| < | veljača, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
 dolje sam opet stavila post koji mi je bio baš drag, a napisan je točno 10 minuta nakon što se prije dva tjedna srušio blog.hr. to nije baš pametno napravit osobi koja vjeruje da kiša pada samo kad ona nema kišobran. sama sebe podsjetim na lucy iz peanutsa ponekad, i upravo sam provela 20 minuta uzaludno tražeći po kompu strip u kojem joj netko objašnjava da se svijet vrti oko sunca, na što ona razočarano uzdahne "mislila sam da se vrti oko mene"... ovo je najbliže tome što sam našla u međuvremenu me zaskočio još jedan rođendan. stejn se vjerojatno dobro sjeća moje iritantne faze kad sam 2 tjedna odbrojavala sate i minute do svog 15. rođendana. ove godine mi nije moglo bit manje stalo, al eto, on se ipak došuljao. peanuts strip koji ide uz to našao je mene, pa ga prilažem ovdje, i zahvaljujem se pokojnom Charlesu Schulzu Velikom.  |
woohooo, bila sam na r.e.m.-u!!! utoliko slađi osjećaj kad pomislim da skoro pa nisam (tnx, mum!), kao da sam doživljaj treba dodatnih zaslađivača.. bilo je fenomenalno jer je uvijek fenomenalno bit na koncertu Profesionalaca. Profesionalci znaju napravit dobro ozvučenje, Profesionalci znaju napravit atmosferu, i ono što je meni kao previše djetinjastoj i lagano psihotičnoj uvijek milo, Profesionalci sa sobom donesu zabavna šarena svjetla na koja radiš "woooooooow". Ovi particular Profesionalci posebno su mi pri srcu, sa šarenim svjetlima ili bez, sa modrim trakama preko lica ili bez, iz nekoliko razloga, od kojih najveći ne mogu opisat nikako drugačije nego da imaju "ono nešto". nikad nisam skužila točno čime, al r.e.m. zna pogodit tu neku žicu u ljudima. mogu napravit pjesmu koja ima relativno jednostavnu melodiju, i potpuno nerazumljive riječi (hence man on the moon),a da opet.. ima taj neki filing.. r.e.m. kao da pronalazi idealnu frekvenciju da pronađe onu teenagersku tenu u meni, onu za koju mi se čini da je nešto manje mislila, a puno više osjećala, i koja ne bih htjela biti svaki dan, al volim je ponekad srest. a kad slušaš "ono nešto" uživo, onda to postane euforija. stajala sam relativno blizu pozornice, jer kad je koncert skup i rijetko se događa, ne želim da vidim manje nego da gledam doma dvd. hoću vidjeti njihove pore na licu, i hoću da po meni kapa njihov znoj. no half-way.. osim toga, obožavam vidit onu zadovoljnu facu koju imaju kad se napravi zbilja dobra atmosfera. stipe bi se popeo na.. nešto.. (možda sam ih vidila, ali nisam baš do patika.. znam samo da bi postao viši na trenutak, i to ne samo njegov ego) i gledao sve te ljude s najzadovoljnijim pogledom koji sam ikad vidila. samo bi klimnuo glavom lagano, kao da nam kaže "dobro je, zagreb, dobro vam ide". svi smo vikali "stipe, stipe!" jer je to baza koja se ne propušta, kad možeš svjetsku zvijezdu zvat kao svog otočkog prijatelja.. pitala sam se jesu li mu objasnili da to njega zovemo.. jesu, pričao je da možda to znači da je iz hrvatske porijeklom, jer je to red da kažeš ljudima koji izgledaju kao da im je tako drago da si tu. mala gesta da im ponudiš da si ipak malo njihov. . . . . naslov nema puno veze s tekstom, osim što je izvađen iz r.e.m.-ove Pjesme o Samoaktualizaciji. Tu je jer volim tu pjesmu. "Ono nešto", velim. |