10.02.2012., petak
TARA
  Vž pod snijegom (slika sa Interneta)  Ponekad, dok ovako zapadne snijeg, dok je oko mene samo prostrana hladna bjelina, sjetim se Tare… Moj očuh, koji je izgubio život prije tri godine u saobraćajnoj nesreći, bio je rodom iz sela Ovčinja u općini Bajina Bašta (Srbija). Davno je bio otišao iz tog kraja, ali tamo je ostala njegova roditeljska kuća, trošna i stara zidanica, koja se nije predavala vremenu i koja je još uvijek bila spremna primati goste. Selo je bilo raštrkano po brežuljcima, pa tako i kuće njegovih rođaka, koji su živjeli tamo. Zbog prirode njegovog posla, moja obitelj često se morala seliti, pa sam ja baš tu staru kuću u tom bajkovitom kraju ponekad doživljavala kao svoju bazu, kao mjesto kojemu sam se često vraćala. Dio ljetnih i zimskih praznika moj brat i ja znali smo provoditi tamo i iz tog vremena pamtim beskrajne igre i lutanja po livadama i šumarcima. Kroz selo protječe rječica Kolubara, koja je tu plitka i vrlo bistra, pa smo se za ljetnih vrućina znali i kupati s ostalom djecom. A zimi opet sanjkanju po brežuljcima i igrama u snijegu nije bilo kraja. U to vrijeme često smo odatle odlazili na izlete na Zlatibor, Taru, Zaovine, Mokru goru... Ali ništa na mene nije ostavilo toliki dojam kao Tara, Tara planina. Ona je za mene bila jedan potpuno drugačiji svijet. Moj raj na zemlji. Upoznala sam je u svim godišnjim dobima… No, kako je prestalo moje djetinjstvo, prestala sam odlaziti u taj kraj i otada Taru nisam vidjela. Ponekad, dok ovako zapadne snijeg, dok je oko mene samo prostrana hladna bjelina… javljaju se slike Tare i njezinih jezera, pa me obuzme nekakva sjeta i čežnja i onda uhvatim sebe kako maštam da sam opet tamo. Nisam zaboravila sve staze kojima sam prolazila, sve vidikovce, jezera Perućac i Zaovine… Gotovo da osjetim svježi zrak i vidim kruženje orlova iznad planinskih vrhunaca, drvene pastirske kolibe - baćije, razbacane po visokim pašnjacima. Prepuštam se tada beskrajnim maštanjima… Zamišljam da imam jednu brvnaru na nekom od vrhova Tare, a odande prekrasni pogled daleko dolje na vijugavu rijeku Drinu i njezin kanjon, na šume, te putove i sela koji se daleko dolje tek naziru u nizini… Ako sam se ikad i igdje osjećala kao božanstvo, bilo je to na Tari… Razmišljam, tako se vjerojatno osjećao Tar, njezin stvoritelj i prvi vlasnik, gospodar groma i visina, koji je još u doba starih Kelta boravio ondje, a onda se odskitao tko zna kamo, ostavivši Tari samo svoje ime na sjećanje…..  Što bi me moglo iščupati iz depresije u kojoj se trenutno nalazim? Neka meni draga pjesma možda... |
