Na putu do Rijeke
Simpatičnu djevojku ugledao sam na stanici. Pogledao sam ju, a i ona mene. Podsjetila me na jednu simpatičnu djevojku s jednog davnog koncerta. Na kraju se ispostavilo da idemo istim autobusom.
Autobus je bio pun. Došavši do kraja autobusa, naišao sam na čudne face koje kao da su govorile da tu nema (puno) mjesta za mene. I bolje, vrativši se natrag, došao sam do slobodnog mjesta. I to kraj simpatične djevojke s početka priče koja mi je ljubazno potvrdila da je mjesto kraj nje slobodno.
Vožnja je krenula.
Naplaćujući karte, kondukter mi je za kupnju karte od 84 kune vratio 14 kuna nakon što sam dao stotku. Čudna neka matematika. Ili ne zna matematiku (ili se zabunio) ili misli da ja ne znam. Možda je razmišljao kako neću raditi "cirkus" zbog dvije kune pred toliko ljudi, te da će on već proći me kad shvatim da je novca manje pa će ispasti da čak moram (pred svima) dokazivati da mi je vratio manje. I nisam ništa rekao, samo sam zaključio da se to može shvatiti kao škola za buduće situacije i da na malim stvarima treba učiti.
Vožnja je bila urnebesna, neki pijani putnik je svojim riječima postajao toliko nemoguć da mu je kondukter prijetio da će ga izbaciti iz autobusa. Riječi tog putnika posebno su zabavljale moju simpatičnu suputnicu koja se smijala.
Budući da je čula da idem do Rijeke, ponudila mi je da se zamijenimo za mjesta no rekao sam da nije potrebno. Na kraju je izašla u Karlovcu, te pohitala ususret svom mladiću koji ju je čekao na stanici.
Onaj putnik se u nastavku vožnje malo smirio, kao i djevojka kojoj je javljeno da je vozač drugog autobusa pronašao njezin novčanik koji joj je ostao u zahodu u Karlovcu. Djevojka je bila nadasve radosna, govorila je mobitelom tom vozaču da ga je sam Bog poslao (na što se kondukter nasmijao) i dogovarala se gdje će preuzeti novčanik.
Došavši do Rijeke, dogovorio sam s vozačem da mi stane koji kilometar nakon autobusnog kolodvora- na Kantridi kod stadiona.Na neki način, naplatio sam one svoje dvije kune.
|
