nema krvi, nema nasilja, onako, lagano britanski uz čaj... No, i to volim pogledati, a pogotovo mi se sviđa kako su uredili selo, tako je idlično, tako obično, a tako šik. I baš kad sam se pobunila kako je dosta nasilja na TV-u i kako samo i isključivo čovjek može vidjeti američki pretjerano nasilne serije u večernjem terminu, a ne romantične i ljubavno dramatične, nekako sam u zadnje vrijeme uspjela izbjeći gledanje ijedne epizode raznih CSI-a. I baš mi fali! Danas sam naišla na podatak da je poslije 1001 Šeherezadine noći, baš CSI. I vesela sam što ću napokon opet gledati njihove već isfurane i pretjerano profesionalno odrađene zadatke. I mislim si, jesam li normalna i trebam li doista napokon naći hobi pa da večeri ne provedem uz forenzičarsku postavu. Ali zasad, guštat ću, iako rjeđe... I to je nešto...

09.09.2010. u 17:39 | 0 Komentara | Print | # | ^

Promatram

Nema me dugo. Ne da mi se. Čeka me završetak magisterija, pronalazak posla (opet), pisanje za blog, a ja ništa... Odlazim na kojekakva testiranja, glava puna znanja, a "oni" šute.... I ja se opet mučim pitanjima, kako, zašto, ašto, što... Jesam ja kriva, Marco Polo, Tituš Brezovački ili tko, tko je krvi? Ma nitko nije kriv, ava ava ava, nitko nije krava...No, bar je došlo ljeto, radila sam prošlu godinu s klincima i bilo mi je baš jako lijepo s njima. Ma šta tko rekao, to su pravi mali biseri i pametne glave. O onima problematičnima neću, oni ionako imaju svojih problema dovoljno. Sunce je, more nije, al valjda će i to biti. Mozak će se upregnuti i dovršiti započeto a tijelo će se bučnuti par puta i opet upregnuti za nove podvige.Hoće, da...

15.07.2010. u 16:55 | 3 Komentara | Print | # | ^

Ljubav je na selu? Možda...

Nema ništa ljepše nego kad ti voljeni hrče iza leđa, kao moj sada. Spava, umoran, snom pravednika. Ja tipkam, pripremam se za posao, ali po glavi mi se mota slika jučerašnje epizode Ljubav je na selu. Svoju sam dugo tražila, ne na selu, mada i tamo, našla sam je u osobi ne u mjestu, i znam kako je prazno bez te, ah ponavljam kliše, ali istina je, druge polovice duše. Gledam jučer mlade momke i djevojke, kako se pred tv kamerama trude dati i više od sebe, i to što možda pokazuju ipak nije glavna osobina koja ih obilježava, možda su samo patrijahalno zatucani, a možda su samo slobodoumne djevojke koje bi selo ograničavalo, ali to ionako nije njihova namjera, mislim, to, udati se na selo. No, ima tamo jedna simpatična žena koju je jedan glavolja otkantao jer je valjda "prenormalna" a drugi ju je zapazio,odabrao i ušla je u "njegov tim". No jučer ju je i on otkantao i znate s kojim razlogom? Reče on njoj mudro, mislim da ti imaš ljubav doma, jel da...? Ženska se kiselo smješka, ja već mislim, pa što sad, je li ovo neslana televizijska šala? Kako, ima nekog doma? Ispadne da ima dijete, kćer! Ajme meni, teške li nesreće! Kaže dotični njoj, tvoje srce je već zauzeto i ne zna on ima li tu ljubavi još za koga, odnosno za veličanstvenog njega!I ona zaplače, umjesto da ga zagrli i zahvali i reče mu, hvala ti budalo, što nisi tratio moje vrijeme i što si svima rekao kakav si zatucani, ser...ovaj, mladić. No, ona je zaplakala, iskreno tužna, i kaže da je istina da u njenom srcu ima još ljubavi dovoljno i za muškarca i za djecu...Nekako vjerujem da će jedan mudri muškarac prepoznati ovo pametno i srčano biće i da će ju što prije zgrabiti, jer malo je bisera a puno je korova...

21.04.2010. u 08:49 | 3 Komentara | Print | # | ^

Dok oni zaokružuju, ja pakujem torbe

Dok moji sunarodnjaci zaokružuju imena na listu papira, ja odlazim. Pakujem se, putujem, odlazim u zemlju o kojoj do maloprije nisam znala skoro ništa, ali sada mi ona postaje zemlja snova, moja druga domovina. U njoj je toplo, tamo žive ljudi koji mare samo za sebe i koji te ne pitaju Kako si? jer ih ne zanima. Brinu svoju brigu i dobro im je. Oni će biti moji novi susjedi, moja nova stvarnost. Bježim, da, i ? Ne vidim budućnost u ovoj lijepoj zemlji u kojoj žive poraženi od vlastite ljenosti. Lijeni su misliti, boriti se, raditi. Sve je kao u nekoj bajci, kao u nekom smiješnom paralelnom svemiru u kojem sve što može krenuti dobro, kreće naopako. Gubim se tu, a mislim, Pa još sam mlada, još u meni i gori i tinja. Odlazim. Odlazim mislima, dušom, srcem od ovih tužnih ulica i krovova kuća, tužnih lica i iskvarenih ljudi u klasičnim odijelima. Dosta je bilo! Ma čije god ime bilo najviše zaokruženo na tim listovima papira, znam da neće ništa dobro donijeti, ne jer neće htjeti ili znati nego jer će mu biti lijeno. Jer u ovoj zemlji sve prolazi kako god. Sve je dobro. Za koga je, dobro je. Ne slažem se! Odlazim.

27.12.2009. u 17:30 | 2 Komentara | Print | # | ^

Obično

Shvatila sam da obično pišem o nekim neveselim temama, a razlog tome je što previše čitam novine, gledam i slušam što se oko mene trabunja u vezi stanja u državi, perspektivi i slično. Naime, neki dan otvorim net, oko 8 sat ujutro, a kad tamo (sad već stara priča) o Kerumovom ljubavnom životu, Bivšoj ministrovoj vjeri u hrvatsko pravosuđe i njegovom ne mijenjanju boravišta baš zbog toga, pa onda čitam i kako je 22 novih ljudi započelo svoju vježbenički karijeru u državnoj službi unatoč tome što je veto zapošljavanja u toj službi na snazi. Ja kao nezaposlena osoba otvorenih usta od naivnog čuđenja čitam te vijesti i pitam se što da radim? Kako da se spasim-o i kako da si pomognem-o? Dok moji vršnjaci u nekoj drugoj razvijenoj zemlji rade i imaju priliku pokazati da mogu i žele, ovdje... ovdje je vijest... da bivši ministar pod istragom izjavljuje da neće pobjeći, već da ostaje... dat će organima vlasti priliku da rade svoj posao i na njemu.... optuženome. Pa da krepaš od smijeha...

25.10.2009. u 18:35 | 3 Komentara | Print | # | ^

Ma ko' se to meni smije?

Stvarno se naše vodstvo dobro provodi. Kao u kazalištu. Mi smo lutke, a oni neki zajebanti koji se s nama dobro zabavljaju. Kad gledam neki monolog iliti intervju s poznatom facom na ekranu, ta faca mi se podrugljivo smije i uporno odgovara da je to već rekla i da nema potrebe da se ponavlja. Ma nemoj!!! Al ta faca ili face, svejedno, ponavlja riječ 2, 3 puta u svom monologu, ponavlja iste rečenice, i čini mi se da je ta faca iz dana u dan sigurnija u sebe. Jel mi, mi narod, raja, puk, jel mi ne zaslužujemo da se nama kaže točna informacija, cifra, ime i prezime... ? Pogledajte samo kako jedan "ugledni" sveučilišni profesor rukama prikriva lice dok na audio-snimci njegov glas pohotno i degutantno nudi spolni odnos jednoj jedva punoljetnoj studentici. Sram ga žene ili naroda? E pa da je više takvih "pokaza" na kojima uz ime i prezime ide slika, ide dokaz da si nešto uporno krivo radio, a da zbog tebe netko s više znanja, manira u skladu sa tom titulom i općenito kulture nije mogao raditi. Ma znate šta, ja sam jednostavno ogorčena, nesretna i zapanjena kako narod bleji a niš ne čini. Jučer je Mladen iz TBF-a rekao da promišlja svaki dan o stanju u državi i da je to nešta. Prvo sam mu se nasmijala, al sad se slažem. Jer da nas više misli više bi faca na optuženičkoj klupi svoju glavu (veliku, malu, ćelavu, sijedu, čupavu ...) pokrivalo rukama. Da li zato jer bi se sramile - sumnjam, jel bi im bilo žao - sumnjam, al' bi ju pokrivalo, iz svakako valjanih razloga. Ma sramota.

16.09.2009. u 22:05 | 0 Komentara | Print | # | ^

Pretpostavlja se

Da će netko zauvijek ostati dobar, da će netko nekom biti vječno zahvalan, da će mi se kompjuter od prve spojiti na internet, da će svanuti novi dan i ja ću se probuditi, da će mi profesor odgovoriti na mail, da će se braća i sestre voljeti, da će život nagraditi poštene, da će strpljivi dobiti na Lotu, da će nešto pasti s neba baš pred noge, da će netko nazvati kad obeća... E pa, dozvolite si pretpostaviti da možda nemate pravo.

07.08.2009. u 08:41 | 1 Komentara | Print | # | ^

Ukida se...Hrvatska?

Kažu, ukinut će naš jezik. Dobro, ne kažu baš tim riječima, ali polako nas satiru. Jednom će i to možda reći, a rob, bez svog jezika, prestaje biti čovjek s identitetom, i postaje brojka. Bit će još jedna crtica na drvenoj ploči, kamenom spomeniku ili u pijesku. Pijesak ionako najbrže zaboravlja i ne podsjeća. O, zar smo toliko željni biti sužnjevi? Zar smo doista tako malo naučili? Ako nas je Zvonimir i prokleo, pa moramo li baš vjerovati u to? O pameti zdrava, gdje si....

26.05.2009. u 21:21 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2011  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

dobre-vijesti.net

Ne dopustite da vam loše vijesti pokvare dan - čitajte samo dobre-vijesti.net

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Pišem, ne pišem, pišem

prekrasna mlada žena se ulijenila u zadnje vrijeme, ali sa suncem i njena energija raste pa će i postova biti više:)