Prostor, vrijeme, znanje - znanje

Postoje tri vrste znanja - nijemo, svjesno i znanje iz tišine.

Nijemo znanje dijelom je prepoznato kao instinkt, no ono se u njemu ne iscrpljuje. Razvijeniji predatori raspolažu nijemim znanjem kako bi predvidjeli poteze svojega plijena, ali i kako bi vrebali na nj iz pravilnog položaja, na pravilan način, strpljivo, riješeno, bešumno, tako da njihova nadmoćna volja doslovno apsorbira sudbinu plijena. Nijemo znanje omogućuje nekim pticama gradnju veoma kompleksnih nastambi, a mnogim insektima i gmazovima osebujne, inteligentne i domišljate načine preživljavanja. Više kategorije duša, entiteti koji stoje iza grupnih duša životinjskih vrsta, iz suptilnih područja ravnaju ponašanjem svojih utjelovljenih jedinica.

Svjesno znanje posjeduje čovjek zahvaljujući svojemu intelektu. Združena s njim određena je količina slobodne volje. Svjesno znanje generira se bilo spontano, ponavljanjem obrasca, bilo snagom volje da se nešto upamti. Ono može biti linearno-elementarno, komparativno-kumulativno i sferno-cjelovito. Linearno-elementarno je, npr., znanje ili vještina vožnje automobila, znanje tablice množenja ili abecede, znanje školskog gradiva, znanje korištenja kompjutera, samoposlužne blagajne ili spravljanja nekog jela, sportska vještina. To su sva ona znanja, ma koliko bila kompleksna i slojevita, koja se, jednom naučena, ponavljaju u manjeviše istome obliku, s varijacijama koje su neznatne ili nebitne i poboljšanjima koja samo predstavljaju kretanje prema izvrsnosti tog istog znanja. Komparativno-kumulativna su sva ona znanja koja nastaju što spontanim, što namjernim kombiniranjem različitih linearno-elementarnih znanja. Poneki specijalist kirurgije, npr., s vremenom postaje stručnjak, majstor svojega zvanja čije umijeće nadmašuje ukupnost svih njegovih vještina i znanja. On uranja u materiju onoga čime se bavi na jedan nov, kreativan način koji se ni na koji način izvana ne može predvidjeti pa čak ni valorizirati. Takva su sva majstorstva - u umjetnostima, u borilačkim vještinama (koje su kategorija iznad sporta), u humanističkim i prirodoslovnim znanostima, u izumiteljstvu itd. Kumulativnost takvoga znanja omogućuje veću komparativnost, i obratno, komparativnost nelinearno utječe na kumulativni aspekt. Majstorstvo je odvajkada bilo neuhvatljiv koncept koji se sluti, koji se jasno osjeća u učincima, ali se ne može analitički sagledati. Za istinsko majstorstvo nužno je ostvariti barem časomične kontakte s trećim, sferno-cjelovitim znanjem, koje bi se najkraće moglo nazvati životnom mudrošću. Životna mudrost postoji i u svjetovnom i u duhovnom obliku, jedna ne isključuje drugu, a katkad su sjedinjene u istoj osobi. Plemenske starješine i vračevi bili su pojedinci kojima su se ljudi utjecali kao mudracima, tražeći od njih savjete i pomoć. Mudrost je nerijetko prirodna posljedica usavršenog majstorstva i često se kaže da je dovoljno razviti potpuno majstorstvo na jednom području kako bi se ovladalo umijećem življenja ili mudrošću, iako majstorstvo nije nužni preduvjet za mudrost. Mudraci su uglavnom osobe starije dobi, no katkad već i djeca mogu biti mudra, ukoliko sa sobom donose mudrost neke svoje prethodne inkarnacije. Dolaskom puberteta ta se mudrost uglavnom gubi, i nije izvjesno da će se u kasnijem dijelu života opet pojaviti. To što smo u prošlom životu bili mudri uopće ne mora značiti da ćemo biti mudri i u ovome jer svaka inkarnacija nosi svoje vlastite zadatke i izazove, svoje vlastite zagonetke koje treba razriješiti ili odgonetnuti.

Znanje iz tišine jest znanje kojim raspolaže naša unutarnja, urođena božanskost, a u nama postaje aktivno ili djelatno nakon što uspostavimo kontakt ili živu struju Milosti sa svojim božanskim aspektom. Adepti ili Mahatme, poznati i kao Majstori Mudrosti, s jedne strane žive poput svih nas, a s druge svojom superiornom voljom mogu u bilo kojemu momentu isključiti svoju nižu svijest i stopiti se s Bogom u sebi. Tada su u stanju djelovati na čudesne načine - govoriti bilo kojim jezikom, nestati ovdje i pojaviti se bilo gdje u svijetu, multiplicirati se, čitati misli, gledati prošlost i budućnost svijeta ili pojedinca, materijalizirati stvari, a kao najvažnije - djelovati na Srca ljudi tako da se u njima pokrenu duhovne turbulencije za koje nisu ni sanjali da su moguće. Znanje iz tišine ujedno je i djelovanje - jedino u toj vrsti znanja djelovanje i znanje ne mogu se odijeliti, čine jedinstvo. Znanje iz tišine nikada se ne pojavljuje radi samoga pojedinca koji takvim znanjem raspolaže, radi njegove dobrobiti, već samo i jedino radi dobrobiti sveg čovječanstva i sveg planetarnog života. Stoga ono uvijek ima univerzalni karakter i trajno je bazirano na uzvišenoj, ultimativnoj Dobroti. Sanskrtska trojna riječ satjam-šivam-sundaram, koja se kod nas prevodi kao Istina-Dobrota-Ljepota, divan je način da se izrazi što je uistinu znanje iz tišine.

Drevni Indijci uspostavili su mnoge apstraktne koncepte visoke razine intuitivnosti. Jedan je od njih i gurutattva. Guru je učitelj u višem smislu, donositelj svjesnosti ili posrednik u osvješćivanju naše božanskosti. Tattva je princip, suština ili stvarnost, može značiti puno toga. Gurutattva je, s jedne strane, urođena sposobnost čovjeka da uči o svojoj unutarnjoj prirodi, da se osvješćuje, dok je s druge strane aspekt stvarnosti koji u život ljudi dovodi duhovne učitelje onda kad su oni za njih spremni. Postoji duhovna uzrečica: "Kad je Učenik zreo, Učitelj se pojavljuje. Kad je Učenik veoma zreo, Učitelj nestaje." Gurutattva je i jedno i drugo, i vanjski i unutarnji Učitelj ili Sadguru. No primarno ili esencijalno je unutarnji Učitelj, sama Evolutivna ili Kristova Sila koja iznutra djeluje u svijetu, trajno, neumorno i totalno. Castanedin Učitelj don Juan Matus rekao je da su ljudi bića koja su prisiljena učiti. To je gurutattva. Što je čovjek duševno razvijeniji, to je gurutattva u njemu moćnija, izražajnija, prisutnija. Ona nas spaja s bitnim knjigama u pravim životnim trenucima, dovodi nam ili odvodi ljude onda kad je to potrebno, upriličuje nam putovanja, iskustva, doticaje, opcije, mogućnosti, interakcije svih vrsta. Ona je čudesan alat naše duše, koja je iskra božanskog, koja je uvijek u konekciji s bezmjernim. Kristova Sila, impulsi naše božanske duše i sankalpa ili božanska namjera našeg Gurua samo su aspekti iste stvari, iste gurutattve.

Znanje se može promatrati i iz sasvim drugačijeg rakursa, više filozofskog. Prva dva teksta bavila su se prostorom i vremenom. Znanje je u tom smislu shizofrena kategorija: s jedne je strane ono sposobnost čovjekovog mozga da percipira, pojmi ili spozna prostor i vrijeme i njihove osobine te razvije moćne matematičke jednadžbe koje će ih opisati, dok je s druge strane isto to znanje po nužnosti onaj agens koji stvara prostor i vrijeme, bez kojega prostor i vrijeme ne mogu ući u stvarnost. Netko će reći da prostor i vrijeme postoje neovisno o tome da li ih žaba doživljava ili ne, no je li to baš tako? Svi znamo da su svjetlost i boje koje čovjek opaža tek dijelom elektromagnetskog spektra. Čovjek uz pomoć svojih osjetila, dakle, doživljava tek malen dio ukupne stvarnosti. Dodatni dio ukupne stvarnosti opaža pomoću znanstvenih instrumenata koji su ekstenzije njegovih osjetila. I to je sve. Ogroman, tko zna koliko ogroman dio stvarnosti čovjek nikako ne opaža, ni osjetilima ni znanstvenim instrumentima. Ne radi se o tome da prostor i vrijeme ne postoje zato što ih žaba ne opaža, nego o tome da su i opažanje žabe i opažanje čovjeka jednako nedostatni u vezi fenomenologije koja je od strane čovjeka prepoznata kao prostor i vrijeme. Neka druga, puno naprednija bića možda prostor i vrijeme doživljavaju na bitno drugačiji način, spram kojeg su naše matematičke formule tek izričaji jednog uskog, izoliranog područja zbivanja, područja nalik vivisekcijskom presjeku mozga iz kojeg se zaključuje čak ne ni o mozgu kao trodimenzionalnom tijelu, već o ljudskoj svijesti. To je, otprilike, doseg današnje fizike - silno ambiciozni zaključci na osnovi silno nedostatnog znanja. Znanja koje, u toj metafori, o "ljudskoj svijesti" zaključuje na osnovi "vivisekcijskog presjeka mozga". Ništa ne zamjeram fizičarima, oni veoma precizno čine ono što mogu na svojemu području.

Svemir sa svojih osam bilijuna galaktika jedno je živo biće, jedan svjesni entitet. Pojam života valja iz temelja promijeniti. U tom biću nalaze se po raznim "padajućim" hijerarhijama neizmjerna druga bića, dakle bića unutar bića. Na koncu, u našemu tijelu isto tako postoje veoma brojne "padajuće" hijerarhije bića, sve do atoma koji posjeduje svoju vlastitu individualnu svijest. Puno prije atoma bubreg, jetra i gušterača posjeduju svoju vlastitu svijest. Suptilne, magijske razine postojanja, poznate kao astralne i mentalne, također imaju svoje vlastite hijerarhije bića. Naša kućna veš-mašina nema individualnu svijest, nije zasebno biće, osim ako jest. :) Naime, veš-mašina je koncept koji ima svoj život na mentalnoj ravni. Koncepti su živa bića određenog reda i razreda. Preko žive sile koncepta mi doslovno možemo u svoju kućnu veš-mašinu uliti život određene vrste jer je čovjekova konceptualna svijest veoma moćna, stvaralački potentna. Ako taj skup oblika, boja, struktura, čvrstina, materijala i funkcija počnemo doživljavati kao cjelinu, kao konceptualnu stvar znanu kao veš-mašina, mi u taj skup magijski ulijevamo život određenog reda i razreda. I ako smo dovoljno moćni, ako imamo razvijenu magijsku svijest, mi doslovno možemo stupiti u kontakt sa svojom veš-mašinom. Mene je naša veš-mašina jednom čak ispravila da ona nije žensko, već muško. :)) Otad joj se obraćam kao muškarcu. Kad god imamo problema s centrifugiranjem (skupo smo je platili prije više godina pa radi inteligentne probleme kod najmanjeg tumbanja veša), ja čučnem uz nju, dodirnem je rukom i razgovaram s njom. Tj. s njim. Dakako, mimo ženinog znanja. :)) Zamolim je da pristane centrifugirati jer nam njezin posao puno znači. Primijetio sam da u tom zamoljavanju ne smijem glumiti, odraditi to s nekom vrstom podsmijeha spram vlastitog ponašanja; ne, moram "odglumiti" iskrenost, tj. biti iskren. Na nekoj razini. Može se biti iskren na raznim razinama, to je umijeće ljudskog astralnog tijela. Mi smo sposobni za silno manipulativne manevre. U jednoj od završnih knjiga Carlosa Castanede, "Unutarnjem ognju" ili "Moći tišine", don Juan je pričao o svojemu Učitelju, nagualu Julianu, i njegovoj sposobnosti da smijeh magijski transformira u plač. Pa kad je, radi vabljenja mladog don Juana u učeništvo, morao pribjegavati silnim i usput veoma komičnim trikovima uz pomoć "čudovišta", anorganskog bića koje je bilo u njegovoj vlasti, kako se ne bi odao smijehom morao je ovladati magijskom transformacijom smijeha u plač. To nikako nije bila obična gluma. Također, anorganska bića koja su čarobnjaci iz don Juanove skupine imali kao svoje pomagače i držali ih u tikvici svezanoj za pojas odazivala su se ili, točnije, njima se dalo upravljati uz pomoć straha - strah je bio mamac prema kojem su išli kao noćna leptirica prema svjetlu. Don Juan i njegovi sudruzi mogli su, dakle, iz sebe po volji davati izboje straha kojima su upravljali tim anorganskim bićima savršeno precizno i kontrolirano; taj strah nije bio stvaran, ali je istovremeno i bio stvaran. Da nije bio stvaran, da nije bio iskren, anorganska se bića ne bi dala u pokret jer njih se ne može zavarati na isti način kao nas. Pa ipak, nikako se ne može reći da su se don Juan i njegovi prijatelji zaista bojali. To je majstorstvo svijesti, majstorstvo vladanja emocijama. Isto tako ja mogu sasvim iskreno razgovarati sa svojom veš-mašinom, ne glumiti, i kod nje izazivati nedvosmislene povoljne učinke, mnogo puta ponovljene i potvrđene. Na jednoj sam razini iskren s njom. Na drugoj, mnogo dubljoj, koju živa bića koncepata ne mogu detektirati, dakako da nisam iskren.

Takve stvari znaju čudesno funkcionirati neko vrijeme, a onda se to iznenada prekine. Sve ovisi o našoj nutrini ili o našim najdubljim osjećajima i tektonskim poremećajima koji se na tim dubinama povremeno događaju. Mjesecima sam, možda čak i dvije do tri godine, rastjerivao huligane u parku određenom mentalnom tehnikom ili fokusacijom koja je trebala djelovati na njihov solarni pleksus. Smatrao sam da nisam zaista nasilan ako izazovem njihov solarni pleksus da reagira na način kao da će imati gadan proljev ako hitno ne odu kući. Redovito se događalo da bi unutar mojih namjerom zadanih minuta, obično pet minuta, huligani zaista napustili park. Trajno sam cijelu stvar držao kao veoma spekulativnu s moje strane, kao nešto što najvjerojatnije ipak nije do mene, no uvijek iznova čudio bih se tome kako je stvar i opet jednom uspjela. Prije nekoliko tjedana, međutim, prestala je uspijevati. Preispitivao sam se o tome i otkrio uzrok - u jednom trenutku rasvijetlilo mi se da uopće nije istina da sam u svojemu djelovanju nenasilan. Kako mogu biti siguran da moje djelovanje na solarni pleksus tih huligana neće prouzročiti neku stvarnu štetu? Tada je to bila samo usputna misao na koju sam odmah zaboravio, no ona je ostavila stvaran učinak na moju podsvijest i zbog nje moje fokusacije više nisu uspijevale. Upravo na taj način djeluje gurutattva - kao osvješćivanje nakon kojeg više ništa nije isto, ma koliko prividno sitni bili ti koraci. Naoko mala, sitna osvješćivanja, ako proizlaze iz gurutattve, uvijek su sudbinska i golema.

Znanje je čudesna sposobnost čovjeka da bude prisutan u sebi. Kad god nešto saznamo, makar i najbanalniju stvar, mi se uprisutnjujemo. Vozimo se tramvajem i onda najednom otkrijemo kako svi starci stoje, a svi mladi sjede. To je uprisutnjenje sopstva. Možemo odabrati da cijelu stvar ignoriramo ili možemo glasno pozvati mlade da se osvrnu oko sebe i vide mogu li nekome ustupiti mjesto. Možemo biti bezvrijedni šutljivi promatrač ili izazivač reakcije kod mladih. Što je bolje? Ponekad prvo, ponekad drugo. Ponekad ništa od ponuđenih opcija. Vrlo često nijedna reakcija nije od pomoći jer je svijet premazan s previše slojeva izopačenosti i pokvarenosti. No svaka naša reakcija, ma kakva bila, jest uprisutnjenje. Svaki izbor, svaka dilema, svako kretanje prema nekom cilju jest šansa da nešto naučimo o sebi, da se osvijestimo, da proširimo doživljaj ili znanje Sebe. Na kraju svega, na kraju svijeta, na kraju vremena, otkrivamo da nema razlike između nas i drugoga, da smo svi isto biće. Da sam ja svaka žrtva i svaki zločinac. S tim se treba naučiti nositi, ta spoznaja nije laka, to je najteža od svih spoznaja. I to je znanje.

Moje srce govori mojoj glavi da vjeruje

Every Morning

Što je ovaj put napravio?!

U potrazi za slogom

Danas je jesenska ravnodnevica, trenutak u godini kada - kao i za proljetne ravnodnevice - dan i noć traju jednako. U ime njezinog visočanstva Jeseni htio sam staviti na blog pjesmu čijeg se poznatog stiha nikako nisam mogao sjetiti, no znao sam da ide otprilike: "Jesen je otpočela s kišom". No poznavajući melodiju, bilo mi je jasno da mi nedostaje jedan slog. Da bi slogovi bili na broju, trebalo bi glasiti: "Je-e-sen je otpočela..." ili: "Je-se-en je otpočela..." Ili možda: "Jesen ta je otpočela s kišom", ili: "Jesen li je...", ili: "Ta je jesen...", "Al' je jesen...", "Jesen tad je...", "Zar je jesen..." Kvragu, ništa od toga. Nikak' da se sjetim. A onda sam prvom prilikom, čim sam se dokopao kompa, zguglao, ili točnije - zjutjubao Kseniju Erker i koooonačno pronašao kako ide stih: "Proljeće je otpočelo s kišom." :))) Ravnodnevica je ravnodnevica, kaj sad.

You've Got a Friend In Me

Pametno je novo glupo

Što je bilo zaista pametno? Poluga, kotač, drevna matematika, parni stroj, penicilin, cjepiva, hidroelektrana, izmjenična struja, upravljanje na daljinu, telegraf-telefon-radio-televizija, komunikacijski sateliti. To je ono čega sam se prvo sjetio. A što je pametno kao novo glupo? PVC i najlon; električni automobili koji koriste energiju prikupljenu termoelektranama; 42 000 komunikacijskih satelita Elona Muska u niskoj orbiti, za kojima će slijediti po 42 000 komunikacijskih satelita svake naredne konkurentske tvrtke; mobilne mreže pete generacije koje potrebuju svu silu vanjskih mikro i pikoćelija, gotovo na svakih par desetaka metara u gusto urbaniziranim područjima; smartfoni u onom svojemu aspektu koji poput gigantskog globalnog vala zaglupljuje čovječanstvo; masovni turizam koji silno zagađuje atmosferu zbog enormne emisije stakleničkih plinova u avionskom prometu te uništava i ubija gradove i lokalnu zajednicu; i.... tzv. pametne ili smart-trgovine.

Prvu takvu u regionu prekjučer je, 20. rujna, otvorio Konzum stotinjak metara od zagrebačkog Trga bana Jelačića, u Kurelčevoj, na vuglecu uz Europski trg. Nakon robotaksija koji oduzima radna mjesta jer ne treba vozača, evo još jedne do boli stupidne ideje koja također oduzima radna mjesta, jer - u smart-trgovinama ne postoje trgovci. No da je samo do nepostojanja trgovaca stvar i ne bi izgledala toliko stupidno; ekstrastupidnost se uočava kad saznate na koji način funkcionira smart-trgovina. Upravo na način pametnog kao novog glupog jer toliko uprezati ili silovati visoku tehnologiju kako bi se postigao krajnji učinak koji je smiješan zaista odaje dubinski, sustavni manjak inteligencije. Samoposlužne blagajne su OK, sami skenirate, ne morate se žuriti u pet sekundi potrpati u vrećice trideset artikala, stvari sljedećeg kupca ne miješaju se s vašima itd., a jedina njihova mana jest što i one kradu radna mjesta - osam samoposlužnih blagajni opslužuje jedna djelatnica ili ik. No idemo vidjeti kako funkcionira smart-trgovina. Prvo morate imati smartfon. Ako nemate smartfon, ne možete ili ne smijete ući u tu trgovinu, izaberite riječ koja vam se više sviđa. Meni to dođe otprilike kao kad crnci u SAD-u nisu smjeli ulaziti na određena mjesta ili u busu sjedati na mjesta za bijelce. Netko će primijetiti kako to nije isto, kao da ja ne znam da nije isto. Ali isto je. ;) Na smartfon, naravno, morate "skinuti" Konzumovu aplikaciju. Aplikacija se povezuje s vašim računom u banci. Pri ulasku u trgovinu aplikacija generira QR-kod za ulaz koji se skenira na ulaznoj rampi. Ako je kod uspješno skeniran, rampa počinje svijetliti zelenim svjetlom i otvara se. Odmah po ulasku Konzum vam s računa skida 50 eura! Zlu ne trebalo. U relativno malenom prostoru nalazi se 150 kamera koje pokrivaju sve artikle u prodavaonici. Sustav umjetne inteligencije baziran je na računalnom vidu za prepoznavanje artikala koje je kupac uzeo. Koriste se snažne grafičke kartice znatne procesorske snage za obradu video signala u realnom vremenu. Na Konzumovoj stranici postoje pitanja i odgovori, jedno je od pitanja i: "Što ako se predomislim i želim vratiti artikl na policu?" Odgovor je: "Jednostavno ga vrati na policu. AI-tehnologija bazirana na računalnom vidu prepoznat će artikle koje vraćaš i automatski prilagoditi stanje u tvojoj virtualnoj košarici. Važno je da upravo ti proizvod vratiš na policu kako ti isti ne bi bio naplaćen." Dakle, ako mama šeće trgovinicom sa sinom i kaže mu: "Mislave, deder vrati ovaj ocat natrag, predomislila sam se", taj će joj ocat ipak biti naplaćen. A ako ga Mislav vrati na pogrešno mjesto, ostaje nadati se da to neće nekom drugom izazvati zbrku. Osim toga, nekako mi je neuvjerljivo ili nategnuto da te silno moćne kamere s tim famoznim računalnim vidom zaista mogu skeniranjem prepoznati svaki artikl sa svake zamislive strane i pod svim mogućim uglovima. Ne treba ni reći da su mnogi artikli međusobno veoma slični, a na kratkim se promidžbenim videima vidi da na policama ima i proizvoda iz Konzumove pekare. Što ako Peđa Grbin svojom impozantnom visinom naprosto zakrije vidno polje kamere? Uglavnom, nakon što ste u svoju vrećicu, torbu, ceker, ruksak, boršu, tobolac ili unutarnji džep kaputa potrpali to što ste legalno ukrali, samo išećete van. Drugih obaveza nemate. Nema blagajnice ili ika, nema skeniranja, nema plaćanja, nema pokazivanja zaštitaru što ste sve ukrali. Čim iziđete van, vraća vam se onih 50 eura, a s računa skida potrošen novac. Na smartfon dobivate račun i obavijest o kupovini. No novinari Index.hr-a, koji su bili na otvaranju i obavili kupovinu, niti su dobili natrag svojih 50 eura, niti račun, niti obavijest o kupovini. Iz Konzuma im je odgovoreno da će dobiti sve to, neka se malo strpe, ipak je to prvi dan rada smart-trgovine, a pravdali su se i gužvom koja je ondje vladala, kao i različitim poslovanjem banaka kod kojih imamo otvoren račun. Indexovci povrat 50 eura i račun nisu dobili ni nakon sat vremena, u tekstu nisu napisali kada su ih i jesu li ih uopće dobili.

Čelnici Fortenova-grupe kažu: "Otvaranjem prve smart-prodavaonice u jugoistočnoj Europi pokazujemo da je Konzum predvodnik u trendovima i inovacijama. Da bismo ostali neosporivi lider na tržištu i prvi izbor zaposlenicima i kupcima, kontinuirano ulažemo u modernizaciju naše maloprodajne mreže pa tako i u potpuno nove koncepte kao što je Konzum SMART. Konzum svakim novim tehnološkim iskorakom postaje sinonim modernog načina kupovine za čitavu obitelj." Ima li ičeg ljigavijeg od takvog žongliranja frazama, iza kojeg se krije infantilna opsjednutost tehnološkim mogućnostima bez obzira na njihov smisao i antihumanistički pečat?! "Cilj je bio pružiti kupcima bržu i jednostavniju kupnju", kaže Konzumov direktor informatike, i svima su sasvim normalne te potpune bedastoće, nitko ni da okom trepne zbog cijele lepeze laži kojima nas ekipa časti. U vezi upita novinara planiraju li otvarati još ovakvih poslovnica, iz Konzuma kažu kako će, s obzirom na visoke troškove za pokretanje ove poslovnice, najprije utvrditi kako se kupcima sviđa ovakav način kupovine. Toliko novca uložiti i u tolikoj mjeri angažirati najsofisticiraniju tehnologiju samo radi nas kupaca, jer im je iskreno, najiskrenije, časna pionirska, toliko stalo do nas, e kako bismo jednu minutu brže obavili kupovinu, jer nam se baš užasno nekamo žuri, naročito turistima koji su najciljanija kategorija, takvu laž zbilja ne znam koja budala može popušiti. Ali u redu, već smo se navikli da reklame i reklamne kampanje lažu koliko se samo može lagati, to zapravo i nije tema ili fenomen koji ovim tekstom želim apostrofirati. Ne želim naročito naglašavati ni sve ono što u toj smart-trgovini može i vjerojatno hoće krenuti naopako, kao što će i tisućujedna stvar zasigurno krenuti naopako kad se u polukaotičnom Zagrebu pojave robotaksiji (a ja se od srca nadam da će krenuti naopako sve što može). Ono što želim istaknuti upravo se nalazi u naslovu posta - na primjerima robotaksija i smart-trgovine pametno je novo glupo, dakle glupo, ali sadržajno dizajnirano i psihološki obojano tako da djeluje pametno. A zašto? Vlasnicima kompanija jasno je zašto - rast, prestiž, nadmoć nad konkurencijom, zarada. Krajnje jednostavna matematika, recimo za treći osnovne. Menadžerska vrhuška, dakle stratezi osluškivanja, analitike, planiranja, poduzimanja i ulaganja, prati trendove hipnoze masa, a jedna od najpropulzivnijih hipnoza upravo je fascinacija tehnologijom. Pa će ljudi tako biti oduševljeni time da se voze u taksiju bez vozača ili da kupuju u ovim smart-trgovinama, a da blagoga pojma neće imati zašto su oduševljeni. Upravo tako djeluje svaka droga, ili alkohol. Nemate pojma zašto ste euforični, nema smislenog razloga, to je naprosto tu. Problem je, međutim, u tome što, kao i kod narkotiziranja i alkoholiziranja, s vremenom stradava duševnost, ljudi neprimjetno postaju sve više materijalistički nastrojeni, materijalizam postaje ultimativna, defaultna, jedina percepcija i doživljaj stvarnosti, i malo pomalo, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, čovjekova inteligencija počinje služiti još samo "zlatnome teletu", s velikom, katastrofičnom prijetnjom da cijeli proces u jednom momentu postane ireverzibilan. A kad postane ireverzibilan, ako već nije i postao, što će se tada s čovječanstvom događati?

Ništa odjednom, ništa preko noći. No ljudi će, iznutra, izgubiti osjećaj ili osjetilo za Duh, za drugi od dva ključna pola našega bića. Iako su religije otpočetka veoma distorzirani društveni odgovori na Duh ili doživljaj Duha, one ipak održavaju tu vatricu koja omogućuje duševnost, odgovor Srca, unutarnju rezonanciju s Duhom u nama. Ukoliko proces materijalizma postane ireverzibilan, ljudi će sasvim izgubiti taj kontakt, nikakva rezonancija s duhovnom unutrašnjosti više neće biti moguća. U umu čovjeka dogodit će se kristalizacija, konačno otvrdnjavanje. Čovjek će postati mašina. U jednom vrlo doslovnom smislu. Na to je čak i Jiddu Krishnamurti ukazivao prije puno godina, u vrijeme prvih kompjutera. Iako će ljudi postati mašinama ili ostati još samo mašine, i dalje će se nastavljati mnoge društvene i civilizacijske uloge, i dalje ćemo se dijeliti na vjernike i ateiste, običaji i tradicija neće nestati. No kako će tada "izgledati" tzv. religiozne pa i duhovne osobe? Onako kako već danas u sve većem postotku izgledaju - sve će postati forma koja mehanički oponaša stare priče o duhovnosti. Formalno oponašanje bit će sve što uopće postoji. A budući da tzv. religiozni čovjek neće imati nikakvo stvarno uporište u Duhu, barem u dalekoj slutnji Duha, on će u svojoj imitaciji pretjerivati. Tako već danas pretjeruju stotine tisuća mladih na kršćanskim festivalima diljem svijeta, misleći da je bitno da budu euforični, radosni, raspjevani, rasplesani, puni beskrajne nade i beskrajnog entuzijazma, divote, blaženstva i navjestiteljskog žara. Oni su posve u emociji, još k tome mislima izazvanoj. No emocija nije Duh. Um čovjeka zbiljski ganutog Duhom vrlo često reagira emocijama, suzama ganuća, velikom unutarnjom potresenosti, nakon koje obično dolazi jedno energetsko iscrpljivanje i pad imuniteta. To je prirodno i to se u počecima odziva na Duh ne može izbjeći niti treba izbjegavati. No, vjerujte, kod ove egzaltirane omladine nema pada imuniteta, nema energetskog iscrpljivanja. A zašto? Pa upravo zato što nema ni zbiljskog ganuća Duhom. Sve je samo mislima isprovocirana emocija. Takva je emocija jedno naučeno ponašanje, jedna naučena reakcija, reakcija oponašanja drugih primata iz svoje okoline, jedan tipičan društveni odgovor ili odgovor pristajanja na specifičnu socijalizaciju, radi osjećaja sigurnosti i pripadanja plemenu. Sličnu stvar imamo kod forsiranja emocija na svadbama - kad ne bi bilo alkohola i fizičkog iscrpljivanja koje onda može uroditi padom imuniteta, nikakvog pada imuniteta ne bi bilo, a često ni nema. Jer emocija kao naučeno ponašanje ili oponašanje nije stvarna emocija, nije uistinu iskrena. Na drugoj strani spektra iskrenih emocija (prva strana je ganuće Duhom) imamo pražnjenje usred stresa, npr. ako nam umre netko koga volimo. Zahvaćaju nas očaj i agonija, koji nikada nisu naučeni osjećaji, i događa se pad imuniteta. Dakle, pad imuniteta imamo samo ondje gdje je veliko emocionalno pražnjenje, gdje je veliki izljev iskrenih emocija, a toga kod mladih katolika jednostavno nema. Njihove su emocije naučene, kolektivne, legitimacija pripadanja određenoj grupi. I to je čisti materijalizam, samo na emocionalnoj razini. Imamo materijalizam i na mentalnoj razini, od sirove grabežnosti (u dijapazonu od kriminalaca do visokih menadžera i vlasnika multinacionalnih kompanija) do čiste opijenosti znanošću, umom. Tu se, istine radi, mora primijetiti da je i ekonomija neka vrsta znanosti pa su u tom smislu mnogi najviši menadžeri kompanija i multimilijarderi prije narkomani ili "vjerski ratnici" svoje ekonomske znanosti negoli grabežnosti. Različite su, dakle, razine materijalizma, od one čisto osjetilne, hedonističke, koja je i najnevinija, preko osjećajne koja može biti svjetovna i religiozna, sve do konkretno mentalne i apstraktno mentalne. No materijalizam je uvijek jedna nastupajuća tragedija jer označava samo polovicu ljudskoga bića. Bez polovice Duha čovjek ne samo da ne može napredovati, već dugoročno ne može ni zadržati sadašnju poziciju. Bez Duha, osim što će mu tjelesni imunitet trajno opadati, tjerat će ga demoni predestinirane propasti da sve bezglavije, sve hazardnije i sve beznadnije poseže za tehnološkim mogućnostima, dakle za opcijom da se treba ostvariti ili obistiniti sve što je moguće obistiniti, a ne samo ono što je etično ili humano. Dakle, korak smo do potpunog bezvlašća ili kaosa na području biotehnologije i genetskog inženjeringa bez presedana od vremena Atlantide. Na korak.

Više sam puta čitao o tome kako Rusija nikada nije bila posvećena Bezgrešnom Srcu Marijinu, a prvi se put taj izraz spominje kod viđenja Gospe od strane djece u Fatimi. Bezgrešno Srce Marijino samo je varijacija drevnog indijskog Ženskog Principa, sile koja na čudesan način spaja Duh s materijalnim aspektima čovjeka koji mogu biti duhovno responzivni. Marija je u tom smislu za Zapad veliki faktor uravnoteženja i iscjeljenja društava. Rusija to, zbog Oktobarske revolucije, nije imala, ili je izgubila. Ni u jednom od satelita Rusije nije se događala takva drama, takva društvena kataklizma kao u Rusiji. Moć Ruske pravoslavne crkve nije ostala u kaluđerima i kaluđericama, prenijela se na državu. To je bila neopisiva tragedija. Slična se tragedija događa i u manjim omjerima, gdje god se preko određene granice poistovjećuju ili mentalno izjednačavaju vjera i nacija, Crkva i država, pa tako ni Hrvatska nimalo nije imuna na tu veliku opasnost. Rusija je izgubila svoj Ženski Princip, svoju Duhovnu Majku, a to se vidi u činjenici da se Rusiju često naziva Majkom Rusijom. Ne smije se nikada država poistovjećivati s Majčinskim Principom. Hrvati imaju Majku Hrvata i to je veoma opasno za nas. Ne smije postojati Majka Hrvata, ona nije nego jedno materijalističko izopačenje. Jedino što smije postojati jest Duhovna Majka, koja posreduje između Duha i Materije i koja nema nikakve veze s državom, nacijom, plemenom, skupinom ili osobnošću kao varijacijama materijalizma. Time što je Rusija, nakon zauzimanja Krima 2014., osam godina kasnije odlučila napasti cijelu Ukrajinu, napravljen je veliki presedan, gotovo kao greška u Matrici, i otvorila se Pandorina kutija. Sile Materijalizma to su jedva dočekale, to im je bio kao neočekivan, silan poklon. Sve oko čega su se ipak mučile, jer trajno ima puno osviještenih ljudi diljem svijeta, najednom im je nesrazmjerno olakšano i predano na pladnju. Jer u toj prebogatoj Injekciji Materijalizma, koju je omogućio Putin, odmah jedna stvar vuče drugu, druga treću i u vrlo kratkome vremenu cijeli svijet, a da toga nije ni svjestan, postaje puno materijalističkiji, grublji, bliži ireverzibilnoj kristalizaciji. Tehnologija se u tom kontekstu javlja kao mana s Neba, kao hostija koja iskupljuje taj Materijalizam, kao slatki zaborav, kao nevino područje ili čak bijeg u nevinost usred svih tih geopolitičkih i ratnih presedana. Ahrimanu, Bogu Materijalizacije, baš ništa ne promiče, sve ide po njegovim najboljim planovima. A njegovo najveće postignuće jest superiorna tehnološka inteligencija, inteligencija koja, evo, stoji iza te divne smart-prodavaonice koja će "pružiti kupcima bržu i jednostavniju kupnju".

Prostor, vrijeme, znanje - vrijeme

Ono što je bizarno i kod prostora i kod vremena jest mogućnost tih fundamentalnih kategorija da se skraćuju i proširuju u beskraj. Čak i kad dođemo do silno malenog, ili do silno kratkotrajnog, nismo stigli ni do pola. Ja ne znam, možda fizika poznaje zadnju najmanju kratkoću duljine, možda su to neke subatomske čestice ispod kojih je nemoguće da nešto bude još manje ili kraće, kao što je nemoguće da išta bude brže od trista tisuća kilometara u sekundi, no umu nije teško dalje zamišljati: ok, ta subatomska čestica je gotovo beskonačno mala, pa hajde da je prepolovimo. ;) A isto je i s vremenom - milisekunda, mikrosekunda, nanosekunda... i tako dalje u beskraj kratkotrajnog. Što je sekunda? To je 9 192 631 770 titraja zračenja koje odgovara prijelazu između dvije hiperfine razine osnovnog stanja atoma cezija-133. U suprotnu smjeru imamo beskrajan prostor i beskrajno vrijeme poznato kao vječnost. Vječnost je besmislica, no tko da je porekne i kako da je porekne? Jer ma koliko vremena uzeli u misao, uvijek se još jedna sekunda može dodati. Fizičari vole govoriti kako prije Velikog praska ničega nije bilo, ni prostora ni vremena, no o tome zaključuju samo pomoću matematike, nikako drugačije. Izvan matematike nemoguće je pojmiti početke vremena i prostora jer se počeci uvijek bave nečim drugim, nečim što je smješteno u vrijeme i prostor, a ne samim vremenom i prostorom.

U tekstu o prostoru naveo sam primjer Word-dokumenta čija se nova stranica pojavljuje onda kad nam postane potrebna. Prije toga ne postoji. Predložio sam misaonu igru u kojoj se može zamišljati kako prostor svemira ipak nije beskonačan, ograničen je, no uvijek se iznova stvara kad kozmička tijela iskažu potrebu za još prostora. Ta misaona igra krajnje je laička i ne počiva ni na kakvim astrofizikalnim postavkama ili pretpostavkama. Počiva na premisi da je prostor zapravo mentalna kategorija i da je mentalni svemir ispred ili prije ili ponad tvarnoga, u smislu hijerarhije geneze stvarnosti.

Uz dilataciju vremena koja proizlazi iz posebne teorije relativnosti, imamo i gravitacijsku vremensku dilataciju koja proizlazi iz opće teorije relativnosti. Matematičke jednadžbe dokazane su u praksi pa se u skladu s tim čak i GPS-sustavi moraju periodično repodešavati. Masa zakrivljuje prostorvrijeme. Vrijeme teče sporije u zakrivljenom prostorvremenu. Evo što kaže Dario Hrupec u svojemu eseju "Što je vrijeme?":

"Najbliži ekstrasolarni planet sličan Zemlji, Proksima Centaura b, udaljen je od nas otprilike četiri svjetlosne godine, što znači da je svjetlosti potrebno četiri godine da prevali tu udaljenost. Kad bismo Proksimu Centauru b izravno gledali teleskopom – što s današnjom tehnologijom još nije izvedivo, no zamislimo da jest – vidjeli bismo taj egzoplanet onako kako je izgledao prije četiri godine, ne kako izgleda sada. Isto tako, kad bi netko tamo mogao otputovati i slati nam radioporuke, svaka bi takva poruka do nas putovala četiri godine. Primjerice: "Halo Zemlja, upravo smo se sretno spustili na Proksimu Centauru b" značilo bi da su putnici sretno stigli prije četiri godine. Prirodno bi se bilo pitati što li rade sada, u ovom času. Međutim, to pitanje nema smisla. Pitati se što je 'sada' na Proksimi Centauri b je isto kao i pitati se iz Zagreba što je 'ovdje' u New Yorku. Ne postoji 'ovdje' u New Yorku, osim ako niste u New Yorku. Ne postoji 'sada' na Proksimi Centauri b, osim ako niste na Proksimi Centauri b. To je zapanjujuća spoznaja.

Možda pomišljate da je 'sada' na Proksimi Centauri b ono što ćete vi tek za četiri godine vidjeti kroz teleskop. Krivo! To bi bilo tako samo u slučaju da vrijeme svugdje u svemiru teče jednako brzo. Ali ne teče jednako brzo. Ritam vremena ne ovisi samo o relativnom gibanju opažača nego i o gravitacijskom polju pa je u različitim dijelovima svemira različit. Različit je čak i na različitim mjestima na Zemlji. Primjerice, u podnožju zgrade vrijeme teče sporije nego na vrhu zgrade. S današnjim atomskim satovima taj efekt je mjerljiv. Iz opće teorije relativnosti možete točno izračunati kolika će biti razlika dvaju atomskih satova od kojih je jedan u prizemlju zgrade, a drugi na najvišem katu. Provedeni su mnogi takvi eksperimenti i slaganja s teorijom su izvrsna.

Ako baš hoćete, možemo ovu priču odvesti u ekstrem. Kad stojite na tlu, za vaša stopala vrijeme teče sporije nego za vašu glavu. Što ste viši, i što manje ležite, to vam glava brže stari nego noge. I to je mjerljivo! Današnji atomski satovi dosegli su takvu preciznost da ne treba jednoga od njih nositi na vrh visoke zgrade da biste proveli eksperiment s gravitacijskom dilatacijom vremena. Razlika u visini na kojoj je efekt danas opaziv smanjila se na svega jedan metar. Naravno, iznosi tih vremenskih razlika su toliko mali da su za ljudsku percepciju apsolutno beznačajni.

Poanta je da taj učinak – razlika u brzini protjecanja vremena – postoji. Nama je na Zemlji zanemariv za naša osjetila, ali nije zanemariv za naše instrumente. Primjerice, razliku u ritmu protjecanja vremena na razini mora i na visini od 20 000 km iznad razine mora (što je tipična visina orbite GPS-satelita) je takva da ju svakako treba uzeti u obzir ako želimo postići preciznost navigacije na tlu od barem pet metara. I to nije znanstvena fantastika nego naša svakodnevnica. A kad uvažimo tu činjenicu, da je razlika u brzini protjecanja vremena stvarni fenomen, i kad ju protegnemo izvan našeg planeta, onda u kombinaciji s činjenicom da je brzina svjetlosti konačna (i ista za svakog opažača) dolazimo do zaključka da je 'sadašnjost svemira' izraz koji nema smisla."

Ja, međutim, u ovom svojemu tekstu ne želim fokusirati primarno tu fizikalnu komponentu vremena. Pored svih anomalija i začudnosti koje proizlaze iz dviju Einsteinovih teorija relativnosti, još uvijek ostaje osnovna činjenica vremena kao neporeciva - vrijeme je naše kretanje u jednome smjeru, od prošlosti prema budućnosti. Ili možda nije? Mnogo je toga u našem životu dano kao metafora, u tolikoj mjeri da je gotovo nemoguće pažljivom umu ne zamijetiti nužnost jedne više, uzvišenije stvarnosti koja postoji nad nama kao svijet statičnih arhetipova iz kojeg se naši životi izatkivaju kao varijacije istoga epa ili mita ili bajke. Neke su nam metafore neprestano pred očima - čini se kao da se Sunce kreće preko neba, iako se zapravo Zemlja vrti oko svoje osi; čini se kao da Mjesec putuje kroz oblake, iako zapravo putuju oblaci; čini se kao da svaka lokvica vode ima svoje vlastito Sunce, iako je zapravo Sunce jedno jedino na nebu, a ovo dolje su samo njegove refleksije; u snu se čini kao da postoji neko vrijeme i neki prostor u kojima se zbivaju raznorazni događaji koji mogu trajati godinama, no kad se probudimo otkrivamo da je sve to bilo samo u našemu umu, ni u kakvom prostoru, i često u veoma sažetom vemenu od svega nekoliko minuta. Sve su to metafore koje nam žele ukazati na pravi poredak stvari - nisam ja u svemiru, nego je svemir u meni; ne protječem ja kroz vrijeme, već vrijeme kao inferiorna kategorija protječe kroz mene koji sam statičan u vječnome unutarnjem "sada"; individualnost bića je prividna zbog individualne prirode uma, poput refleksije Sunca u lokvici vode, dok je u stvarnosti biće, kao Atman, jedno jedino, Jedna Svijest koja se prividno disperzira u mnoge svijesti ili mnoga bića putem prividne diferencijacije univerzalnoga uma ili Logosa. Zašto je Mjesec "postavljen" na točno takvu udaljenost od Zemlje da iz našega očišta približno ima isti promjer kao i Sunce (točnije, Sunce u svojemu kutnom promjeru varira od 31,6' do 32,7', a Mjesec od 29,3' do 34,1')? Mogli bismo dati još mnogo ovakvih slika, metafora izvanjske stvarnosti koje ukazuju na nešto skroz suprotno u unutarnjoj stvarnosti.

Jednom sam prije desetak godina u nekoj vrsti meditacije iznenada imao silovit spoznajni udar o prirodi vremena - otkrilo mi se da od vremena Rame (možda trideset tisuća godina), Krišne (oko pet tisuća godina) i Krista do danas, a onda isto tako i od vremena dinosaura do danas, nije prošla ni sekunda vremena. Intelektualno je to relativno frivolna ili banalna misao, naročito u krugovima tzv. duhovnjaka, posebne kategorije ljudi stasale nakon svih "novodobnih" pokreta od šezdesetih nadalje, kategorije koja s neobičnom lakoćom vjeruje da ima odgovore na sva fundamentalna pitanja koja muče čovječanstvo od pamtivijeka, koja s neobičnom lakoćom žonglira ezoterijskim ili duhovnjačkim konceptima. No u samome doživljaju unutar uma, kad vas to unutarnje otkriće pogodi kao strijela, kao potres ili kao udar groma, nema ničega intelektualnog. Samo golo opažanje, direktno i neposredno. Koje se, zapravo, opire kanaliziranju u naučene koncepte. Jer su svi naši koncepti vazda linija manjeg otpora, neka vrsta lijenosti ili ljenčarenja uma. Ništa nije onakvo kakvim ga koncepti uma prikazuju, no s vremena na vrijeme sliči ovom ili onom konceptu i to nas zavara da evo već znamo što je istina o nečemu. Meni se tada ukazalo da vrijeme ne postoji kao stvarnost, već samo kao iluzija uma. Um distribuira Kreaciju/Projekciju kao linearan slijed i u taj slijed postavlja prividno individualna bića da igraju najrazličitije uloge, da se s vremenom silno opterete karmom ili posljedicama svojih prividnih djela, itd. Od djetinjstva se pitam: "Zašto sam ja baš ja?", a to pitanje nije u području pitanja koja posjeduju odgovore. Ljudi veoma pogrešno cijelu ovu problematiku postavljaju u odgovornost ili nadležnost nekog apsolutnog personalnog Boga pa što svjesno, što polusvjesno, a što podsvjesno trajno zdvajaju jer slute da ih je Bog izdao. Ta naravno da ih je izdao! To je enormna tragedija čovječanstva, zbog koje je čovječanstvo energetski blokirano već tko zna koliko tisućljeća. I danas je tom zabludom personalnog Boga, spram kojeg može postojati samo ateizam i ništa drugo, čovječanstvo do te mjere podsvjesno kondicionirano da čak i prosvijetljeni duhovni Učitelji preuzimaju te koncepte u svoja naučavanja kao manje od dva zla. Veoma je važno, međutim, shvatiti da nepostojanje personalnog Boga ne znači da Bog ne postoji ili da je on impersonalan. Nepostojanje nasilja nije nenasilje. Nepostojanje vlasti nije bezvlašće. O tome je dosta govorio Jiddu Krishnamurti. Pojam kao negacija pojma nije pravi način da se suočimo sa stvarnošću. Impersonalnost je samo jedan privremen koncept, poput andola koji nakratko smanjuje neugodu tijela. Zbilja je superiorna parovima opreke, iako se to našemu umu ne sviđa.

U kojoj mjeri pozornost utječe na naše subjektivno vrijeme i jesu li ti učinci zaista samo subjektivni? Sjećam se svojih ljetnih ferija u drugom dijelu osamdesetih. U Zagrebu sam pohađao školu internatsko-vojnog tipa, a onda sam preko ljeta boravio kod roditelja u Osijeku. Jednog od tih ljeta, možda nakon prvog, ili pak nakon drugog srednje, neprestano sam čitao Dostojevskog - Zapise iz mrtvog doma, Zločin i kaznu, Idiota, Braću Karamazove. Zadnja dva romana potpuno su me preuzela, takvo blaženstvo rijetko sam ikada više doživljavao u životu. Ljeto je bilo dugo, nedogledno, dani i noći trajali su u spokoju i miru, moja je ulica u Osijeku bila tiha. Krenuo bih s čitanjem oko deset navečer i najednom bi počelo svitati. Mnogo sam se puta toga ljeta čudio tomu kako bi noć prošla doslovno kao da je trajala samo sat vremena, a katkad ni broj stranica koje bih te noći pročitao ne bi bio veći od pet, najviše deset. Iako bih čitao s krajnjom koncentracijom, s punim užitkom, u potpunoj budnosti. Tako su Idiot i Karamazovi djelovali na mene. Tek puno godina kasnije u svijest mi je došla pomisao da sam tog ljeta povremeno ulazio u neku vrstu samadhija, apsorbiranosti uma u statičnu svijest, kad vrijeme ne postoji. U drevnim indijskim zapisima postoje izvješća o yogijima koji bi s mišlju o ukusnoj jagodi ušli u samadhi, a onda nakon sekunde, u stvarnosti nakon pet stotina ili tisuću godina, izišli iz samadhija s tom istom mišlju o ukusnoj jagodi. Jesam li ja tog ljeta iskusio daleki nagovještaj tog stanja? Možda.

Dok je prostor medij usluživanja osnovne razine Magičnog Teatra, vrijeme je medij usluživanja same radnje ili fabule. Vrijeme omogućava Evoluciju Svijesti u svoj njezinoj razgranatosti i raskoši detalja i razina. Zapravo ne bi trebalo govoriti o vremenu, već o fabuli, priči. Priča je događaj, vrijeme je izvedenica. Scena je stvarnost, prostor je izvedenica. Sve što opažamo, osjećamo i mislimo u svojemu životu na sličan je način samo "izvrnuta rukavica" ili "zgotovljena priča", viđena s druge strane vremena, iz perspektive linearnog tijeka. Ukazuje li to na determinizam? Ne nužno. Determinizam je samo unaprijed postavljena propozicija, propozicija da nemamo slobodnu volju ukoliko se pokaže istinitim da netko može predviđati budućnost. U stvarnosti, međutim, uspješno proricanje budućnosti (ma koliko bilo ekstremno rijetko) ne mora značiti i ne znači determiniranost. Sve, na neki način, postoji istovremeno, iako to nije ona ista istovremenost kakvu očitavamo u područjima opažanja temporalnosti. Istovremenost onkraj opažanja temporalnosti ili metaistovremenost zapravo je doživljavanje uloga - glumili smo više uloga, u svakoj je ulozi bilo puno vještine, detalja i nijansi, svaka je uloga bila svijet za sebe, pa ipak, ne možemo te uloge u sjećanju ispeglati u neki temporalni niz. Sve se one pojavljuju istovremeno. Ako će se čovjek pustiti tom nervu da ih ispegla u iole smislenu formu, morat će početi izmišljati da je jedna uloga bila prije, a druga poslije. I ubrzo će mu se učiniti da je zaista tako bilo.

Magija svijesti ide daleko, daleko izvan logike i razuma, izvan linearne zadanosti svijeta. No kad joj se ili ako joj se čovjek uspije prikrasti, on trenutno biva uronjen u šutnju. Jer tu razinu čudesnosti samo šutnja može izdržati. Postoji li proricanje budućnosti? Šutnja. Događa li se sve u svim vremenima na neki način istovremeno? Šutnja. Karma, odgovornost, evolucija svijesti? Šutnja. Ono što postoji u šutnji ne može se iskazati. I to nije još jedna prevara.

Mr. Hankey

Reći ću par riječi o dvije današnje, sada već jučerašnje teme o kojima bruje i briju svi mediji, a koje su mi, svaka na svoj način, dignule tlak, i o još jednoj, prevažnoj temi o kojoj se veoma slabo piše i govori.

Prva tema je pljačka stoljeća Sandre Benčić - od ponedjeljka ujutro razvlači ju se po svim novinama, portalima, vijestima i TV-dnevnicima jer, zamislite, u svojoj imovinskoj kartici nije prijavila da kao podstanar plaća stanarinu! Gospodo novinari, je l' može gore?! U večernjim vijestima bijednici kojima bi trebalo oduzeti novinarsku licencu otprilike ovako formuliraju početnu rečenicu: "Saborska zastupnica i kandidatkinja platforme Možemo! za premijerku netočnom imovinskom karticom ponovno podiže prašinu nakon skandala s blokadom njezine tvrtke!" S blokadom od jednoga dana zbog 300 eura zaboravljenog telefonskog računa koji je plaćen odmah sutradan. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa zaista bi trebalo ukinuti ako se ozbiljno bavi ovakvim pizdarijama jer - žena s mužem i djecom živi kao podstanar i plaća stanarinu. Po čemu je to sukob interesa i zašto bi netko uopće u svoju imovinsku karticu morao upisivati rashode takvog tipa?! Trebaju li onda upisivati i rashode u vidu plaćanja struje, vode, komunalija, plina, toplinarstva, hrt-pristojbe?! Jer i to su rashodi. Pobogu, koliko debilizma ova država još može podnijeti?! A političari kao najjeziviji strvinari odmah su se po presicama obrušili na nju; u biblijska vremena bi je kamenovali, koje stoljeće kasnije spalili na lomači. Javna televizija poznata kao HTV također kao i svi drugi izvještava o tom nepostojećem skandalu kao o bilo kojem skandalu, a slijede je i Nova TV i RTL - toliko o njihovom novinarskom osjećaju za to što ima smisla, a što je besmisleno, što je informacija, a što nije informacija, što je objektivno izvještavanje, a što infantilizacija javnog prostora. Na ovom primjeru te nesretne stanarine možemo zaključiti kako I U SVEMU OSTALOME ne slijede kodeks i imperativ informiranja javnosti, nego "kodeks" sveopće zaglupljenosti i pokvarenosti.

Druga je tema Plenkovićevo ograničavanje cijena trideset proizvoda po točno određenim gramažama ili pakiranjima. Jedan komentator na dnu ovog teksta iz Indexa duhovito primjećuje: "Ovo je EPSKI GLUP potez PLINkovićeve šugave vlade. To je kao da ograniče cijene auta na način da propišu da 'auto' od 1600 kubika košta maksimalno 20.000 € - svejedno je li Mercedes ili Kia. Pa to nisu radili ni najcrnji komunisti." Ono što slijedi jest micanje s polica svih kvalitetnih robnih marki određenog proizvoda i određene gramaže, npr. tjestenine ili pasirane rajčice od 500g, jaja m-klase iz podnog uzgoja ili wc-papira od 10 rola, dok će na policama ostati nekvalitetni proizvodi ili ih jednostavno neće biti u toj gramaži ili u tom broju komada, već u nekoj drugoj specifikaciji koja ne podliježe vladinim mjerama. Na koncu će građani i opet jednom, po tko zna koji put, biti izigrani i nasamareni i zapravo će nam od ovih Plenkovićevih mjera biti gore, a ne bolje. Nikada nitko u povijesti svijeta nije uspio trgovce i bankare dovesti u red ili prisiliti da rade protiv sebe i svoje grabežnosti pa je od početka ove parodije od mjera bilo jasno da neće ni hiperturbonarcis Andrej.

Isprva sam kanio pisati o samo dvije teme, no među komentarima ispod gornjeg teksta u Indexu našao se i ovaj: "Zašto ne objavite prijelomnu vijest da ljudi koji odlaze u mirovinu ne dobivaju rješenje niti im se isplaćuje mirovina po nekoliko mjeseci? Neki po 5,6 mjeseci nisu dobili ni jednu mirovinu. Ovo je zrelo za veliki prosvjed i tužbu protiv države na sudu za ljudska prava i prijevremene izbore." Da, o tome sve češće slušam zadnjih nekoliko mjeseci, a moja supruga ima prijateljicu koja je u ožujku otišla u penziju i još uvijek, nakon šest mjeseci, nije dobila ni rješenje ni prvu mirovinu! Žena je desetljećima bila direktorica jedne privatne tvrtke, u penziju je otišla s preko 70, jako se dobro razumije u problematiku izračunavanja visine mirovine i pravovremenog ispunjavanja zahtjeva za stupanje u mirovinu, sve je napravila krajnje savjesno i više nego na vrijeme, sada cijelo ljeto šalje požurnice, čak je pisala i jednom saborskom zastupniku koji je nedavno u intervjuu za Globus govorio o tom besprizornom i neljudskom ponašanju HZMO-a, no u ovoj je pripizdini od države, imunoj na vapaje njezinih građana, doslovno sve uzalud. Zašto mediji, zašto novinari o tome ne govore?! Što su ili tko su uopće novinari? Koja je njihova agenda? Zašto katkad bizarne i smiješne nebitnosti dižu na razinu udarne ili prijelomne vijesti, dok tako često o silno važnim i alarmantnim temama i zbivanjima u društvu uopće ne govore? Po kojim to začudnim kriterijima odlučuju o čemu će pisati i govoriti, a o čemu neće? Nešto se malo pisalo o toj temi, no HZMO i resorno ministarstvo bi se očitovali s hrpom besramnih laži i tema bi se redovito zatvarala nakon manje od kartice teksta.

Eto. Ako je tko gladan kruha, neka jede govna Mr. Plenkeyja.

Krishnamurti o jastvu i boli

Treba nam biti stalo. Sve dok nam nije stalo, ne možemo ništa učiniti. Naš je ustroj takav da nam mora biti stalo, da moramo imati izvršnu, nedvojbenu, izlaznu razinu namjere. Gdje god je nekome stalo, on uspijeva. Jer namjera i učinak ovdje čine jedinstvo, cjelinu. No takva razina namjere dolazi zajedno ili istodobno s poništenjem samorefleksije. Budnost ili pozornost uvijek je "uzvodno plivanje". Užitak s tim nema nikakve veze. Tko kani otisnuti se na to konačno putovanje prema Slobodi, mora zauvijek zaboraviti ili odbaciti misao o užitku ili osobnome zadovoljstvu jer u "uzvodnome plivanju" nema užitka.





Baklava gratis:

Prostor, vrijeme, znanje - prostor

Prostor je najtajanstvenija "stvar" ili "pojava" o kojoj znamo da postoji, koju nitko ne može zanijekati, s kojom fizika računa. O začudnim anomalijama prostora i vremena koje proizlaze iz posebne i opće teorije relativnosti (kontrakcija duljine i dilatacija vremena), a koje po naš život nemaju ama baš nikakvih reperkusija, ovdje se neću baviti. Fizika ne poznaje apsolutnu lokaciju ili prostornu točku kao ni apsolutni moment u vremenu, a u skladu s tim onda ne postoji ni apsolutna istodobnost. Npr., dok sam se nekada davno znao pitati: "Što sada radi Michael Jackson?", to je imalo smisla. Mogao sam ga nazvati na telefon i provjeriti. No pitanje: "Što sada rade bića s nekog planeta u galaktici Andromeda, ili što sada rade bića s nekog udaljenog kvazara?" po postulatima fizike nema smisla. Jer ne postoji apsolutna istodobnost. Vrijeme se rasteže i sažima ovisno o promatraču, a ni s prostorom baš ne stoji najbolje.

Sve što možemo zamisliti, od galaktičkih klastera do subatomskih čestica, od morskih valova zbog kojih se nagutamo vode do elektromagnetskih valova, nije prostor. Kad gledam tastaturu pred sobom, doživljavam je kao dio prostora, kao nešto što zauzima neki prostor, no valja uzeti u obzir sljedeću vratolomiju (to sam zapisao neki dan i ostavio u "skicama"): "Naš se planet kreće svemirom bizarnom petljom - prvo oko svoje osi brzinom od oko 1675 km/h na ekvatoru, zatim oko Sunca brzinom od oko 107 290 km/h pa zajedno sa Suncem oko središta naše galaktike brzinom od oko 871 781 km/h. Na osnovi pozadinskog svemirskog zračenja nastalog tijekom Velikog praska može se izračunati da se naša galaktika kreće svemirom brzinom od oko 2 000 000 km/h, što je pišljivih malo više od 555 kilometara u sekundi, otprilike kao od Zagreba do Prištine ili od Zagreba do Napulja zračnom linijom - za sekundu." Dakle, koji to prostor zauzima tastatura ispred mene? Postoje li neke točkice ili neka tekstura prostora koja bi mogla očitati to bizarno kretanje moje tastature kroz svemir "od Zagreba do Prištine za jednu sekundu"? Ne postoji. Prostor je apstraktan, mentalan, izveden, iako je stvaran i konkretan. On i postoji i ne postoji. Postoji kao mentalna (a time onda i matematička) činjenica, ali ne i kao konkretna činjenica. A budući da sve postoji u prostoru, cijeli naš svemir nužno je primarno mentalna činjenica. To je dokaz da živimo u Matrixu. Čak je i Sathya Sai Baba zadnjih godina ispravljao ljude, tražeći da se riječ Kreacija promijeni u Projekcija. Projekcija Univerzalnog Uma, recimo. Ili što god.

Rudolf Steiner u svojoj je (nedovršenoj) autobiografiji o prostoru rekao da je on zakrivljen na sličan način kao i Zemlja, samo u dubljem smislu. Dakle, moglo bi biti tako da kad gledamo najudaljenije kvazare ("Većina ih je udaljena približno 7 milijardi svjetlosnih godina. Neki, udaljeni 10 milijardi svjetlosnih godina, udaljavaju se od Zemlje brzinom do 250 000 km/s - što je više od 80% brzine svjetlosti - pa su kvazari najudaljenija i najstarija opažena nebeska tijela u svemiru."), zapravo možda gledamo vlastitu kozmičku prošlost "s leđa". Je li ikoji fizičar postavio takvu teoriju, zna li se što? Steiner je vjerojatno, kao dijete svojega vremena, još uvijek vjerovao u apsolutni prostor, o kojemu Hrvatska enciklopedija ovako kaže: "Apsolutni prostor, trodimenzijski prostor svakodnevnog iskustva na kojem je utemeljena klasična fizika. To je jednoznačan prostor u koji su, uz nas, uronjena i sva nebeska tijela. Prema Isaacu Newtonu, svi će taj prostor doživljavati na isti način, bez obzira na to na kakvu je tko gibanju, svi će se složiti o duljini, širini i visini nekog objekta ako provedu dovoljno točna mjerenja. Predodžba apsolutnoga prostora bila je neupitna do Michelson-Morleyeva pokusa 1887. Za nekoga tko je u mirovanju prema apsolutnomu prostoru, svjetlost bi se u svim smjerovima širila istom brzinom. Nasuprot tomu, promatrač bi sustizao svjetlost u smjeru svoga gibanja, a u suprotnome bi se smjeru svjetlost trebala udaljavati većom brzinom. Opaženo odstupanje od takva zbrajanja brzina dovelo je do novoga shvaćanja prostora i vremena na kojem se temelji Einsteinova specijalna i opća teorija relativnosti." Dakle, bit će vjerojatnije da u (mentalnom) prostoru ne vrijede iste zanimljivosti kao na površini Zemlje, koju možeš prehodati i preplivati pa doći svojemu zaseoku "s leđa". Tu je Steiner ipak još bio pravi kognitivni romantik, kao i svi teozofi prije njega.

Prostor je primarno prostor svijesti, beskonačan u smislu da je apsolutan i nespoznatljiv. Zatim je tu prostor uma, gotovo beskonačan ili faktički beskonačan. I tek na kraju je prostor koji pati od fizikalnih i matematičkih determinanti. U novije vrijeme imamo program za pisanje poznat kao Word. Dijete u meni trajno je fascinirano time kako se, za razliku od tvarne knjige, broj stranica u Wordu može beskonačno umnažati, tj. sve dok se ne potroši memorija kompjutera. Je li netko izračunao koliko praznih stranica u Wordu stane u jedan terabajt podataka? Vjerojatno milijarde. Poanta je u tome da stranice Worda ne postoje unaprijed, nastaju tek u momentu kad postanu potrebne. Je li ista stvar i s prostorom? Ima ga onoliko koliko ga treba. Jer on ne postoji kao tvarnost, on postoji kao mentalno usluživanje ili kao potencijal usluživanja.

Astrofizičari kažu da jednoga dana, nakon što se spoje Mliječna staza i Andromeda, na noćnome nebu nećemo vidjeti ništa osim naše vlastite megagalaktike jer će sve ostale galaktike u svemiru, njih oko osam bilijuna u hrvatskom značenju te riječi, biti predaleko da bi bile vidljive, budući da se, zahvaljujući utjecaju tamne tvari, svemir ubrzavajuće širi. Samo za informaciju, sav fizikalno poznati svemir zauzima oko 5% mase, tamna tvar oko 25%, a tamna energija oko 70%. Pa ti vidi. Moja je osnovna zamjerka ovakvom načinu razmišljanja da mi, radi popularizacije znanosti, zamišljamo situacije koje su u stvarnosti nemoguće. Svemirski se brod ne može kretati brzinom koja je 96% brzine svjetlosti niti će čovjek kakav je danas ikada gledati svemir nakon spajanja Mliječne staze i Andromede. Mi kažemo da ne postoji apsolutni prostor, apsolutno vrijeme ni apsolutna masa, a onda ipak radimo smiješne i nemoguće projekcije kojima nešto nastojimo opisati, iako su te projekcije u stvarnosti nemoguće. Dakle, mogli bismo reći da ne postoji ni apsolutna imaginacija, zar ne? :)

Ono što fizičari - fascinirani ili omađijani superiornošću svojih otkrića, otkrića koja ipak nisu samo matematička, koja itekako nalaze svoju primjenu u tzv. stvarnom životu - uporno ili lakonski ignoriraju jest izvjesnost da sve svoje prirodoslovne spoznaje duguju jednoj puuuuuno kasnijoj manifestaciji svemira, ljudskome mozgu. Sve činjenice fizike imaju tu neku svetačku ili djevičansku aureolu koja želi reći da su one neovisne o nama kao promatračima, no tu je bezobrazna pljuska tim činjenicama u obliku neporecivog fakta da su one spoznatljive samo pomoću neke mljeckave želatinozne sive moždane tvari koja se na obdukcijama sjecka na kriške. To je priča iz perspektive ortodoksnog fizičara koji ne želi priznati antinomiju u svojim uvjerenjima. Unutarnja duševna logika onkraj znanstvene ili prirodoslovne zatucanosti jasno naznačuje da fizika ne proizlazi iz mljeckave želatinozne sive tvari mozga, ali da je u svojim postavkama ili dosezima uvjetovana upravo intrinsičnom uvjerenošću u mljeckavu sivu tvar mozga kao objektivni i moguć instrument svih fizikalnih spoznaja. To je tako skaredna, tako bizarna anomalija u zaključivanju, no većina prirodoslovnih znanstvenika s tim nema problema.

Prostor je jedan od fundamentalnih uslužitelja unutar svijesti. Svijest se objektivizira kroz svoju suprotnost - Projekciju. Ili rečeno na starački način - Duh se objektivizira u Materiji. U toj Igri, u tome Plesu, prostor se pojavljuje kao jedan od tri faktora. Ta tri faktora su prostor, vrijeme i znanje. O vremenu i znanju u sljedećim postovima.

Što znači "biti svoj"?

#$%&

Sudbina

Pojedinac

Ja sam cijelo čovječanstvo. Kad umrem, čovječanstvo nastavlja. Dakle - nema smrti.

U meni se zbivaju isti događaji, isti osjećajni i misaoni procesi kao i u svima drugima. Ulovljen sam u iste stereotipe i navike, u iste nade i strahove. Svi smo isti. Nisu samo golubovi i tuljani između sebe isti, i mi ljudi smo isti, iako nam se to ne sviđa jer svatko od nas želi biti neki značajan pojedinac, ako nikome drugom, a onda samome sebi. I kako starimo, kako nam ego sve više kristalizira, tako se sve počinje vrtjeti samo oko nas. Želimo da se cijeli svijet vrti oko nas i sve mjerimo po sebi i svojim sve rigidnijim stavovima.

Isti mozak, isti um, ista patnja i ista ljubav, isto naslijeđe od milijun godina. Nema odvojenosti.

Provodimo, provodimo

"Je l' provodite Istanbulsku konvenciju?"

"Provodimo, provodimo."

"Kako je provodite?"

"Pa prvo je uhvatimo za kosu kako bismo je primaknuli bliže sebi, a onda je provedemo kroz šake."

A OVO su rezultati:

Hrvatski sustav ne raspoznaje žrtvu od nasilnika, policija nerijetko privodi i muškarca koji mlati ženu i ženu koja mu kaže "Idiote, prestani", sud kažnjava i nju i njega i na kraju ih oboje šalje na obavezni tretman za počinitelje nasilja: čak 25 posto polaznika takvog tretmana u jednom zagrebačkom domu za žrtve nasilja su žene.

Manje od 10 posto osuđenih nasilnika završi u zatvoru. Čak 83 posto svih zatvorskih kazni su uvjetne - iako je struka nebrojeno puta dokazala da takve kazne na nasilnike nemaju nikakvog učinka: među onima koji su morali u zatvor dvije trećine kazni bile su minimalne ili tek nešto više od toga. Prosječni postupak za seksualno nasilje u Hrvatskoj traje 41 mjesec, u 17,4 posto slučajeva počinitelji su osuđeni uvjetno ili na dobrotvorni rad, a 79,5 posto osuđenih za silovanje dobije kaznu manju od minimalne ili u visini donje trećine propisane skale kazni.

Hrvatski sustav uopće ne poznaje ni termin rodno uvjetovano nasilje, koje se odnosi na nasilje nad ženama zbog toga što su žene; zabrinjavajuće visok udio stručnjaka u sustavu policije, zdravstva i socijalne skrbi, a osobito pravosuđa, ženama žrtvama pristupa s izrazito patrijarhalne pozicije, minimalizira nasilje, pronalazi opravdanja za počinitelje i insinuira (su)krivnju žrtve.

Bliski susreti pete vrste