patrik.cristian.tennant.writer from Croatia

ponedjeljak, 28.07.2008.

Pomahnitali svećenik i Biblija "Pretpostavimo da neki arheolog otkrije izvorni dnevnik Džingis Kana, ili Aleksandra Velikog, ili ljubavna pisma Kleopatre. Što bi bilo da su naši astronauti otkrili tajanstveni rukopis dok su hodali mjesecom? Zamislite kakva bi bila navala na sve knjižare širom svijeta da kupe takvu knjigu! A mi posjedujemo Knjigu koju je dao napisati sam Bog za cijelo čovječanstvo- razmislite koliko se ta knjiga zanemaruje ili napada od takozvanih civiliziranih ljudi. " (Billy Graham, Mir s Bogom) Kada se 2003. godine iznenada za vrijeme utrke formule 1 na stazi pojavio čovjek koji je trčao, izledalo je to doista dramatično. Kasnije se ispostavilo da se radilo o svećeniku koji je mahao natpisom kojim je svijetu poručio da čitaju Bibliju. Točnije, to je bivši katolički svećenik Neil Horan. Tim činom, Neil Horan je skrenuo pozornost na navedenu poruku. Poremetio je utrku i rezultate. Vjerojatno je predviđao takvo nešto, ocijenio da je upravo spomenuti način dobar način da svijetu pošalje poruku. Smatrao je tu poruku toliko važnom, vrijednom velikog rizika- jer, naravno da je lako mogao poginuti trčeći ispred vozača formula koji su ogromnom brzinom vozili ne očekujući čovjeka na stazi. Odabrao je baš tu kratku poruku. Možda je nešto mislio izdvojiti iz Biblije, no toliko je toga važnog pa je jednostavno ljude uputio na Bibliju. Na pitanje o najboljoj knjizi, odgovorio bih da je to Biblija. To je neizmjerno poučna knjiga, knjiga koju je napisao Bog preko ljudi koji su bili nadahnuti od Boga. Umjesto "Pomahnitali svećenik i Biblija" (to nije pogrešan naslov, spomenuto ponašanje naravno da se može okarakterizirati pomahnitalim) mogao sam jednostavno staviti naslov "Biblija". U tom slučaju, manje ljudi bi čitali ovo; neke ljude privlači kada se za svećenike govori negativno i u navodnim lošim primjerima nekih svećenika nalaze razlog odnosno opravdanje za neka svoja ponašanja. Zar jedan loš svećenik (ili više njih) može biti razlog odnosno opravdanje nekome da ne prizna Crkvu za koju je Isus rekao da će je sagraditi i da je vrata pakla neće nadvladati? Crkva se održala stoljećima, pa i tisućljećima te i to nešto govori... A o plemenitim svećenicima koji su se toliko toga odrekli stupanjem u svećenički poziv i koji s velikim žarom i požrtvovnošću obavljaju taj poziv, o njima se malo govori ili se uopće ne govori...

subota, 26.07.2008.

Utakmica Szombathely - Arsenal Kada sam 2006.godine vlakom išao na nastup svoje omiljene grupe Pet Shop Boys u Sopron, mađarski grad koji je blizu Beča, zapamtio sam usputnu stanicu Szombathely. Zanimljiv naziv, pa sam zaključio i da je mjesto zanimljivo te da ću prije ili kasnije posjetiti i taj grad. Vijest da će u Szombathely doći veliki nogometni klub Arsenal odigrati prijateljsku utakmicu s klubom iz navedenog grada 22.7.2008. godine bila je dodatni razlog da se odlučim za posjet tom gradu. Bilo je divno opet putovati vlakom u Mađarsku. Volim Mađarsku. I Mađarice, naravno. Lijepe zanimljive dame koje pridaju pažnju odijevanju, trude se pratiti specifičnu mađarsku modu. Ni Szombathely nije drukčiji po tom pitanju, u to sam se uvjerio čim sam izašao iz vlaka i prošetao. Nakon razgledavanja zanimljivog grada i zanimljivih Mađarica, trebalo je otići do stadiona budući da se bližio početak utakmice. Nije bilo greške, znao sam da samo trebam slijediti euforične navijače koje sam ugledao. Cijena od 4000 mađarskih forinti za ulaznicu i nije tako mala, no puno manja od 25000 forinti (za koliko su se prodavale najskuplje ulaznice za tzv. najbolja mjesta). Usporedbe radi, cijena dnevne ulaznice za VOLT festival u Sopronu (ukljućujući i spomenuti nastup Pet Shop Boys-a) iznosila je 4500 forinti 2006. godine. Kada već spominjem Pet Shop Boys i Arsenal, navest ću i da je Chris Lowe iz Pet Shop Boys-a navijač Arsenala te da je radio pjesmu "Do the right thing" za legendarnog napadača Iana Wrighta koji je bio glavna zvijezda Arsenala 1990.-ih godina. Došavši do stadiona, primijetio sam nebodere oko stadiona. To mi je bilo zanimljivo, radilo se o neboderima koji su slični neboderima koje se nalaze uz neke hrvatske stadione. Atmosfera je bila žarka, Mađari su bili sretni i ponosni što Arsenal igra baš na njihovom ne tako velikom stadionu. Igrači domaćeg kluba bili su nadasve motivirani, odmah se to vidjelo. Hrabro su krenuli u utakmicu koja se mogla nazvati "David protiv Golijata" s obzirom da se mali (donedavno drugorazredni) mađarski klub trebao boriti protiv velikog engleskog (odnosno svjetskog) kluba. Međutim, Mađari kao Mađari, pokazali su se kao pravi ratnici; nisu samo imali dres koji je podsjećao na njemačku reprezentaciju (bijeli gornji dio dresa, crni donji dio dresa), već su se i borili poput njemačkih reprezentativaca. Ne samo da su se uspjeli obraniti, već su nakon 20-ak minuta igre i zabili gol te uzrokovali golemo veselje među domaćim navijačima koji su u posebnom raspoloženju bili sve do par minuta prije završetka prvog dijela utakmice kada je Arsenal ipak uspio izjednačiti. U nastavku utakmice, rezultat se nije mijenjao, ostalo je zanimljivih 1:1.

ponedjeljak, 14.07.2008.

ONA u napadu Ovo je priča o događaju koji se dogodio u prošlom stoljeću, no Željko ga naravno nije zaboravio. Doista, bio je to šokantan dan i šokantan događaj za Željka. Tog dana, kao i mnogih drugih dana, u prostorije stadiona Željko je došao dočekati svoje prijatelje nogometaše koji su upravo završavali s treningom. Iznenada, stvorila se mlada sitna dinamitna simpatična cura karakterističnog osmijeha. Upitala je Željka "Mačak, kako si?". Željko je bio iznenađen da mu se tako srdačno obraća navedena cura, ubrzo se snašao i rekao "Dobro sam. A ti? Kaj ima?". "A, evo, tu sam nabavila neke lisice, pa moram isprobati kako to radi i radi li uopće"- odvratila je ona te dodala: "Hoćeš biti tako dobar da na tebi provjerim radi li?"- upitala je nevino i cereći se. "A ti ideš za neku policajku?"- upitao je Željko kojem je ovaj razgovor postao sve zanimljiviji, dok je gledao u lisice kakve je dotad viđao u policijskim filmovima. "Tako nekako"- odvratila je ona, nastavljajući se ceriti. "Dobro, može, kad tako lijepo moliš"- pristao je Željko. U sekundi, Željko je već bio vezan, djevojka je spretno i brzo stavila mu lisice. "Dobro, a sad me otključaj- rekao je Željko nakon što je cura isprobala lisice, nije ni pomišljao da će biti nekih problema u vezi s otključavanjem. "Polako, polako, mačak, nego znaš, ti se meni sviđaš"- rekla je ona i već se opasno približavala Željku. "Dobro, otključaj, pa ćemo onda o tome razgovarati"- rekao je Željko sada već u panici, jer ga je navedena cura već opasno pipala, a izražene grudi nezaustavljivo su se približavale Željkovu tijelu. "Ja sam vlak što zgazit ću te mali, vatromet kakav nisi probao"- pjevala je cura, dok je dodirivala Željka te je bilo sasvim jasno da se ne šali. Čak mu je i zatim rekla: "Kad ne ide milom, ide silom!" U tim trenucima Željku su prošle mnoge misli kroz glavu. Sjetio se filma "Muškarce se ne može silovati" kojeg nije gledao budući da se prikazivao u kasne sate (uostalom baš u sklopu filmova koji su petkom prikazivali pod nazivom "FILM U KASNE SATE") budući da je tada Željko bio u dobi kada su roditelji pazili da ne gleda televiziju kasno. Valjda mu je ostala ta rečenica, naziv tog filma, pa je razmišljao kako žene ne mogu demonstrirati silu. Osim toga, uvijek je o ženama slušao kao o finim damama i imao neku sliku da su sve dobre i neagresivne. O koje li zablude! Željko je u ovim trenucima na svojoj koži uviđao o kakvoj se zabludi radi. Sjetio se i trenutka kad se smijao majici naslova "NIKO MENE NE BU JEBAL". O koje li ironije! U sekundi, toliko mu je misli prošlo, a posebice se pitao :"Zar ću na ovakav način biti iskorišteno moje tijelo? Odlučio sam se čuvati do braka, za pravu, a kad ono!? Zar ova cura nema nimalo osjećaja, pa ide protiv moje volje!?". ŽELJKO NIJE ŽELIO! No, u tim trenucima je presudilo ono što je željela cura koja se bezobrazno i bezobzirno usredotočila na Željkovo tijelo protiv Željkove volje. Željko je razmišljao: "Zvati u pomoć? Nikoga nema. A tko bi me i ozbiljno shvatio. Samo bi me ismijali. Vlada neka predrasuda da muški ne odbijaju prilike kao što je ova. O koje li zablude! Zar se zaboravlja da postoje i čestiti mladići! Zar se vjeruje da su samo cure čestite, i to sve!? A možda da ipak pokušam doprijeti do svijesti navedene cure, ipak smo svi ljudi s osjećajima!?" "Ja volim drugu curu"- vikao je Željko. "Ne smeta mi"- odvratila je cura. "Ali, smeta meni ovo, prestani!"- vikao je Željko. Nije bilo odgovora. "Ja nikad nisam bio sa curom"- vikao je Željko. "Ne smeta mi"- ostala je cura pri svome. Željko se već mirio s time da ništa ne pomaže, polako odustajao da išta kaže. Odjednom, kao iz vedra neba stigla je pomisao koju je iste sekunde izgovorio: "Ja nisam nogometaš!!!" "Ne smeta...Što!? Zar ti nisi onaj..."- iznenađeno je vikala cura... "Ne samo smo slični..."- odvratio je Željko. Cura se razočarano odmakla, otključala lisice i rekla Željku: "Mali, dvojka si, provozaj se do Črnomerca i natrag! Ajde, bježi, bježi, vrištat ću!" "Molim!? Ti ćeš vrištati? Bježim, bježim, sa zadovoljstvom!"- odvratio je Željko. Nakon toga, Željko nije otišao među svoje prijatelje nogometaše. Otišao je na obližnji travnjak i tamo satima ležao, oporavljajući se od šoka. "Dobro je prošlo,malo je falilo, malo pipanja (dobro ne malo, već puno i to brutalnog) no zamislit ću kao da sam bio u punom tramvaju (a ne s agresivnom curom) - tješio se Željko, smatrajući da je dobro prošao i izbjegao najgore. A ona dosjetljivost, ona spasonosna pomisao da kaže da nije nogometaš, u trenucima kada je teško bilo misliti bilo što, zacijelo je dar s Neba i nagrada za ustrajnost u čestitim stavovima.

Potpisati za Barcelonu ili Arsenal? Štef je postao fenomen u nogometu. Nije se (ozbiljnije) bavio nogometom, a onda su ga počele tražiti najveći svjetski klubovi. U 27. godini svog života Štef je slučajno upao u seosku momčad (drugi igrač koji je trebao igrati večer prije dobro se napio, ali ne soka naravno, pa su pozvali Štefa iako nikad nije igrao za tu momčad) koja je igrala utakmicu protiv nekog trećeligaša budući da je i trener te trećeligaške momčadi zapravo živio u istom selu kao i Štef. I Štef je odmah postao otkriće, nakon što je spomenuta seoska momčad njegovom igrom i pogocima posramila spomenutog trećeligaša koji se ozbiljno borio za ulazak u drugu ligu. Naravno, spomenuti trener je odmah Štefa dovukao u svoju trećeligašku momčad, no bilo je jasno da on tu neće dugo ostati. Dobar glas se daleko čuje, pa se pročulo za čudesno nogometno otkriće u doslovnom smislu te riječi. Najprije su ljudi iz hrvatskih klubova dolazili se i čudlili se onome što su vidjeli, a zatim su na treninge spomenute trećeligaške momčadi počeli stizati ljudi iz najvećih klubova (engleskih, njemačkih, španjolskih,...). Trener je Štefu govorio da su već stigle i milijunske ponude od više najvećih klubova i da će biti problem odlučiti se. Spominjao je Barcelonu, Arsenal, Manchester United, Stuttgart, Werder,... A onda jednog dana, došao je gospodin u crnom koji je Štefu bio odnekuda poznat. "Izgledate kao Frenki Fišer, iz serije Ljubav u zaleđu- iznenadio se Štef. "Vidim da si dobrio upućen, mali. Ja i jesam Frenki Fišer, tvoj Frenki Fišer"- odvratio je spomenuti gospodin posebno naglašavajući riječi mali i tvoj- a onda ozbiljim tonom nastavio: "Mali, ti znaš zašto smo ovdje?" "Ja znam zašto sam ja ovdje, a za Vas ne znam"- mudrovao je Štef. "A je li? Šališ se? Ili smo malo bezobrazni? Malo je slava udarila u glavu? Da malo!?"- nastavio je Frenki u svom stilu- a zatim poslovno rekao: "Mali, biti ću kratak. Vidiš one ljude na tribinama? To ti je izaslanstvo Barcelone. Imamo konkretnu ponudu od njih. Ti dobivaš 20 milijuna eura i pristojnu plaću, za ugovor na 5 godina". "5 godina? Nije li to dugo vremena u jednom klubu? A što ako bih ja radije igrao u Engleskoj? Trener je rekao da postoji ponuda Arsenala"- dvoumio se Štef. "Mali, za tu lovu ja bih potpisao na 50 a ne 5 godina samo kad bi me htjeli. Imamo konkretnu ponudu od Barcelone, a od Engleza nisu konkretne. Osim toga, same nevolje u Engleskoj, trebaju mjeseci da dogovoriš potpisivanje ugovora (sjeti se Modrića), tu su i ozljede koje su zadesile Silvia Marića i Eduarda, ti nemaš iskustva u igranju pa bi te samljeli u Engleskoj. A kad si čuo da se u Španjolskoj netko ozlijedio, molim te lijepo!?"-grmio je Frenki. "Nije se Silvio Marić ozlijedio dok je igrao za Newcastle, već prije toga ga je ozlijedio Saša Paska na Kantridi dana..."- nije se dao Štef. "Ma nemoj, sad si još i pametan- pomalo se ljutio Frenki- a onda pokušao udobrovoljit Štefa: "Molim te, razmisli, imaš izvrsnu ponudu, biti će ti žao ako propadne, danas jesi-sutra nisi tako ti je to u nogometu". "Želim igrati za Dinamo"- iznenada je ispalio Štef. "Ma koji sad Dinamo, nemaju oni toliko novca koji Barcelona nudi!"- nastavio se ljutiti Frenki uz dodatak riječi dubokoumnim tonom: "Osim toga, kod njih bi se ti zadržao dva dana, odmah bi te prodali dalje i zaradili na tebi". "Pa valjda bih igrao za Dinamo ipak više od 2 dana?"- mudrovao je Štef. "Ma to sam ja rekao više fi-gu-ra-tivno, nemoj me povlačit za jezik, mali- ljutio se Frenki, sada već ozbiljnije, uz upozorenje: "Ma ja sam mislio da imam posla sa ozbiljnim čovjekom; po zadnji put te pitam- hoćeš potpisati ili nećeš potpisati?" Štef se zamislio nad svime, zaključio da Barcelona i nije "tako loš klub", uzeo Frenkijevu finu kemijsku olovku, krenuo prema papiru-ugovoru kojeg je tijekom razgovora čitao... Frenki se smirio, govoreći: "Bravo, mali, vidiš da si ti ipak pametan dečko. Hajde, potpiši". Štef je kemijsku sve više približavao papiru, činilo se da je potpisivanje ugovora samo pitanje sekunde pogotovo kad se u Štefu prelomilo i kad je donio odluku da će ugovor potpisati... A zatim, iznenada, odjeknuo je silovit urlik: "Štef, ustaj, već je pola pet, treba pomusti krave i nahraniti pajceke, zar sve moram sama!!???!" Bila je to Štefova žena koja je Štefa prenula iz bajkovitog sna, ma probudila. Štef se nostalgično sjetio svojih vojničkih dana kada je ipak nešto duže mogao spavati, a nostalgično se osvrnuo i na Frenkijev ugovor govoreći ženi: "Nisi mogla pričekati još koju sekundu!? Mogao sam postati milijunaš. Milijunaš!"

Nije gotovo dok nije gotovo Modri iz Maksimira bili su uspješni 1997. godine. Nakon osvjeneog prvenstva borili su se za ulazak u ligu prvaka. Najprije su izbacili Partizan, fantastičnom pobjedom od 5:0 u Maksimiru; pogoci Silvia Marića i Igora Cvitanovića, ali i Marka Viduke koji je zanimljivim pogotkom povisio prednost na 3:0; nije za zaboraviti niti Ladićevu obranu čudno dosuđenog jedanaesterca kod rezulatata 3:0. Zatim su slijedile utakmica protiv slavnog Newcastle-a, tadašnjeg engleskog viceprvaka. Prva utakmica, odigrana u Newcastle-u, završila je 2:1 za Newcastle budući da sudac kod prekršaja nad golmanom nije sudio prekršaj (te je u toj akciji postignut drugi gol za Newcastle). U uzvratnoj utakmici u Maksimiru, bilo je nade s obzirom na pristup i igru. Međutim, nada je postala minimalna nakon što je švicarski sudac Urs Mayer neshvatljivo dosudio isključenje igrača i jedanaesterac za Newcastle nakon kojeg je Newcastle poveo. U nastavku utakmice, maksimirska momčad je pokušala s igračem manje zabiti 2 gola kako bi se izborili produžeci. Nade za to su porasle nakon što je Dario Šimić postigao gol za 1:1. Međutim, kraj je malo po malo bio sve bliži, Newcastle je "krao vrijeme". Igralo se "vrijeme suca Ursa Mayera", sudačka nadoknada, nakon proteka 90 minuta. Vrijeme za sudačku nadoknadu je isteklo, igrala se 93. minuta, sudac još nije svirao kraj, Cvitanović se približava protivničkom golu i šalje dugačku loptu u suprotni kut koja precizno ulazi tako da i prije ulaska u gol nastupa eksplozija veselja zbog čudesnog izborenja produžetaka u "zadnjoj sekundi utakmice". Zelena trava osvijetljena maksimirskim reflektorima djelovala je još bajkovitije i glamoruznije, u tom trenutku sve je bilo kao iz bajke. A onda u produžecima, pred sam kraj drugog produžetka, u trenucima kada se dobrano razmišljalo o jedanaestercima, nakon jedne slabo dodane lopte, akcija Newcastle-a iz koje oni postižu pogodak za 2:2 koji ih vodi u ligu prvaka... Sjećam se i čudesnog raspleta kada je na turniru kralja Hasana hrvatska nogometna reprezentacija prošle na jedanaesterce na način da prva tri jedanaesterca nije realizirala a zatim protivnik nije realizirao svoja zadnja tri jedanaesterca... Dakle, nije gotovo dok nije gotovo... Treba se boriti do kraja!

nedjelja, 13.07.2008.

Sjajni nastupi hrvatskih nogometaša na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. godine Za Hrvatsku Europsko nogometno prvenstvo 1998. godine počelo je uspješno, pobjedom nad Turcima od 1:0 u zadnjim minutama utakmice pogotkom Gorana Vlaovića nakon akcije koju je maestralno izveo. Iduća utakmica za Hrvatsku također je bila uspješna, ma više nego uspješna. Velika pobjeda nad europskim prvacima Dancima, fantastičnih 3:0. Prvi pogodak postignut je iz jedanaesterca, još se sjećam reakcije golmana Smeichela nakon što je Šuker doveo Hrvatsku u vodstvo. Idući pogodak u režiji Šuker-Boban. Golman Peter Smeichel postajao je sve simpatičniji i smiješniji, pamtim njegov simpatičan odlazak pred hrvatski šesnaestarac (u želji da postigne pogodak) a zatim njegovo još simpatičnije hitanje do svog gola u trenucima dok Šuker inteligentno hita i smišlja što učiniti; fantastičan lob kojim lopta preko visokog Smeichela predivno odlazi u danski gol za 3:0. Te dvije pobjede bile su dovoljne za četrvtfinale, a tamo je Hrvate čekao još jedan veliki protivnik- Njemačka. Protiv Njemaca, hrvatski nogometaši nevjerojatno su igrali- nadasve srčano u visokom tempu, bili su bolji od Njemaca i mogli doći u vodstvo. Posebno se to činilo u trenutku kad je Vlaović u njemačkom šesnaestercu pucao, ali je lopta otišla neprecizno izvan okvira gola. Njemačka je povela iz jedanaesterca nakon nes(p)retne reakcije hrvatskog obrambenog igrača rukom u šesnaestercu. Međutim, hrvatski nogometaši nastavili su srčano igrati i to je urodilo plodom; nakon što je Jurčević oduzeo loptu njemačkoj obrani, Šuker je fino zarolao loptu i prevario njemačkog golmana te postigao izjednačujući pogodak. Veliko veselje hrvatskih nogometaša i navijača zbog 1:1, a Šuker se krsti i klečeći zahvaljuje Bogu. Međutim, zatim su stvari krenule po zlu; najprije je Hrvatska ostala s igračem manjeg, a zatim je Njemačka postigla pogodak za 2:1 budući da sudac nije sudio prekršaj napravljen nad obrambenim hrvatskim igračem u toj akciji. Taj rezultat je i konačan, a Njemci su nakraju i osvojili to prvenstvo.

Peter Smeichel zaslužio je spomenik Nakon neočekivanih neriješenih rezultata hrvatske nogomentne reprezentacije sa Dancima (vjetar odnio loptu u gol i tako je Danska izjednačila) i Slovencima (kada je Slovenac Primož Gliha odigrao utakmicu života i zabio 3 gola u utakmici koja je završila 3:3), odlazak Hrvatske na svjetsko nogometno prvenstvo došla je pod veliki upitnik. I dalje sam vjerovao u uspjeh, smatrajući da se radi o fenomenalno nadarenoj generaciji hrvatskih reprezentativaca koji nadasve srčano igraju. Uslijedila je pobjeda nad Grčkom u Grčkoj, teško izborenih 0:1 u Solunu Šukerovim pogotkom, situacija se popravila. Međutim, trebalo je i dalje nizati uspješne rezultate. Skoro je u utakmici protiv BiH sve "palo u vodu", Zvonimir Boban je spasio situaciju pogotkom pri kraju utakmice za 3:2; sjećam se i lijepog pogotka Slavena Bilića izdaleka na toj utakmici, ali i gola kojeg je nes(p)retno primio Dražen Ladić. Ali, nekoliko dana kasnije uslijedio je neuspješan rezultat. Danci su imali svoj dan, na svom stadionu Parker pred svojim navijačima igrali su onako srčano kako su to inače činili hrvatski nogometaši. Poveli su 3:0, Hrvatska je samo uspjela smanjiti rezultat pogotkom Davora Šukera što je bilo zanimljivo utoliko što je Šuker zabio bar jedan gol Smeichelu u svakoj od zadnje 3 utakmice Hrvatske i Danske. Sada su Danci došli u situaciju da kao pobjednici skupine odu na svjetsko prvenstvo, a Hrvatskoj je preostala borba za drugo mjesto koje je vodilo u dodatne kvalifikacije; trebala je i pomoć Danaca u zadnjoj utakmici protiv Grčke. A ta pomoć je i došla, simpatični Peter Smeichel je toliko toga obranio uslijed čega je utakmica Grčka-Danska završila 0:0 što je omogućilo spasonosno drugo mjesto Hrvatskoj. Netko je rekao da je Peter Smeichel zaslužio da mu bude plaćeno ljetovanje Hrvatskom, a meni je navedeni golman postao još simpatičniji te sam pomislio kako je zaslužio i spomenik (a ne samo ljetovanje). Hrvatska je u dodatnim kvalifikacijama bila bolja od Ukrajine, te otišla na svjetsko prvenstvo i na kraju osvojila broncu. Pretpostavljao sam da će i Danci postići veliki uspjeh predvođeni braćom Laudrup i Smeichelom. Tako je i bilo, posebno se sjećam one njihove pobjede nad Nigerijom od 4:1; tu utakmicu sam odgledao nakon što sam se vratio s popodnevno-večernjeg koncerta jednog zanimljivog banda koji je izvodio vesele pjesmice. Sjećam se i utakmice Francuske-Paragvaj koja se igrala istog dana i ispadanja Paragvaja u produžecima; prvenstvo je završilo za Paragvaj i za zanimljivog golmana Chilaverta koji je svojom osobnošću također obilježio prvenstvo. Danci su ispali od Brazila, izgubivši 3:2; nekako je bio dojam da su mogli bolje proći, činilo se da su zbog svoje neopreznosti primili kobne pogotke.

subota, 12.07.2008.

Velika pobjeda u Lyonu Nakon pobjeda nad egzotičnim reprezentacijama (Jamajka, Japan) i pobjede nad Rumunjskom u osmini finala svjetskog nogometnog prvenstva 1998. godine slijedilo je četvrtfinale. Veselilo me što će Hrvatska igrati upravo protiv Njemačke u četvrtfinalu. Nije me bilo strah protivnika, vjerovao sam u fenomenalnu generaciju predvođenu Bobanom i Šukerom. Zacijelo su i hrvatski reprezentativci bili dodatno motivirani, itekako smo se svi sjećali utakmice s Njemačkom odigrane u Engleskoj 1996. godine na Europskom prvenstvu kada je Hrvatska nadigrala Njemačku i nezasluženo ispala izgubivši 2:1. I te večeri, 4.7.1998. godine, Hrvatska je također izvrsno igrala protiv Njemačke. Međutim, mora se priznati i Njemačka je bila opasna te se itekako trebalo potruditi za pobjedu. Pred kraj prvog dijela utakmice, kada je Šuker hitao pred njemački gol u izglednoj situaciji, dogodio se grubi start njemačkog reprezentativca i norveški sudac se nije ustručavao pokazati crveni karton. "Živjela Norveška!"- uzviknuo sam, oduševljen navedenom odlukom. Ne samo što su ostali s igračem manje, Njemcima je ubrzo uslijedio novi šok. Robert Jarni je zabio sjajan i vrijedan pogodak, doveo Hrvatsku u vodstvo. Zatim je prvo poluvrijeme završilo, a na stadionu je svirala pjesma "Go West" moje omiljene grupe "Pet Shop Boys"; ta pjesma euforičnog ritma, baš je bila prigodna za proslavu izborene prednosti. U nastavku utakmice, bilo je teško, trebalo se obraniti i sačuvati prednost uz eventualne pokušaje da se prednost po mogućnosti poveća. Njemci su bili opasni i s igračem manje, sreća da je Ladić izvrsno branio i ovaj put. A onda, desetak minuta prije kraja utakmice, lijepi pogodak Gorana Vlaovića za hrvatskih 2:0 i na neki način popravljanje poraza iz 1996. godine. Šećer na kraju, Davor Šuker u protivničkom šesnaestercu izvozao je njemačku obranu i zatim pogodio za fantastičnih konačnih 3:0. I tako je za Njemačku završilo to svjetsko prvenstvo, ispratili smo ih i pjevajući "Deutschland, Deutschland, Auf Wiedersehen, Auf Wiedersehen"...

Ljudska nesavršenost "Just we two Mona Lisa - breaks my heart Just we two You are a lovely work of art Baby, just we two You want me and I want you Baby, just we two I don't wanna lose for you" - Modern Talking, "Just we two (Mona Lisa)" Nakon fantastične velike pobjede nad Njemcima u Lyonu, hrvatske nogometaše je očekivala još jedna teška utakmica tj. polufinalna utakmica s Francuskom. Situacija je bila još teža s obzirom da se prvenstvo igralo upravo u Francuskoj. Utakmica je tekla uzbudljivo, ma uzbudljivo je bilo i prije početka utakmice budući da se radilo o prilici za finale svjetskog nogometnog prvenstva (!). Bilo je prilika za postizanje golova, no poluvrijeme je završilo 0:0. A onda, eksplozija, "scenarij" kao iz bajke, na samom početku nastavka utakmica Šuker savršeno prihvaća loptu koju mu šalje Asanović i matira francuskog golmana Bartheza za vodstvo Hrvatske. Hrvatsko oduševljenje i veselje nije dugo trajalo, Francuzi su odmah odnosno već u sljedećoj minuti izjednačili pogotkom Liliana Thurama iako su mnogi taj pogodak više pripisali pogrešci Zvonimira Bobana smatrajući da se ta pogreška nikako nije smjela dogoditi odnosno ne shvaćajući kako se je to moglo dogoditi u tako važnom trenutku. Zvonimir Boban, tadašnji kapetan hrvatske nogometne reprezentacije koji je toliko važnih utakmica odigrao u svojoj karijeri, nogometaš bez kojeg Hrvatska zasigurno ne bi niti došla na to prvenstvo, ipak je imao nesreću da mu se propust dogodi u tako važnoj utakmici; stotine drugih utakmica odigrao je sjajno, tisuće situacija riješio je sjajno...i onda se postavlja pitanje "Zašto baš u ovoj utakmici, baš u ovoj situaciji se dogodi ta nes(p)retnost?" Može se raspravljati o odgovoru, no najkraći i zadnji odgovor je: ljudska nesavršenost. Da, događaju se pogreške, katkad i jako čudne i teško objašnjive, griješe i najbolji. Kad se čovjeku dogodi takva pogreška, može za primjer uzeti upravo ovu spomenutu nogometnu pogrešku i pokušati shvatiti situaciju. I još jedno pitanje: Zar je hrvatska nogometna bajka morala tako završiti, a ne ljepšim završetkom (zlatom umjesto broncom)? Zar tako fenomenalna generacija hrvatskih nogometaša (Boban-Šuker-Prosinečki) nije zaslužila zlato s obzirom da su sjajno igrali i s obzirom da im je to bila možda i zadnja prava prilika za takav pothvat? Jasno da nije moralo tako završiti, no spomenuta generacija tj. igrači Boban te Šuker i Prosinečki već su bili najbolji na svijetu još 1987. godine na svjetskom prvenstvu mladih nogometnim reprezentacija osvojiviši prvo mjesto (a o tome se malo govori). Naravno, stvari se često gledaju kroz faktor "sreće" tj. kroz splet "slučajnih" okolnosti. Tako sam i ja napisao da se dogodila nes(p)retnost. Desetak dana prije početka prvenstva, nakon završetka jedne pripremne utakmice razgovarao sam sa Slavenom Bilićem i poželio mu sreću kao igraču na predstojećem prvenstvu (a on je meni poželio sreću u mojim tadašnjim fakultetskim bitkama). Zatim sam došao do Zvonimira Bobana, dao mu kockastu kapu da mi se potpiše na nju, rekao mu "Sretno" uz dodir podrške. Posebno sam naglasio navedenu riječ, ni ne sluteći da će upravo to upravo njemu toliko trebati... Gledajmo stvari i iz francuskog kuta... I njima je bilo jako važno ući u finale i konačno osvojiti prvenstvo, tim više što su bili domaćini. Nadalje, znakovito je da je čovjek odluke bio Lilian Thuram iako do tada nije zabijao golove za reprezentaciju. Lilian Thuram je nogometaš koji je želio biti svećenik, ali se zbog svog nogometnog talenta odlučio za nogomet. Upornost i vjera Thuramu su zacijelo pomogle i u spomenutoj utakmici; za razliku od golmana Bartheza koji nakon primljenog pogotka ispucava loptu dok mu se na licu ocrtava strah zbog nastale situacije, Thuram neustrašivo i uporno ide pokušati popraviti situaciju i da se to odmah dogodi; ne prepušta stvari drugima, nego upravo on sam uzima stvar u svoje ruke i najprije izjednačava rezultat no tu ne staje već kasnije daje i gol za konačnih 2:1 postajući junak tog francuskog preokreta. Dakle, iz spomenute utakmice može se učiti o mnogim stvarima: ljudska nesavršenost, pad koncetracije, upornost, vjera i nada, uzimanje stvari u svoje ruke (umjesto očekivanja da će netko drugi možda riješiti problem).

petak, 11.07.2008.

Hrvatska bronca nezaboravnog sjaja Nakon nesretnog poraza od Francuza u polufinalu svjetskog nogometnog prvenstva 1998. godine, hrvatski nogometaši 11.7.1998. godine u utakmici za 3.mjesto uspjeli su pobijediti Nizozemce 2:1 i osvojiti broncu. Za tu pobjedu svakako je zaslužan i golman, Dražen Ladić koji je branio ono što se činilo nemogućim obraniti (pamtim koji je izraz lica napravio nizozemski reprezentativac Clarence Seedorf kada je shvatio da mu je Ladić nogom obranio iz blizine upućen udarac). Ta bronca nezaboravnog sjaja je nagrada za sjajnu igru koju su hrvatski nogometaši pružili na tom prvenstvu. To je i utjeha za spomenuti polufinalni poraz, a utjeha je i naslov najboljeg strijelca prvenstva kojeg je osvojio hrvatski reprezentativac Davor Šuker s 6 postignutih golova na tom prvenstvu.

Pobjede hrvatskih nogometaša nad Englezima i Njemcima Nakon što su dvaput Engleze pobijedili u kvalifikacijama za Europsko nogometno prvenstvo (2:0 u Zagrebu i 2:3 u Londonu), te time izbacili Engleze sa prvenstva prije nego je prvenstvo zapravo i počelo, hrvatski reprezentativci su na Europskom prvenstvu u Austriji pobijedili favorizirane Njemce 2:1. Nova pobjeda Hrvata nad Njemcima na velikim natjecanjima, nakon fantastičnih 3:0 u Lyonu 1998.godine na svjetskom prvenstvu, osigurala je prvo mjesto u skupini (zahvaljujući pobjedi protiv Austrije) i četvrtfinalnu utakmicu. Opet se, kao i prije 10 godina, pjevalo: "Deutschland, Deutschland, Auf Wiedersehen, Auf Wiedersehen"...

Biciklistica Dana 20.6.2008. godine dok smo Štef i ja išli Zagrebačkom cestom i zastali kod semafora, primijetio sam biciklisticu koja je također zastala kod semafora. Imala je crvenu majicu, a kad se nagnula do izražaja su došle njezine velike grudi te je sve skupa izgledalo kao crvena vreća puna grudiju. "Ispadoše joj grudi"- rekoh Štefu. "Ispadoše joj sise. Sise!"- ispravio me Štef.

Hrvatske šahovnice na ženskim noktima Dok smo išli na trg gledati četvrtfinlanu utakmicu Hrvatska-Turska, u autobusu smo i Štef i ja primijetili djevojku koja je na prstima ruke imala nacrtane šahovnice. Ja sam najprije gledao, a Štef si je dozvolio više od gledanja pa je bez pitanja uzeo prste spomenute djevojke na pregled. Zatim je upitao "Smijem poljubiti šahovnice?", nije previše čekao odgovor te je počeo ljubiti šahovnice tj. nokte navedenoj djevojci u prepunom autobusu. Djevojka se baš i nije snašla, no nije se ljutila (naprotiv, osmijehnula se).

Zadnje hrvatsko-turske nogomentne minute Iako na trgovima izbjegavam gledati utakmice s obzirom da kod takvih skupnih gledanja uvijek neka boca može doletjeti u glavu, dana 20.6.2008. godine četvrtfinalnu nogometnu utakmicu Hrvatska-Turska odlučio sam gledati na trgu Bana Jelačića u Zagrebu. Razmišljao sam kako će biti dobra atmosfera, a u mislima mi je bila i jedna djevojka koja je također rekla da će na trgu gledati utakmicu ("makar došla i s jednom rukom i jednom nogom"). Štef i ja došli smo na trg, par minuta nakon što je utakmica već počela. Odmah sam pomislio na onu djevojku, a zatim pogledao silnu masu ljudi i zapitao se "Pa zar si očekivao da će ona biti jedina djevojka ovdje?". Doista je bilo puno ljudi, nekako nejednako raspoređenih pa mi se sve skupa činilo loše organiziran i drukčijim od organiziranja gledanja utakmica svjetskog prvenstva 2006. godine na istom trgu kada su bile postavljene plastične stolice. Odmah sam počeo opažati brojne navijačice, fascinantno je bilo vidjeti s kojim žarom navijaju i koliko pažnje pridaju navijačkim obilježjima na sebi (odjeća, crteži). Moram priznati da su navijačice došle u prvi plan, a utakmica u drugi; dodatni razlog za to bila je narav utakmice koja je zasluživala pridjev "dosadna", više je to nalikovalo na neku šahovsku partiju i već u početnoj fazi utakmice sve je nekako mirisalo da će utakmica završiti 0:0. Tek tu i tamo koja prilika, no rezultat se nije mijenjao. Štef je također bio zaokupljen navijačicama, ali na jedan drugi način. Najprije se nekim navijačicama obratio na engleskom, govorio je da je Hrvat iz Australije i da puno navija za Hrvatsku ("very very much"...). Nedugo nakon toga, shvatio je da njegovo znanje nije na potrebnoj razini za nekog tko živi u zemlji gdje je taj jezik službeni, te je nekim drugim navijačicama govorio (na engleskom s ruskim naglaskom) da je iz Rusije i da navija i za Hrvatsku nakon što je Hrvatska pobjedom nad Engleskom Rusiji pomogla da ode na Eurospko prvenstvo. To je prilično dobro funkcioniralo, sve dok Štefu nije izletjelo "kaj" (nije uspio uvjeriti navijačice u tvrdnju da ta riječ postoji i u ruskom jeziku). Osim navijačica, neopaženo nisu mogli proći ni sakupljači boca tj. nepovratne ambalaže kojima je bilo jasno da će navijači ostaviti puno boca. Bilo ih je više i kretali su se, neki su bili ozbiljni kao da upravo sada igraju svoju "životnu utakmicu" u sakupljanju boca. Mnogi sakupljači boca imali su pune vreće boca, a nogometaši i dalje nisu postizali golove. Mladi nogometaši nisu postizali golove, a stari sakupljači boca već su dobro napunili vreće bocama. Nogometaši nula, sakupljači tucet tuceta (12 x 12 boca). Iako, da je netko gledao sa strane reakcije navijača i po tome zaključivao o rezultatu...mogao je pomisliti da je 12:0 za Hrvatsku. Navijači su se veselili kao da je "pao gol" kada je lopta bila blizu turskog gola, nekad su se veselili i možda bez nekog posebnog razloga. U jednoj takvoj situaciji, mogao sam loše proći, neka dvojica su u žaru veselja bacili limenke piva (iz kojih se zatim prolila tekućina) i počeli se veseliti da bi prestali veseliti se nakon što su uvidjeli da pogodak ipak nije postignut. Nakon prvih 45 minuta, slučajno sam se zatekao blizu nekog kamiona (očito sam lutao u potrazi za djevojkom s početka priče). Međutim, ispostavilo se da počinje bacanje navijačkih majica. Hostese odjevene u navijačke dresove počele su s kamiona bacati navijačke majice. Činilo se da će one to bacati napamet, no povremeno bi pogledale i pokušale dodati majicu pojedinoj osobi. Tako sam i ja dobio majicu, hostesa brineta (bile su tri hosese; osim brinete, bila je jedna plava i jedna crna) bacila mi ju je odnosno dodala nakon što me je prethodno pogledala. Utakmica se nastavila, rezultat se i dalje nije mijenjao. Sakupljači boca i dalje su povećavali broj svojih boca... Iznenadio me tramvaj koji je prošao pri kraju utakmice, do tada (od početka utakmice) promet je tamo bio obustavljen i smjestili su se navijači koji su sada bili prisiljeni sklanjati se pred tramvajem koji je sporo dolazio i prolazio. Posebice sam uočio simpatičnu djevojku iz tramavaja, no ne samo ja budući da je jedan navijač kroz otvoreni prozorčić tramvaja pružio ruku radi pozdrava "give me five". I dalje sam šetao, razgledavajući navijačice. Pri tome sam opazio neku baku koja je imala vreću punu nepovratne ambalaže. Čudno se ponašala; napravila pokret rukom i uzviknula ime turske reprezentacije, a zatim nešto govorila pogledavajući pa sam se zapitao je li samo sakupljala nepovratnu ambalažu ili je i pila sadržaj iz nje u većim količinama (npr. iz pivskih limenki). Nakon 90 minuta je i dalje bilo 0:0, "prekovremeni rad" čekao je nogometaše tj. predstojali su produžeci. A prekovremeni rad predstojao je i sakupljačima boca, očito nisu htjeli propustiti priliku da što više napune vreće. Utakmica je i dalje bila više-manje ista, razmišljalo se o jedanestercima. A ja sam razmišljao i o jednoj simpatičnoj djevojci koja je u šarenoj haljini prošla i izgubila se u masi. Ne samo razmišljao, zapravo sam ju počeo tražiti. Na kraju drugog produžetka, Hrvatska je povela 1:0, djelovalo je nevjerojatno- idilično; djelovalo je kao gotovo, slavilo se kao da je gotovo. No nakon nekoliko minuta, šok, Turci pogotkom "u zadnjoj sekundi" izjednačuju na 1:1. Ponovila se Francuska-Hrvatska iz 1998. godine (pogodak primljen odmah nakon postizanja pogotka), ponovila se 1997. godina i Dinamo-Newcastle (gol primljen na kraju drugog produžetka). Hrvatska je prvi pogodak na europskim prvenstvima postigla 1996. godine upravo protiv Turske, Goran Vlaović je sjajno odigrao od centra do protivničkog gola te postigao gol za povijest i pamćenje također u zadnjim minutama... Ovaj put- 2008. godine, zadnje minute bile su spasonosne za Tursku...Jer, nakon izjednačenja i kraja produžetka, Turci su bili uspješniji u jedanestercima...Europsko prvenstvo je za Hrvatsku završilo.

<	srpanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Srpanj 2010 (49)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (3)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (45)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Listopad 2008 (13)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (14)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (24)
Travanj 2008 (16)
Ožujak 2008 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv