17.09.2012., ponedjeljak

OKOŠTAVANJE

Prepoznajete li ove face? Ma tko ih ne bi prepoznao? Po čemu ih prepoznajete? Po frizuri. Zašto? Zato jer ju godinama ne mijenjaju! Neki ljudi će prije promijeniti državljanstvo, nego frizuru! Jednom davno čitala sam intervju sa slikaricom Oljom Ivanjicki, kada je ona rekla kako mnogi ljudi, kada pronađu svoju idealnu frizuru ili način odijevanja, ostanu na tome do kraja života, ne mijenjaju ništa - stalno izgledaju isto. Žele zadržati taj svoj izgled iz najboljih dana. Dogodi im se "okoštavanje". Pomislila sam tada: Meni se to nikada ne smije dogoditi! No, jednom me je frizerka upropastila. Došla sam da mi skrati kosu, ali ne previše. Zamolila sam da mi ju odreže ravno, ali da prednja dva pramena ostavi malo duža. Odreže ona meni kosu napred i onda počne odozada. Ali se ona razbrbljala. I tako šiša ona i brblj, brblj… o svemu i svačemu… o svojoj djeci, o mužu, svekrvi, o zimnici, o vikendici, ljetovanju, cvijeću, kolačima… pitaj boga o čemu sve ne. I tako šiša ona i brblja… istina i ja sam se uključila, pa sam i ja brbljala… Čudila sam se bila koliko kose mi pada na pod, učinilo mi se previše, ali mislila sam, valjda ova zna što radi. Kada mi je stavila špigel odozada da pogledam, skoro me šlag strefil! Tješila me da će mi opet kosa narasti. No, nisam retardirana, kao da ne znam da će narasti - samo kada?! Izašla sam iz frizeraja plačući. Imala sam osjećaj da sam odozada ćelava. Razmišljala sam da kupim periku… da se skrijem doma i ne izlazim barem tri mjeseca dok mi kosa koliko toliko ne naraste. Doma mi se čak nisu ni rugali, kako sam očekivala... tješili su me: "pa doobro je", "nije loše"… Dok tako nekaj čujem tek onda znam da je loše! Plakala sam, delala sam scene, rekla sam da ne idem iz kuće i gotovo! No, sutradan sam se ipak pojavila na poslu, morala sam. Obukla sam hlače na cvjetiće, a na uha stavila pola metra duge rinčice… sve samo da odvratim pažnju od glupe frizure a la kokoš. Kolegice na poslu su mi isto govorile: "pa dooobro je", "nije uopće looše"! Rekla sam: E, nećete više! Mislila sam na frizere. Ne dam se šišati! Ako išta mrzim to je "kokoš frizura", jako kratka… gora od nje mi je samo frizura a la četka za wc. Tako sada imam i taj strah od frizera! Zadnjih godina odem kod frizera samo da mi odreže vrhove - par cantimetara i to strogo nadzirem! Frizura mi je uvijek ista - duga ravna crna! Uz to, uvijek sam u crnoj odjeći, bilo ljeto ili zima. Što mogu, volim crno, ne volim svijetle boje… ne volim uopće boje. Dobro, ajd, volim crveno, ali crveno mi uopće ne stoji. I tako, sada sam stalno ista… jednako se oblačim, uvijek sa istom frizurom… mislim da mi se počelo događati to "okoštavanje"!