| < | siječanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
As far as she (my mother) is concerned a chair is there to sit down on, and she couldn't care less whether it has pink petunias on it or purple polka dots, as long as it doesn't collapse. It's as if, like a cat, she cannot see things unless they are moving. She is becoming even more indifferent to fashion, and strides around in improvised getups, a ski jacket, an old scarf, mitts that don't match. She says she doesn't care what it looks like as long as it keeps out the wind. ... But she isn't even aware of the chagrin this could cause. She never says What will people think? The way other mothers do, or are supposed to. She says she doesn't give a hoot. I think this is irresponsible of her. At the same time, the word hoot pleases me. It makes my mother into a nonmother, a sort of mutant owl. I have become picky about my own clothes, and given to looking at myself from behind with the aid of a hand mirror: although I may appear all right from the front, treachery could sneak up on me: a loose thread, a dropped hem. Not giving a hoot would be a luxury. It describes the fine, irreverent carelessness I myself would like to cultivate, in these and other matters. Margaret Atwood: Cat's Eye baš mi je bio simpa ovaj dio kad sam naišla na njega jutros, vozeći se u tramvaju prema gradu. par sekundi kasnije sinulo mi je da sam opet krenula u šoping bez da sam se u tu svrhu posebno uredila u najšminkerskiju i najsnobovskiju verziju sebe, kako bih od prodavačica dobila tretman dostojan ljudskog bića, i to ne običnog, već onog koji je došao da im ostavi 200 i više kuna. mrzim kupovanje odjeće, i to radim samo kad moram. i onda jedva čekam da prođe. danas... ne znam zašto je prodavačica bila nadrkana na mene, i putem doma mi je palo na pamet da možda ne bih stvar trebala shvaćati osobno, jer ona je možda danas bila nadrkana TOČKA. al živcira me taj osjećaj koji dobijem u većini dućana, kao da nisam dovoljno FINA. nisam dovoljno COSMO. ne izgledam kao osoba koja koristi riječ STYLING. naravno, situacija nije ništa bolja u mjestima koja izgledaju (bolje rečeno: mirišu) kao da su pošteđena toga: poput indian shopova. sad mi se čini kao dio fantazije, kad su u indian shopovima radili napušeni hipiji (što od trave, što od eteričnih ulja i mirisnih štapića koje su forsirali), sa osmjehom od uha do uha i nježnim glasom koji priča o prirodnim materijalima. sad su možda obučeni kao u ludim sedamdesetima, ali izraz lica podsjeća više na pretty woman, dok mjere da li sam dovoljno alternativna, ili tek zalutala jer imaju šarene marame. i tako si svaki put obećam da neću ić po dućanima nespremna. ubuć ću sve ono što žele od mene, ovisno gdje idem, samo zato da ih vidim kako me gledaju kao dostojnu onoga što nude. al zaboravim, jebemu. |
eh, bila sam dakle doma.. i jedno me kopanje po ormarima dovelo do moje haljine s mature.. a kad god naiđem na haljinu s mature, sjetim se kako su mama i tata pljunuli nimalo zanemarivu svotu za nju (recimo da bih si danas s tim novcima mogla pronać dva malo finija mp3 playera, koji bi služili ipak nešto duže.. danas sam malo više praktičar, tad sam bila romantičar..). ma koliko preskupa, ta je haljina simbol jedne od mojih mudrijih odluka, budući da je to bio prvi put u životu da sam odlučila da neću ić na dijetu zato da bih stala u neki filmski odjevni predmet, nego sam umjesto toga kupila krinolinu, pa se nisam morala odricat božićnih kolača. seka kaže da je ta haljina "sooooooooooo you", razvlačeći ovaj so poput izblajhane američke teenagerke kako bi naglasila da smo se stvarno našle - haljina i ja. i budući da ću je moć obuć još jednom samo ako budem nominirana za oscara, a niko ne želi unajmit ili kupit polovnu haljinu za maturalnu večer, svaki put kad je nađem u ormaru odlučim se igrat princeze, pa je obučem i skakućem malo po kući. zato je držim u skrivenim kutevima ormara, jer bi bilo nezgodno da ovo radim prečesto. al eto, prije par dana jesam. pa sam se umorila od skakutanja i sjela na pod u svom zelenom zgužvanom blesavom šuškavom kostimu princeze i gledala slike s večeri kad sam je nosila pred ljudima, u cipelama s potpeticama (sad dobro ide uz kućne papuče, a kad je zima, mogu nosit i hlače od trenirke ispod, ništa se ne vidi). i sinulo mi je da sam sad bliže godišnjici mature nego Večeri Kada Je Oboren Rekord U Puštanju Pjesme "Moj Ivane". dva dana kasnije sjedila sam za stolom sa pikabu i dys, individuama koje su bile sa mnom u tom razredu i na toj maturalnoj, ali nekako uvijek zaboravim. pričali smo, iznenađujuće ozbiljno, o tome kako ćemo organizirat godišnjicu mature, te tko koga osobno želi pozvat na taj happening. pokazalo se da postoji nešto što bismo mogli nazvati "paradoks godišnjice mature", jer se čini da ljudi koje nam je najnapetije vidit na godišnjici su upravo oni koji su nam ostali u glavi kao najantipatičniji, kao najsuprotniji od nas samih. dok razmišljam o ljudima koje ću tamo vidjeti, i zbog kojih ću se jednog dana i pojavit na čitavoj besmislenoj ceremoniji, shvaćam da iste te ljude ne bih htjela sresti na ulici. čudna stvar, al veseli me ta glupa situacija gdje ćemo jedni drugima postavljat glupa pitanja. zamišljam after party s par dragih ljudi, gdje ćemo do kasno prepričavat svaku blesavu situaciju, naglašavajući kako se nitko nije promijenio (osim nas, naravno, mi smo ODRASLI). . . . . . kvragu, zašto do toga ima još godina ipo dana! |
|
Mi piaci come mi guardi mi piace come sei con me mi piace quel tuo naso che s'intona con il mondo mi piace il tuo sedere cosi' rotondo da rendere satellite ogni essere vivente mi piaci perche' sei intelligente si vede dalle tue mani come le muovi mi provochi pensieri e sentimenti sempre nuovi  kvragu, nisam baš više sa talijanskim na ti, ako sam ikad bila.. a pala mi je na pamet serenata rap od jovanottija, pa sam googlala malo... i baš je slatka i romantična, i evo ti je, Ljubavi, kad dođem gore pročeprkat ću talijanski rječnik i prevest ti je, ko što si ti meni xaviera onaj dan.. |
|
sjećam se zadnjeg dana škole, srednje that is, kad nam je profesor iz matematike održao tada dirljiv, a iz današnje perspektive srceparajući govor o smislu (life, the universe and everything), crtajući na ploči stepenice koje su simbolizirale život, i zaokruživši 4 koje označavaju srednju školu kao najbolje. tad mi je išlo na živce što mi neko objašnjava da je najbolje razdoblje mog života upravo prošlo, jer ako je to bilo ono najbolje što ima, mogla bih se iz tih stopa bacit sa prve stijene. nadala sam se, a sad znam, da su profesorove riječi piece of crap. svako toliko sanjam da moram odradit još jedan semestar u srednjoj školi. i to je UVIJEK noćna mora. tako sam i neki dan strepila da će me pitat povijest koju nisam naučila, i umirala od srama jer jedina u razredu nisam napisala domaći rad. obožavam te snove, jer što može biti bolje nego započeti dan razmišljajući kako mi je sad dobro. i svaki put se uhvatim kako pokušavam skužit što je to sad toliko bolje, jer daleko od toga da sad nemam dosadne domaće radove, naporne seminare i tisuću puta više posla oko ispita. daleko od toga da se i sad ne moram dizat rano ujutro, i daleko od toga da su sva predavanja na faxu zabavna ili barem očito korisna. al nešto je gadno drugačije. evo razlika koje sam identificirala dosad. ISPITI ok, treba učit više, al barem sam odlučiš kad. možda ćeš sam izabrat najgore moguće vrijeme, al ono je tvoje, i sve što možeš je kukat kako si debil kakvog svijet nije vidio, što se da pretvorit u zabavnu priču. prije mi se činilo da neki ljudi to redovno koriste kao taktiku, a sada ZNAM da je tako, i da se to u socijalnoj psihologiji zove selfhendicapping. FUTILNA PREDAVANJA u srednjoj mi nije bilo ništa mrže od 3 sata tjedno koja sam morala provesti na satu talijanskog, znajući da ću naučiti o do 1 beskorisne stvari, i 45 minuta slušati starog konzervativnog profesora koji me mogao nasmijati kao ljubo ćesić rojs (samo se 5 minuta možeš smijat kako je neko glup, nakon toga postane tužno). ipak, čini se da me takve stvari ne more na faxu perviše. dosadna i beskorisna predavanja se mogu riješiti na jedan od slijedeća dva načina: a) odjeb je lansiran, što je bio moj pametni potez prošle godine kad sam skužila da profesor iz osnova pedagogije priča kako možemo o čovjekovoj osobnosti zaključit prema izlizanosti njegovih džonova i obliku kralježnice. još smo mu trebali bit zahvalni na nadrilječničkim glupostima koje je prosipao jer to inače košta 100 eura na sat. hvala, ali ne, hvala. b) ako je predavanje obavezno, ponesi knjigu. samo nebo zna koliko sam preko razvojne knjiga i članaka pročitala, praktikuma pripremila i glorija prolistala. jednom sam naučila napamet avonov katalog. IZLASCI Napokon nema onog pritiska subotnje večeri. u srednjoj si bio najveći papak ako ostaneš doma u subotu ili petak navečer, a u ponedjeljak se bio onoliko kewl koliko je kewl bilo mjesto na kojem si završio (ili onoliko kewl koliko si se puta ispovraćao). ne znam je li stvar u ljudima s kojima se sada družim, ili smo svi malo odrasli, al sad me nije sram ako sam subotnju večer provela kod nekoga doma gledajući televiziju, jedući čokoladu (blitvu!), ili sama doma čitajući. ili na icq. kao što sad nije sramota ako si geek. ako ideš doma ranije da bi stiga na star trek. ako proizvodiš zvukove iz crtanog powerpuff girls. AKO HEKLAŠ. ALKOHOL Moja nova godina trajala je 4 dana. u ta 4 dana nisam popila ni kapi alkohola, a da mi niko nijednom nije reka da sam papak. išli smo tamo žderat, i to sam obavila ko velika. and that's all i have to asy about that. CELULIT I PRIJATELJI Uspjela sam se uvježbat da na celulit koji mi maše iz odraza na ogledalu kažem "ma boli me kurac!". uspjelo mi je doć iz guzice u glavu da ne moram ja mršavit da bi dobro izgledala u nekim hlačama, nego da moram kupit hlače koje mi dobro stoje. također sam naučila da ako nemam hlače koje mi dobro stoje mogu reći "ma boli me kurac!". uspjela sam prestat želit da imam veće sise, jer cijelo ljeto mogu proć bez grudnjaka. uz "ma boli me kurac" that's all, folks. treba mi još koja noćna mora da složim par razlika, al da mi sad pod ruku zapadne nečiji svijetlorozi spomenar sa mirisnim stranicama, napisala bi mu od kolijevke pa do groba najveća pilana je đačko doba |