
(slika posuđena sa interneta)

Jučer, u posjet mi je bio došao moj unuk Helij… (i nakon toliko godina još uvijek mi je neobično njegovo ime… ali eto, po novom običaju, djeci daju imena po kemijskim elementima ili nebeskim tijelima… to su osobna imena, kojima ih oslovljavamo, ali svakome je pridružen službeni kod… a prezimena su već davno ukinuta…)
Donio mi je dar, nešto što me jako razveselilo, što sam ga već prije bila molila, ako može… Konačno mi je uspio isposlovati dozvolu za ulazak u internetsku arhivu… u arhivu nekadašnjeg blog haera… tako da sam ja nakon toliko godina opet mogla pogledati svoj nekadašnji blog. Bio je to moj virtualni dnevnik, gdje sam ja mogla komunicirati sa svojim kolegama, ostalim blogerima.
Bila sam uzbuđena. Dugo već u mojem životu nije bilo tako velikoga uzbuđenja. Godinama već živim u "Old City"… gradu-getu kamo dolaze živjeti stare osobe… osobe koje više nemaju radnu sposobnost. Kada je završio moj radni vijek, po sili zakona preseljena sam ovamo. Nekim čudom, eto, doživjela sam duboku starost… iako se tome nisam nadala…
U grad više ne izlazim, naporno mi je… samo ponekad izađem na terasu. Moj Helij stavio mi je na oči te čudne naočale… ne mogu se sada sjetiti kako se to zove… i onda daljinskim utipkao kod. Pred mojim očima pojavio se moj blog… "Teobaldin teatar" se zvao… Ugledala sam naslovnu sliku…
Nisam imala puno vremena, preletjela sam samo nasumce po postovima a onda se zaustavila na zadnjem postu… bilo je to u prosincu daleke 2012-e… neposredno prije onih strašnih događaja… O Bože!... Čudom sam preživjela sve to…
A onda sam ugledala nickove - imena mojih omiljenih blogera… nisam mogla zadržati suze… ah, moji dragi davni prijatelji… tko zna gdje su sada, jesu li preživjeli, je li uopće itko od njih još živ?!
Vrijeme posjeta je bilo isteklo… Helij je odmah morao poći…
Došao je redar da ga otprati. Brzo sam skrivećki obrisala suze, jer primijeti li redar da plačem, odmah bi mi uvalio "tabletu zaborava", a ja to nipošto nisam željela… želim se sjećati!



|